TROY DEENEY će reći da on nije nikakav uzor. Lako je vidjeti odakle dolazi taj narativ jer malo je igrača u Premier ligi koji su prošli njegov put. Taj je put bio dobro dokumentiran prije nego što je s Watfordom igrao finale FA kupa 2019. protiv Manchester Cityja. Deeneyju je danas 31 godina, ali priznaje da je od djetinjstva iskusio stvari koje nadilaze njegovu dob. U ekskluzivnom razgovoru za web stranicu givemesport.com napadač iskreno govori o svom odrastanju uz samohranu majku, o tome kako mu je iskustvo iz zatvora pomoglo da postane nogometaš te o svemu što se događalo u međuvremenu.
Škola ga nije zanimala, ali oprezan je oko toga i ne želi biti uzor mladima u sličnom položaju.
"Nekad mi je neugodno zbog toga što mi svi govore da sam uzor. Mrzim tu riječ zato što uzore ljudi trebaju tražiti u vlastitim domovima ili unutar obitelji. Nije mi problem govoriti ljudima, ali ne volim gubiti vrijeme i govoriti djeci koja ne znaju tko sam i koja zapravo ne razumiju moju priču. Zato radije govorim u manjim grupama ili online. Tako mogu utjecati na život tih osoba."
Pitanje odrastanja je nešto o čemu Deeney rado govori, a o tome može reći više nego većina ljudi.
"Tek kad sam odrastao, shvatio sam koliki je anđeo moja mama bila. Bio sam izložen mnogim stvarima, moj tata je bio 'netko' u kući. Za sitnice koje sam smatrao normalnima, drugi ljudi mi kažu da nisu normalne. Policija nam je upadala u kuću i tukla se s mojim tatom dok smo mi gledali s kreveta. Brat i ja ležali smo u krevetima na kat i gledali tatu koji bi nam govorio kako se samo igra s prijateljima. I mi bismo to prihvatili i vratili se na spavanje. A onda tatu ne bismo vidjeli osam mjeseci. Opet je bio u zatvoru. Kažem opet zato što je stalno ulazio i izlazio iz zatvora pa meni nije bilo nimalo neobično da ga dugo nema. Mama nas je uvijek štitila od toga pa bi nam govorila da je na poslu. Uvijek je postojao neki izgovor zbog kojeg nismo znali gdje je tata."
U svijetu šesteroznamenkastih tjednih plaća i Lamborghinija, o čemu će više riječi biti kasnije, nešto od onoga čemu je svjedočio zaista nije normalno. Međutim, Deeney želi naglasiti da u tome nije usamljen i da mnoga djeca i danas prolaze slična iskustva.
"Iz određenih sredina možete izvući mnogo sličnosti, širom zemlje u četvrtima s niskim prihodima događaju se iste stvari. Mnogo ovisi o tome koliko će toga dospjeti u medije."
Na neki način, Deeney je tipičan engleski centarfor. To je dugo bila Watfordova tajna, ta taktička sirovost kojom su iznenadili niz najboljih klubova Premier lige. S druge strane, njegovo putovanje nimalo nije slično prosječnom nogometašu. U njegovu djetinjstvu nije bilo pohađanja akademija i fotografiranja s Davidom Beckhamom tijekom ljetnih kampova. To mu je omogućilo relativno jedinstven pogled na svijet profesionalnih nogometaša u koji nije bio svjestan da će ući sve do svoje 24. godine.
"Iskreno, to nikad nije bio moj san. Moj dječački san bio je samo da budem sretan i bezbrižan. Želio sam uživati i želio sam da me svi vole. Zvali su me na probu u Aston Villu, ali nisam otišao zato što sam se htio družiti s prijateljima i tražiti djevojke. Bio sam onaj tinejdžer koji se samo želio uklopiti.
Dok je tata bio odsutan, mama se razvela i postala samohrana majka koja je radila dva ili tri posla. Negdje od sedme godine počeo sam pomagati u kući. Propustio bih nastavu, pokupio bih brata i sestru iz škole, dopratio ih kući, nahranio ih i pripremio za mamin dolazak. Onda bismo išli na bratove nogometne treninge. Dakle, izgubio sam dio djetinjstva. Od malih nogu morao sam biti muškarac u kući.
Kad sam odrastao, postao sam građevinac i nisam baš bio dobar u tome. To me nije zanimalo, ali trebao mi je posao. Da budem iskren, želio sam biti vatrogasac. Jedan je obiteljski prijatelj bio vatrogasac i on je bio jedina osoba koja je legalno dobro prolazila. Pomislio sam da bi to mogao biti i moj cilj. Nogomet se dogodio slučajno. Ja sam osoba kojoj je dovoljno pokazati samo malo i ostatak ću naučiti sam. Tako je bilo i s nogometom, nisam ga shvaćao ozbiljno dok se nisam vratio iz zatvora."
Nakon izlaska iz zatvora, nogomet je bio njegov spas, ali to ga nije spriječilo da ostane skroman, objašnjava Deeney.
"Životne okolnosti natjerale su me da odrastem i da se ne sažalijevam nad samim sobom misleći da mi svijet nešto duguje. Ja sam takav, prihvaćam mirno sve što mi se dogodi. Ne mogu dotaknuti svoja ramena. Kad sam bio dijete, pao sam s krova i umalo sam umro. Mogao bih navesti još 20 slučajeva nakon kojih ćete se zapitati kako to da sam još živ. Ali ja vjerujem da sam ovdje s razlogom.
Vjerujem i da sam krojim svoju sudbinu. Prije sam znao koji su moji limiti, ali sad sam drukčiji, promijenio sam sve i više nemam ograničenja. Radim stvari koje drugi ljudi ne bi mogli, zbog mog podrijetla i mršavih izgleda. Ljudi ne razumiju zašto me mediji zovu i zašto odlazim u parlament i ondje razgovaram o mladima i kriminalu. Mnogi se pitaju kako sam tu završio. Ja i dalje izlazim na ista mjesta, i dalje pijem pivo s prijateljima i posjećujem brata koji živi u kući u kojoj smo odrasli. I svoj Lamborghini dajem djeci da ga voze po kvartu zato što želim da svi vide što možemo postići.
Lako je pričati o skromnosti, možda je čak i lakše kad te životno iskustvo nauči vrijednosti onih stvari koje novac ne može kupiti.
Pet ljudi me odgajalo, a troje od njih umrlo je u razmaku od dvije godine. Sve sam izgubio. Bio sam u zatvoru, bio sam na vrhu, ali sve sam izgubio zbog jednog glupog postupka."
Jedna slična priča koja nam pada na pamet je ona Anthonyja Joshue, koji je promijenio svoj život i postao svjetski boksački prvak. Deeney se toga sjeća vrlo dobro jer nakon što je upoznao Joshuu, koji mu je rekao da će uspjeti na Olimpijskim igrama, iz ćelije je svjedočio njegovom usponu do slave.
"To je bio znakoviti trenutak. On je imao fokus, a s godinama sam i ja to naučio. Zato sad idem dan po dan, tjedan po tjedan. Ustanem ujutro i odradim ono što moram tog dana. Joshua je imao taj fokus i poriv pa sam i ja shvatio čemu služe treninzi i odlučio gdje ću biti za godinu dana. U zatvorskoj ćeliji sam gledao njegove mečeve i lupao po vratima, a ljudi su mislili da sam lud i da ga ne poznajem.
Ali ja sam iskreno osjećao da sam na istom putu. Želim mu puno uspjeha. I dalje se dopisujem s Joshuom. On je i dalje jedan od mojih idola zato što se radi o normalnoj osobi koja se odlučila uzdići i zbog toga se sve oko njega promijenilo. Mislim da mnogi ljudi to ne rade. Oni pokušavaju i idu za uspjehom i novcem i misle da će se sve ostalo samo srediti. Ali ako temelji nisu dobri, naposljetku sve propada zbog toga."
Zaista mudre riječi koje se vjerojatno neće iskoristiti protiv njega poput onih o Arsenalovu nedostatku muda.
"Ali to je činjenica, zar ne? To je bilo prije tri godine, što sad kažu? Ne pobjeđuju u velikim utakmicama, nego ih gube. I sad su se okrenuli Granitu Xhaki, svome kapetanu, jednom od rijetkih koji ima muda. To je samo nogomet. Ponekad se to može reći i za Watford jer u finalu FA kupa nije imao muda. Ja to ne shvaćam osobno. Nekad pobijediš, nekad izgubiš.
No istodobno ljudi smatraju da ne smijem o tome govoriti. Govorit ću o kome god hoću i kad god hoću. Ljudi su mekani, cijeli svijet je mekan. Zato moraš paziti što govoriš, o čemu pišeš na društvenim mrežama, što ćeš odjenuti. Previše je tih pravila. Pokušavamo biti stvarni u lažnom svijetu. Kako to funkcionira? Uvijek ćete izgubiti. Ja samo želim biti ja."
To ga je dosad držalo i pomoglo mu da u svibnju dođe do Wembleyja. To finale, koje je završilo pobjedom Guardioline momčadi 6:0, Hornetsima je donijelo početak frustracija i razočaranja. Deeney je morao izostati zbog ozljede.
"Nije baš bilo dobro. Treba reći da smo bili mamurni od prošle godine. Ali iz moje perspektive, bilo je silno frustrirajuće. Tijekom ljeta sam bio u dobroj kondiciji. Čak i kad sam na odmoru, redovito trčim. Iako to godinama nisam radio. Igrao sam i košarku. Bio sam aktivan kako bih bio u dobroj kondiciji. Ovo je moja 10. godina u Watfordu. Onda sam se dvaput ozlijedio i vratio se tek prošli tjedan nakon tri mjeseca izbivanja. Imam dosta toga za nadoknaditi. Ne spominjemo ispadanje, razgovarati o tome značilo bi pripremati se za ispadanje."
Watford je ove sezone imao dva trenera. To govori dosta o nogometnom poslu, a Deeney ukazuje na primjer Tottenhama.
"Mislim da će se to uvijek događati u nogometu. Pogledajte Spurse, oni su se riješili Pochettina, koji je vjerojatno bio njihov najuspješniji trener iako nije ništa osvojio. Otpustili su ga i zamijenili u jednom danu. Takva je industrija u kojoj radimo. U nogometu nema odanosti i sve treba uzeti sa zrnom soli. To je tako."
Otkazi trenerima jedna su od nogometnih nevolja, a druga je VAR. To će reći svatko tko živi i diše nogomet.
"Nisam ljubitelj VAR-a, nikad to nisam bio. Ne razumijem zašto smo to učinili kad nemamo uvjeta. U drugim ligama su to uveli prošle godine i vidjeli smo da za odluku treba tri ili četiri minute. Odrastao sam u pubovima u koje su ljudi dolazili nakon utakmica i raspravljali je li trebao biti kazneni udarac i je li netko trebao postići gol. Svi talk-showovi na televiziji se temelje na tome. Nema povratka. Ljudi govore kako VAR treba zaustaviti i vratiti mu se za nekoliko godina. To se neće dogoditi, nego će samo postati bolji."
Da stvar bude još gora, VAR će upropastiti slavlja.
"To će se sad dogoditi, pretvorit će se u T20 kriket. Zabit ćete gol i morat ćete pitati smijete li slaviti. Slavlja će biti uništena. To nogometu oduzima zabavnu komponentu. Znam da svi uvijek želimo da sve bude pravilno, ali razlog zbog kojeg je nogomet tako popularan je i to što nije uvijek sve kako treba. Ne gleda se baš svaka sekunda. Iako je to korak naprijed u smislu zaleđa i sličnog, postoji i razlog da se ljudska pogreška ostavi ondje gdje se dogodila. O tome se radi."
Strast je u središtu nogometa i to je ono čega Deeneyju ne nedostaje čak i usred teške sezone njegova kluba.