MOMČAD Milana pod vodstvom trenera Arriga Sacchija suprotstavila se 10. studenoga 1988. godine na stadionu Marakana Crvenoj zvezdi u uzvratnoj utakmici drugog kola Kupa prvaka. Bila je to ponovljena utakmica nakon prekida zbog magle prethodnog dana i imala je neočekivan preokret neposredno prije poluvremena. Prvi rezultatu 1:1 (ukupno 2:2, računajući i prvu utakmicu), branič Crvene zvezde Goran Vasilijević sudario se s Robertom Donadonijem, piše BBC Sport.
Sam Sacchi u svojim nedavno objavljenim memoarima, pod naslovom The Immortals (Besmrtnici), ovako opisuje događaj: "Vasilijević je grubo uletio u Donadonija, udarivši ga glavom i laktom istodobno. Roberto se srušio, bio je nokautiran. Bili su to trenuci istinskog užasa, izgledao je kao da je mrtav. Igrači su mahali rukama i hvatali se za glave."
Nije pokazivao znakove života dok se nije počeo ritati
Dok je Donadoni ležao, milanski maser Angelo Pagani prvi je stigao do njega. Uspio je otvoriti njegova usta, zatvorena zbog prijeloma čeljusti, te osloboditi jezik i spriječiti gušenje. Milanski liječnik Ginko Monti, sljedeći koji se našao na licu mjesta, davao mu je disanje usta na usta. "Roberto nije pokazivao znakove života, a onda je počeo udarati nogama o tlo, što se često događa ljudima koji su pretrpjeli traumu lubanje", piše Sacchi.
Donadonijevi suigrači gledali su užasnuto što se događa. Legendarni branič Milana i Italije Paolo Maldini prisjetio se tog kobnog trenutka: "Bio je potpuno plav, širom otvorenih očiju i udarao je nogama kao životinja u klaonici." Marco van Basten, legendarni nizozemski napadač milanske momčadi, dotrčao je do klupe Milana dozivajući liječnika, prije nego što je potražio utjehu u zagrljaju glavnog menadžera Paola Taveggie i potom briznuo u plač. Van Basten nije želio igrati dalje, ali su ga treneri uvjerili da nastavi. Donadonija su iznijeli na nosilima i hitno prevezli u bolnicu.
Spiker je objavio da je Donadoni dobro, a navijači su zviždali
Potresena momčad Milana vratila se u svlačionicu na poluvremenu. Zatim su čuli objavu preko razglasa, koju je izviždala domaća publika. Kad je ista objava ponovljena na talijanskom, shvatili su o čemu se radi.
"Najavljivač je želio uvjeriti navijače koji su vidjeli Donadonija kako leži na travnjaku da iz bolnice stižu dobre vijesti. Roberto je došao svijesti i, osim te slomljene čeljusti, ništa ozbiljno nije mu se dogodilo. Navijači Crvene zvezde zviždali su njegovu dobru zdravlju", objašnjava Sacchi.
Milanovi igrači, među kojima je bio i Ruud Gullit, bili su bijesni. Gullit je zamijenio Donadonija i toliko se mučio s ozljedom lijevog bedra da je mogao igrati tek 45 minuta. Na kraju je odigrao cijelo drugo poluvrijeme plus produžetke i jedanaesterce. Sacchi opisuje Nizozemca kao "našu hrabrost, našeg generala u borbi". Bila je to prava bitka.
Uz otvoreno neprijateljstvo koje je kuljalo s tribina, Milan je nastavio napadati. Kapetan Franco Baresi prenosio je smirenost i vjeru dok se odlučivao pobjednik. "Svaki put kad bih dobio loptu u noge, plamenovi pakla su se širili", piše Sacchi. No, iscrpljeni Milan nije mogao ponovno zabiti i s ukupnim rezultatom 2:2 išlo se u izvođenje jedanaesteraca.
Stojković je realizirao prvi udarac za Zvezdu, a Baresi je uzvratio za Milan. Robert Prosinečki postigao je drugi pogodak za domaćina. Tada se pojavio Van Basten.
"Van Basten se kretao prema lopti elegancijom labuda. Jedva ju je dotaknuo, ali je odletjela - snažno i neobranjivo - u gornji desni kut. Savršeno. Imao sam osjećaj da je cijela Marakana bila zamrznuta takvim samopouzdanjem i tom tehnikom", piše Sacchi.
Taj pogodak bio je možda odlučujući trenutak. Dejan Savićević izvodio je sljedeći udarac za domaću momčad. Njegov mlitav pokušaj zaustavio je vratar Giovanni Galli, prije nego što je Chicco Evani pogodio za 3:2 za Milan. Kada je Mitar Mrkela promašio za Crvenu zvezdu, Frank Rijkaard je dobio šansu da talijansku momčad povede u četvrtfinale Kupa prvaka. Sacchi je okrenuo leđa, nije mogao gledati.
Tup zvuk udarca lopte u stativu
"Kroz apsolutnu tišinu Marakane čuo sam tup udarac lopte koja je udarila u stativu. Krv mi se ledila u žilama. Ali nakon što je udarila u stativu, lopta se otkotrljala u mrežu. Nikad nisam zaboravio zvuk tog udarca, himne o sreći. Potrčao sam na teren i grlio svakog svog igrača redom. Pobijedili smo Crvenu zvezdu, ali i pretrpjeli nepravdu, nasilje, provokacije. Pljuvali su nam u lice, policajac je nahuškao svog vučjaka na Alessandra Costacurtu. I ipak smo bili jači od svega i svih", piše Sacchi.
No, veselje igrača Milana prigušio je suigračev susret sa smrću. U kasnijem intervjuu za Gazzettu dello Sport Donadoni se prisjetio scene u bolnici: "Prva jasna slika je buđenje u bolničkoj sobi. Uz mene su bila još dva pacijenta. Jedan je bio smrtno bolestan i stalno me je pitao kako sam, drugi je pao s trećeg kata. Sav se polomio, ali je gulio mandarine i cijedio sok preko mojih usana jer nisam mogao otvoriti usta. Bili su u mnogo težem stanju, ali su bili zabrinuti za mene, što najbolje opisuje koliko sam imao sreće."
"Ono što me se najviše dojmilo, gledajući fotografije incidenta, bila je reakcija mojih suigrača, koji su bili vidno uplašeni i zabrinuti. Odmah su shvatili ozbiljnost trenutka. Iz ovih stvari vidi se velik osjećaj pripadnosti i prijateljstva koji me veže za suigrače", rekao je Donadoni.
Dio gorčine koju je Milan osjećao zbog dočeka u Beogradu otklonjen je nakon što su trener Crvene zvezde Branko Stanković i Vasilijević posjetili Donadonija u bolnici. Predsjednik Milana Silvio Berlusconi poklonio je svome ozlijeđenom igraču skupu umjetničku sliku, ali Sacchi je taj koji je dao najživopisniji prikaz.
Heroj je netko tko radi ono što može
"Roberto je uvijek davao apsolutni maksimum u svakoj minuti utakmice ili treninga. Dao je najbolju moguću interpretaciju mog koncepta napornog rada i osjećaja dužnosti. Zbog toga su ga njegovi suigrači zvali Kost. On nikad nije popustio. Bio je heroj. Ne zato što je završio u bolnici. Bio je heroj na način kako ga je definirao Romain Rolland, francuski pisac koji je 1915. dobio Nobelovu nagradu za književnost. 'Heroj je netko tko radi ono što može.' Slažem se s time, mogu reći da sam trenirao ekipu heroja koji su postali besmrtni", napisao je talijanski nogometni stručnjak.
Nakon što je pobijedila Crvenu zvezdu, Sacchijeva momčad bila je nezaustavljiva. AC Milan postigao je 11 golova i primio samo jedan protiv svoja sljedeća tri europska suparnika te sezone. Werder Bremen je izbačen u četvrtfinalu, a Real Madrid u polufinalu prije nego što je u finalu pala Steaua iz Bukurešta rezultatom 4:0. I sljedeće sezone je Milan osvojio Kup prvaka, pobjedom od 1:0 nad Benficom.
No, kao što je dokazala ta jedna noć u Beogradu, legenda o Milanovim "Besmrtnicima" govorila je kako o njihovoj hrabrosti u ekstremnim nedaćama, tako i o ljepoti njihovog nogometa.