LEICESTER igra četvrtfinale Lige prvaka. Kao da to nije dovoljno poetično već samo po sebi, u pobjede će ih voditi Shakespeare. Pa ipak, on je zasluge za uspjeh gurnuo jednom drugom liku, svojevrsnom nogometnom antijunaku. Claudio Ranieri je najnesretniji čovjek svjetskog nogometa.

 

 

U čitavoj svojoj karijeri praćenja sporta, nisam na velikoj sceni vidio uglađeniju ličnost od talijanskog stručnjaka. Pa ako su mu pokojnog Tita Vilanovu zbog manira nazivali markizom, nije pretjerano reći kako je Ranieri zaradio titulu grofa, ili nešto jednako laskavo. Nikad se nije gurao pred kamere, uvijek je imao odmjerene izjave, nikad nije optuživao svoje ili suparničke igrače i baš nikada se nije vadio na suce. Ili bolje rečeno, sve navedeno je činio rijetko, na razini statističke greške. Jednostavno, svaki je oraz bio je isključivo njegov, a svaka pobjeda je bila ona svih igrača, kluba u cjelini. Nogomet, a i mi koji ga pratimo, smo u jednoj, netko više, a netko manje zdravoj količini, surova bića. Cijenimo fajt, cijenimo stav, cijenimo čak i jednu dozu bezobrazluka i bahatluka. Zbog toga mnogi obožavaju Atletico Madrid Maradona im je zbog kokainskih ekshibicija još veći igrač a Mario Balotelli puno veća faca od Andresa Inieste. Htjeli priznati mi ili ne, krkani smo u određenoj mjeri. I volimo se diviti krkanima. Baš time što je sušta suprotnost takvoj pojavi, Ranieriju je bio palac prema dolje okrenut unaprijed. To je tip koji ne može pobijediti, budući da pobjeda podrazumijeva macho lika koji poput Simonea s nožem u zubima iz svog trenerskog prostora naređuje juriše na suparničke jedinice, da bi na kraju bitke ponosno digao skalp visoko u zrak. Miran, staložen i simpatičan starčić ni po čemu se ne uklapa u nogometnu kulturu i stereotip vođe. I baš zato – to je čovjek koji ne može pobijediti.

 

 

Svi se divimo velikom Monacu, kultnom klubu koji je, mnogi se ne sjećaju, prije samo pet sezona tavorio u drugoj francuskoj ligi. Zna li itko koji ga je trener vratio u elitni razred i odmah u prvoj povratničkoj sezoni zauzeo drugu poziciju? Radi se, naravno, o antijunaku ove priče. I to mu nije prvi put. Prvi veliki angažman bio je Cagliari, kojeg je u samo dvije sezone doveo iz treće u prvu ligu. Fiorentinu je u tri sezone od Serie B doveo do talijanskog kupa i prve lige, izgradivši ponajbolju momčad u povijesti Viola. Iza toga je slijedila Valencia, solidna španjolska momčad kojoj je kronično falilo 'nešto' da uđe u elitu. Ranieri je postavio kostur momčadi i digao klub na razinu Lige prvaka. Lige prvaka u kojoj će dva uzastopna finala igru nositi baš mladići i kupovine koje je on afirmirao . Sve je u njegovoj karijeri išlo logičnim, pozitivnim trendom. A onda je došao pijani Rus.

 

 

Prvo veliko, globalno poznato i praćeno upumpavanje stranog kapitala, barem prema kriterijima šire javnosti, desilo se u plavom dijelu Londona. Roman Abramovič odlučio je svoju ljubav prema sportu materijalizirati tako da od Chelseaja napravi najbolji klub na Otoku. Ranieri se po prvi put u životu našao u tržišno dominantnoj poziciji. Poraz od Monaca u polufinalu Lige prvaka skupo ga je stajao. Abramovič je bio nestrpljiv, i baš je u finalu u Gelsenkirchenu vidio šansu za brži put do svog cilja. I u potpunosti je pogodio – Jose Mourinho je najbolji trener u povijesti Chelseaja. Ta poprilično nagla smjena , posebno zbog toga što je zamijenjen tipom koji je galamdžija, tip željan pažnje koji vodi i pressice i utakmice, koji je pravi nogometni junak kakve svi tražimo, postavila je ultimativni kontrast. Claudio Ranieri odjednom je postao luzer. Najveći. Ništa što je dotad ostvario u karijeri, više nije bilo bitno. Obilježen je samo tom sezonom i ničim drugim. Kao što je baš tad Arsene Wenger odlučio biti ponajbolji menadžer svijeta, u ligu je ušla nova zvjerka, a on je ponovo bio na krivoj poziciji i morao je otići.

 

 

 

 

Zapravo, čitav period od gotovo deset godina između Chelseaja i Leicestera, javnosti je poprilično irelevantan. Nije bilo bitno to što je bio loš u Valenciji, što je Parmu uveo u prvu ligu, Juventus stabilizirao nakon Calciopolija, Romu doveo do drugog mjesta i finala Kupa (i tu, kao i u Londonu i Torinu, glave ga je došao Mourinho), loš u Interu i katastrofalan u Grčkoj. Nije bilo bitno – on je gubitnik, luzer, irelevantan tip bez prave velike titule u karijeri. A onda je, na jedan mali trenutak u vječnosti, nogometno-božanska pravda učinila svoje. Top engleski klubovi natjecali su se tko će prosuti više bodova, Vardy je odlučio zabiti svaku šansu u cijeloj sezoni, a Mahrez odigrati solo dionicu usporedivu još samo s onom Suarezovom u Liverpoolu. Leicester City je postao prvak Engleske. Klub koji je sezonu i pol prije toga bio poprilično sigurna oklada za ispadanje iz lige. Mourinho, nogometni junak, glavom je platio užasan posao u Chelseaju i našao se s druge strane postolja. Gledao je u leđa sijedom talijanskom Robinu Williamsu. Najljepšu nogometnu bajku ispričao je idealan tip za to. S osmijehom na licu, naočalama i mediteranskim akcentom, savršeno je moguće zamisliti djedicu Ranierija koji čita djeci priču o tome kako će vam se karte, ako ste pošteni i dobro radite, kad-tad, makar na jednu sekundu – posložiti. I da i oni antijunaci koje je društvo u svojim prizemnim shvaćanjima vrijednosti učinilo takvima, mogu postati heroji ulice. I to one najsurovije, nogometne.

 

 

Loš start u sezonu nije bio nimalo nelogičan – prosječna ekipa zapravo je igrala u skladu sa svojom kvalitetom, a ne ispod nje. Kako bi sačuvali svoj status, uprava kluba poteže jedan drastičan, teško probavljiv potez, koji savršeno opisuje Ranierijevu karijeru. Iako je momčad doveo do nokaut faze, nije imao priliku čuti najsvečaniju nogometnu muziku s pozicije kraj aut linije. Još jednom, pao je u drugi plan, odbačen od svih. I baš sam zato navijao da Leicester prođe dalje – htio sam da na najvećoj pozornici njegovo djelo živi i dalje, iako ne s njim u glavnoj ulozi. Jer baš svaka bajka završava riječima – i živjeli su sretno do kraja života. Pa makar to i ne činili skupa. I zbog toga, kad istrče na Calderon na megdan jednoj od najboljih ekipi svijeta, ne zaboravite tko je onaj za kojeg navijamo u svakoj bajci.

 

Nogometni antijunak svojeg doba i veliki gospodin, Claudio Ranieri.