OLIMPIJSKE igre u Tokiju prve su koje se održavaju bez gledatelja. Ali ne samo na tribinama. U usporedbi s dosadašnjim Igrama znatno je manje gledatelja i pred TV ekranima. Na primjer, ceremonija otvorenja u SAD-u je postigla najslabiju gledanost u posljednje 33 godine, odnosno od Igara u Seulu 1988. Nije puno bolje ni otkako su počela natjecanja.
Ni u Hrvatskoj početak Olimpijskih igara nije pobudio zanimanje kao u prošlosti iako je interes malo živnuo kada nam je taekwondo donio prve dvije medalje. Razlog za to može se pronaći u izostanku reprezentacija u većini momčadskih sportova, koji traju kroz cijele Olimpijske igre, daju stalnu temu za razgovore i donose sve veće emocije kako turnir odmiče prema borbi za medalje, za razliku od većine individualnih sportova koji su priče za jedan dan.
Reprezentacije povlače interes i emocije tijekom dva tjedna. Taekwondo ne
Nema rukometaša, nema košarkaša, nema nijedne ženske loptačke reprezentacije. Tu su samo vaterpolisti, a osim njih postupnu gradaciju emocija mogu donijeti još samo tenisači(ce).
Veslanje ili boks, recimo, nude natjecanja istih predstavnika u eliminacijskim fazama u višednevnim razmacima, ali njihovi nastupi traju samo po nekoliko minuta i ne nude sat i pol kontinuiranog živciranja koje Hrvati mazohistički obožavaju. A realno, malo koga zanimaju prije finala. Atletika u nama dragim tehničkim disciplinama nudi samo kvalifikacije i finale. Trap također. Taekwondo i judo završe u jednom danu.
Gledajući širu sliku, a ne samo navijačke navike i interese Hrvata, može se pronaći cijeli niz razloga i objašnjenja za globalno slab interes za ovogodišnje Igre.
Drukčije navike u praćenju sporta
Za početak treba istaknuti da podatke o padu televizijske gledanosti treba uzeti s rezervom. Amerikanci tvrde da je taj pad sasvim očekivan jer se u proteklih pet godina svijet promijenio. Streaming-servisi donekle su zamijenili televiziju. Nisu samo gledateljima omogućili ogromne količine alternativnog sadržaja za zabavu nego se koriste i za samo praćenje sportskih događaja i tako osakaćuju statistiku o TV gledanosti.
Štoviše, očekuje se da će zahvaljujući streaming-servisima i društvenim mrežama olimpijski sadržaj dosegnuti više ljudi nego ikad. Samo što oni neće pratiti cijelo natjecanje od početka do kraja, nego vidjeti samo ono što žele - npr. pobjednički hitac Sandre Perković, deset sekundi utrke na 100 metara, zakucavanje Luke Dončića ili bolan pad gimnastičarke na preskoku. Nove generacije uglavnom nemaju vremena ili volje cijeli dan provoditi uz olimpijski program.
Klečanje i društvene mreže
Dio problema je i u novim generacijama samih sportaša, odnosno percepciji fanova o tome što bi oni trebali biti i predstavljati. Sve više sportaša, od najvećih zvijezda nadolje, koristi društvene mreže za aktivističke poruke koje dijelu obožavatelja nisu po volji. Tu je i klečanje prije utakmica. Tu su odustajanja sportaša od natjecanja da se ne bi susreli s protivnikom iz nepoželjne zemlje. Tu su, u krajnjoj liniji, čak i sportašice koje u lovu na medalje ne žele biti nepotrebno obnažene.
Glas svih njih danas se čuje jače nego prije pet godina, a oni su sve hrabriji i otvoreniji u izražavanju svojih stajališta. I koliko god njihovi istupi možda bili plemeniti, iritiraju one koji se s njima ne slažu. Prosječni konzumatori sportskih sadržaja gledaju sport zbog opuštanja i bijega od svakodnevnih problema, a ako ih sportaši podsjećaju na te probleme, stvara se kontraefekt. Osim toga, uspjehe sportaša nekad su slavile cijele nacije. Danas ih fanovi napuštaju ako saznaju, na primjer, da njihovi dojučerašnjih junaci ne dijele njihova politička stajališta.
Prijenosi su bezvezniji bez publike
Ako ćemo se fokusirati na same uvjete u Tokiju i pandemiju, ona sama po sebi ne bi smjela utjecati na gledanost, ali i nedavni je Euro pokazao koliko je drukčije i televizijski pratiti prijenose, na primjer, s gotovo punog stadiona u Kopenhagenu ili pred četvrtinom kapaciteta Wembleyja u grupnoj fazi.
Ludilo na bazenu ili atletskom stadionu zbog neizvjesnog finiša utrke ili lova na rekord, uzdasi nakon rukometnog cepelina ili savršene gimnastičke vježbe, delirij trice sa zvukom sirene ne mogu se usporediti s odjecima zvukova s borilišta, koji znaju biti intrigantni, ali ne izazivaju osjećaj želje za postajanje dijelom te atmosfere na licu mjesta.
Otkazi zvijezda, trenera, pa i cijelih delegacija
Pandemija je uzrokovala i brojne otkaze sportaša. Teniski turniri osakaćeni su izostancima. Amerikanci u košarkaškoj reprezentaciji imaju samo nekolicinu superzvijezda. Uostalom, trener Sare Kolak odustao je od puta zbog straha od koronavirusa. Neke su zemlje u potpunosti odustale od nastupa u Tokiju iako je njima pandemija možda poslužila kao opravdanje za političku odluku (Sjeverna Koreja) ili nedostatak financija (Gvineja). Naravno da su i brojni otkazi razlog za slabije praćenje nekih sportova.
Osmijeh pobjednika
Zbog pandemije ne možemo ni vidjeti pravu emociju pobjednika u najvećem trenutku njihova života. Na pobjedničkim postoljima njihove osmijehe skrivaju zaštitne maske, a oduzet im je i onaj osjećaj najradosnijeg naklona na svijetu u iščekivanju da im se toliko željena medalja okači oko vrata.
Prijenosi od noći do kraja radnog dana
Konačno, tu je i vremenska razlika. Ne računajući obližnju Kinu i ostale zemlje Dalekog istoka, najveći dio globalnog potrošačkog društva u Europi i Americi ne može uživati u olimpijskom programu u najprirodnije vrijeme za gledanje sporta - navečer. U Hrvatskoj i Europi sva natjecanja počinju po noći i završavaju pred kraj uobičajenog radnog vremena. Amerikancima su japanska jutra prikladnija, ali većina najzanimljivijih događaja je navečer, tijekom njihove noći ili ranog jutra.
Imaju li Olimpijske igre dugoročnu budućnost?
Zbog svega toga sasvim je normalno zapitati se jesu li se ove Olimpijske igre trebale održati ili jednostavno preskočiti pa nastaviti s Parizom 2024., a Tokiju se možda iskupiti 2032., nakon Los Angelesa.
Međutim, dožive li Igre u Tokiju naposljetku potpuni debakl, bit će to novi vjetar u leđa svima koji propitkuju njihovu svrhu ili se zalažu za njihovo potpuno ukidanje. Uostalom, ne organiziraju se redovito prosvjedi u svim gradovima domaćinima bez razloga. One su za organizatore skupe, neprofitabilne i uzrokuju brojne probleme građanima u godinama koje im prethode i slijede.
Rio je izgubio barem dvije milijarde dolara. Tokio će puno, puno više
Još tijekom ceremonije otvorenja u petak, u trenucima zatišja s razglasa, čuli su se zvukovi prosvjednika s druge strane stadiona. S obzirom na izostanak gledatelja, Japan će doživjeti ogromne financijske gubitke zbog organizacije ovih Igara, a čak ni one prethodne u Rio de Janeiru, prije pet godina, nisu bile profitabilne. Prema podacima Forbesa, njihova je organizacija koštala 11 milijardi dolara, iako neslužbeni podaci dosežu i 20, a donijele su devet milijardi dolara, što znači da je Brazil na njima izgubio dvije milijarde dolara, ako ne i puno više.
Peking 2008. i London 2012. završili su negdje na nuli ili s neznatnim profitom. Njihovi prethodnici u najbolju ruku su imali profit od nekoliko desetaka milijuna ili su završili u minusu. Odavno je jasno da se na Olimpijskim igrama okreće ogroman novac, ali organizator nema puno od njega. Često završava samo s velikim troškovima održavanja objekata za razna natjecanja ili ih jednostavno pusti da trunu, kao Atena nakon Igara 2004.
Najveći dio olimpijskog novca generiraju televizije, koje su već odavno platile bogatstvo za prava i naplatile još više sponzorima i one su glavni razlog što XXXII. Olimpijske igre nisu otkazane.
Ako gledanost i dalje nastavi padati i oglašivači prestanu gledati Olimpijske igre kao priliku za nacionalnu i globalnu promidžbu, cijeli sustav će se poremetiti i pitanje je tko će uopće imati interesa od Olimpijskih igara osim samih sportaša kojima su one ostvarenje sna.
Sport nije samo nogomet. Oduzimanje olimpijskog sna djeci bilo bi pogubno za društvo
Zato, koliko god kontroverzne bile, koliko god padao interes za njih, potencijalno propadanje Olimpijskih igara bilo bi pogubno za globalni sport, a posljedično možda i za čovječanstvo.
Ne računajući nogometaše, koji ionako nisu važan dio olimpijskog pokreta, i apsolutnu kremu nekih drugih globalno popularnih sportova, većina olimpijaca nisu milijunaši, nego obični ljudi koji su prokleto dobri u onome čime se bave.
Njima će svjetska i kontinentalna prvenstva donijeti medalje i kratkotrajnu slavu, ali ništa više od toga. Kad je Matea Jelić osvojila europsko zlato u taekwondou, to je bila vijest za ljude iz njezina sporta, njenu obitelj i prijatelje, Kninjane te kolege iz TKD Marjana. Za njeno olimpijsko zlato zna cijela Hrvatska, a njime je osigurala i bonuse i stipendiju olimpijskog odbora.
Kad se djeca počinju baviti sportom, ne maštaju o europskom zlatu, nego olimpijskom. Ne raduju se jednotjednom boravku u hotelu s tri zvjezdice u nekom istočnoeuropskom gradiću, nego u Olimpijskom selu u svjetskoj metropoli i druženju s tisućama ljudi poput njih, koji su sanjali i dosanjali iste snove.
Ako djeca ostanu bez tih snova, bit će to ogroman udarac za bazične i brojne male sportove, koji će početi odumirati. A bez socijalnog, fizičkog i psihičkog aspekta bavljenja sportom nema ni društva kakvo poznajemo.