TOMISLAV IVIĆ rođen je 30. lipnja 1933. u Splitu, a preminuo je 24. lipnja 2011. u rodnom gradu. Bio je hrvatski nogometaš i iznimno uspješan trener, opisan kao vizionar koji je značajno unaprijedio modernu nogometnu igru. Ivić je započeo kratku i skromnu igračku karijeru kao veznjak u RNK Splitu. Nakon kratkog igračkog razdoblja prešao je u trenerske vode i svoju prvu klupsku sezonu imao je u RNK Splitu 1967. te potom u omladinskom pogonu Hajduka
Mali Napoleon, kako mu je bio nadimak, najtrofejniji je hrvatski i jedan je od najtrofejnijih svjetskih trenera. Ivić je bio čovjek za kojega se može reći da je bio i vizionar. Njegov nogomet bio je ispred svoga vremena, bio je fantastičan taktičar, vrsni natjecatelj i lovac na rezultat bez premca, ali i briljantan pedagog te učitelj mladih nogometaša pod čijim je stručnim ravnanjem odrasla cijela jedna generacija nogometnih velikana.
Nakon sivih šezdesetih, kad je Hajduk u nekoliko navrata bio i na rubu ispadanja, došle su zlatne sedamdesete. Na temeljima Slavka Luštice i velikog Branka Zebeca, pod Ivićem je Hajduk izrastao u apsolutnog gospodara jugoslavenskog nogometa.
Ivićev Hajduk je u mnogočemu podsjećao na Maljkovićevu Jugoplastiku. Klinci, gotovo svi odrasli u susjedstvu Stare plinare činili su jezgru momčadi, a sa strane su dovedeni isključivo igrači, također još u formativnim godinama poput Meškovića iz Tuzle, Đorđevića iz Bora ili Oblaka iz Ljubljane, koji su bili oni presudni kotačići za savršeni stroj, koje perfekcionist Ivić nije mogao pronaći u dalmatinskom bazenu. Bio je to recept za fantastične rezultate.
Što reći o čovjeku, kojeg je jedan Rinus Michels, otac opjevanog nizozemskog ''totalnog nogometa'' na neviđeno preporučio za svoga nasljednika u Ajaxu, tada, uz Bayern, najmoćnijem klubu Europe? Naime, prije nego li je otišao u Barcelonu 1976., Michels je skautirao PSV koji je na trofeju Marjan igrao protiv Hajduka. Kad je vidio kako igra Hajduk na Ivićev pogon, nakon povratka rekao je predsjedniku Ajaxa Jaapu van Praagu:
"Našao sam ti trenera". Ovaj ga je upitao: "A kako se zove?" Michels mu je odgovorio: "Zaista ne znam, ali trenira splitski Hajduk".
Te je godine, neposredno uoči Ivićevog dolaska u Amsterdam, uprava rasprodala gotovo cijelu momčad, a od slavne Cruyffove generacije ostali su samo Krol, Suurbier i Hulshoff. Mnogi su im predviđali čak i borbu za opstanak, no Ivić je na iznenađenje mnogih uzeo naslov.
Nakon Ajaxa Ivić se vraća u Hajduk, a onda slijedi Anderlecht, Galatasaray, zagrebački Dinamo, Avellino, Panathinaikos, Porto, Paris St. Germain, Atletico Madrid, Olympique Marseille, Benfica, pa opet Porto.
Zatim je bio i direktor reprezentacije Hrvatske, vodio je i kao trener jednu utakmicu, i to onu slavnu u Palermu protiv Italije. Nakon toga se vratio klupskom nogometu i trenirao je Monaco i Fenerbahče.
Bio je i izbornik Ujedinjenih Arapskih Emirata, s kojima je bio drugi u Aziji, pa je u međuvremenu probao opet u Hajduku, ali se otisnuo dalje. Standard iz Liegea, opet Olympique Marseille, pa Al Ittihad iz Jeddaha u Saudijskoj Arabiji i povratak u Liege, gdje je vodio omladinsku školu Standarda.
Bio je prvak s Hajdukom, prvak s Ajaxom, prvak s Anderlechtom, prvak s Paom, prvak s Marseilleom, prvak s Portom, osvojio je europski Superkup i Interkontinentalni kup s Portom...
To su samo neki od trofeja velikog Tomislava Ivića o kojem je za Index govorio njegov dugogodišnji pomoćnik i kasniji nasljednik Špaco Poklepović: "Ivan je bio izvanredan trener, a još bolji čovjek i prijatelj kakvog se samo moglo poželjeti. Po mom mišljenju prerano je završio trenersku karijeru. Premda je bio vremešan, mislim da je još itekako puno mogao dati nogometu. Njegovo znanje je bilo neprocjenjivo, njegovo iskustvo je bilo dragocjeno i žao mi je što neki to nisu prepoznali. Puno puta smo pričali, bili smo odlični prijatelji i znam da je bio tužan i razočaran što nije našao na razumijevanje u sredini koju je proslavio. Zbog toga mislim da je taj sami kraj njegove karijere na neki način tužan. Ivan to nije zaslužio.
Od samih njegovih početaka nekako smo skupa jedan uz drugoga učili. Oboje smo djeca Splita, a onda ga je iz Splita Tito Kirigin doveo u Hajduk najprije da trenira juniore, a nakon odlaska Zebeca dao mu je u ruke i prvu momčad. Tada sam ja radio u škveru, kao inženjer sam imao odličan posao, no nakon njegovog poziva da mu pomognem nisam puno dvojio. I nisam pogriješio. Imao sam sreću da učim uz njega vodeći možda i najbolju generaciju Hajduka u njegovoj povijesti.
U Jugoslaviji smo osvojili sve. I to više puta, no u Europi nije bilo sreće. Iz današnje perspektive, kad je uspjeh proći jedno, dva pretkola, ondašnja europska četvrtfinala i polufinala čine se kao bajka, no to je zaista bilo tako. Nije bilo velike europske momčadi koja se nije tresla kad bi imala doći u Split. Međutim, uvijek je nešto nedostajalo. Taj jedan sitni detalj.
Momčad je bila fenomenalna, no nismo imali iskustva. Nismo znali kako igrati na najvišem nivou u Europi na rezultat. Mi smo se igrali, zabavljali, a PSV, St Etienne su prolazili. Taktički smo igrali izvanredno, tehnički smo bili možda i najbolji u Europi, no nikad nismo proučavali protivnika, nismo ga skautirali. Osnovna postavka u nogometu je znati iskoristiti protivnikove slabosti, proučiti ga do najsitnijeg detalja i to poslije implementirati u rezultat. Mi to tada nismo znali. Evo vam primjer sa St Etiennom. U Splitu smo ih razbili. Mogli smo dati još koji gol. Međutim, tamo se nismo snašli, a oni su, to vam garantiram, bili na dopingu, bili su drogirani.
Ipak, to ne mijenja ništa na činjenici da je Ivić imao karijeru, na kojoj bi mu pozavidjeli mnogi, danas masno plaćeni treneri. Po pogledajte klubove koje je vodio. Sve samo velikani i sve sami naslovi. Reći ću vam da je Ivan bio jedan od prvih trenera koji je imao svog menadžera. Nije to bilo tada kao s Fergusonom, koji je 20 godina bio na klupi Manchestera. Ivić bi negdje došao, potpisao ugovor na godinu, dvije, pokupio sve naslove i nastavio dalje.
Međutim, također moram reći da ga u Splitu mnogi nisu nikad prihvatili na način koji je bio primjeran. Morate znati da smo i on i ja došli iz RNK Split, a mnogi navijači Hajduka to nam nikad nisu mogli oprostiti. Također, Ivan je bio žestok, agresivan trener. Nekad i svadljiv i to mnogima isto tako nije bilo po volji. Ipak, kad podvučem crtu i ako bi morao u jednoj rečenici opisati Ivana, rekao bih da je bio agresivni praktičar i vrhunski taktičar, koji je iznad svega lovio rezultat."
Ivićevi trofeji:
Naslovi prvaka:
Jugoslavija: