KADA odu najveći među nama. Kada nas “Tužna jutra probude” nakon prvotnog šoka uvijek krenu sjećanja. Krenu poveznice, krene prekopavanje one ladice u koju smo spremili sve te zaboravljene trenutke, sva ta sjećanja. Krene miješanje osjećaja.
Današnje jutro je bilo tužno. Pretužno, za mnoge od nas. Danas nas je napustio jedan od najvećih među nama. Danas je Oliver otišao na neka bolja mjesta. Oliver, Oliver Dragojević.
Sjećam se kako mi je kum Ante ispričao priču o djedu njegove supruge. Djed je iz sela došao natočiti gorivo u Benkovac na benzinsku s traktorom. Naišao je Oliver da isto natoči gorivo. Njih dva se nisu vidjeli preko 20 godina a jako su se dobro znali u mladosti. I pitam ja kuma kako je prošao susret njih dvojice nakon toliko a on mi govori:
- A što misliš. Dida je ostavlja traktor sa strane a on auto, otišli su u prvu birtiju i uz bocu rakije su ćakulali do jutra.
Otvaram danas tu ladicu sjećanja i vidim da je natovarena. Prekopavam trenutke iz davnina. Vraća se onaj zaboravljeni detalj prije 15-ak godina kada je jedna djevojka ušla u restoran i pitala imamo li od Olivera pjesmu Magdalena pa da pustimo. Ona se isto zvala Magdalena, i da, postala mi je cura nakon toga. Ili možda ovo na dnu ladice, tu prekrasnu “Moj lipi anđele” uz koju je na stotine mladenaca uživalo u prvom plesu mnogih restorana gdje sam radio... Neuzvraćene ljubavi, zamršene priče, slomljena srca ? Oliver je uvijek imao pjesmu za svaku fazu. Bez duše lijepa, Trag u beskraju, Kad mi dođeš ti, Što to bješe ljubav...
Kopam po ladici. Vraćaju se svakakve scene. Kao i vama. Ako ste ikada u životu imali osobu s kojom ste skupa šutjeli, gledali zvijezde i sanjali onda vam je Oliver uvijek bio drag suputnik vaših najljepših putovanja. Vi ste samo trebali biti tamo, šutjeti, uzeti se za ruke a njega pustiti da odradi svoje...
Prekopavam ladicu dalje i vraćam sjećanja. Moja generacija nije generacija festivala. Mi smo već pržili CD-ove, mi smo već skidali WINAMP i stavljali u zatvorenoj sobi repeat opciju, zatvarali smo oči i uranjali u čaroliju koju je stvarao taj čovjek. U svaki stih. U čaroliju s osmjehom ako je nešto bilo na početku ili u čaroliju uz suzu ako je nešto bilo neuzvraćeno ili na kraju. On je imao onu pravu, onu za taj trenutak.
Prekopavam ladicu i dolazim do fascikle s grbom Hajduka. Uzimam ju i otvaram a tamo stoji stih koji je obilježio nove generacije. Stih iz Oliverove pjesme, stih koji kaže “Kontra mraku kontra sili”, stoji dres Hajduka s imenima donatora, stoji ime njegovo. Ime čovjeka kojem dres Hajduka nije uručen na nekoj pozornici, u nekoj konobi na besplatnoj večeri na R1, u loži uz kavijar i vino. Ne. Tamo je ime čovjeka koji je uzeo 1911 kuna, došao u City centar tada, stao u red kao jedan od nas, kao jedan iz mase i uplatio novac. Da bi njegovo ime bilo na dresu kluba koji mu je sve. Da bi u zemlji gdje je preko 4.000.000 ljudi zabilo glavu u pijesak bio dio pokreta koji je glavu uzdignuo i koji časno stoji uspravno.
I prekopavam ladicu, tisuće je detalja, tisuće uspomena, pjesama, scena, sentiša, prvih poljubaca, držanja za ruke, prekida, smijeha suza. I za sve je imao pjesmu i za svaku fazu stih ali ostat će zauvijek među nama taj “kontra mraku kontra sili” poklič. Poklič koji i danas tjera nekoliko desetaka tisuća ljudi da ustraju, da ne odustaju, da idu do kraja, za snove, za ideale, za čast, pod svaku cijenu. Jer rekao bi Oliver baš u toj pjesmi “Ma u jednom svak se slaže od Hajduka nima draže...”
Zatvaram ladicu, tužna jutra su nas probudila danas ali čuvat ćemo osmjeh za tebe, i dres na kojem je tvoje ime. To je najmanje što možemo Olivere. Hvala ti.