JOSE MOURINHO povijesno je velik trener. Spada li u top 10, top 5 ili je na samom vrhu trenerske ljestvice stvar je za raspravu i vjerojatno više do ukusa nego do bilo čega drugog. Međutim, posljednjih se godina mora učiti živjeti s porazima, nešto što je vjerojatno novost za Portugalca.
U osmini finala Lige prvaka doživio je jedan od svojih najtežih poraza u Ligi prvaka, pošto je glatko ispao od Leipziga s ukupnih 4:0 u dva susreta.
Gledajući sve probleme koje ima s kadroviranjem, to i nije veliki smak svijeta, međutim, njegove ga reakcije razotkrivaju ne samo kao posrnulog čovjeka, već i kao licemjera.
Pamti li Mourinho neke od svojih izjava?
Nakon jučerašnje utakmice i njegovih vapaja poslije iste, postalo je jasno da izjave mladog Mourinha nisu u skladu s onim što govori ovaj pomalo ostarjeli, na prvi pogled i oronuli Mourinho.
Trener koji nije navikao gubiti na čelu Tottenhama nastavlja svoj neuspješan niz koji je nastavio vodeći Manchester United te je potpuno očito koliko mu sve to skupa teško pada. Osim što se Mou požalio na vlastitu kadrovsku situaciju, aludirajući da protivnik na klupi ima bolje igrače nego on na terenu, nagovijestio je kako će biti vrlo teško do kraja sezone dosegnuti jedno od prva četiri mjesta.
"Naravno da je pobijedila bolja momčad. Leipzig je bio na svom vrhuncu protiv ekipe u nevolji kao što smo mi. Jučer sam bio optimističan, ali to je zato što sam morao biti takav. Teško mi je opet govoriti o ozljedama, ali ne mogu govoriti o drugim stvarima kad su one posljedica brojnih ozljeda u našoj ekipi", istaknuo je Portugalac.
Bez Lige prvaka sasvim je jasno koliko bi patile Tottenhamove financije, pogotovo kada se uzme u obzir novac koji su potrošili na izgradnju stadiona. Pa ipak, teško se ne sjetiti nekih stvari koje je ranije u karijeri govorio Mourinho, kada bi se drugi trener žalili kako nemaju uvjete koje je on imao u svom klubu, a u pitanju su također bile financije, kadar i ozljede.
Mourinho je uvijek bio privilegiran
Izuzmemo li njegov prvi ozbiljni posao - kada je bio trener Porta - te ovaj aktualni posao, Mou je oduvijek imao na raspolaganju resurse kakve rijetko koji trener ima.
Njegov prvi Chelsea bio je po potrošnji na tržištu igrača u petogodišnjem periodu relativno veći potrošač nego li je danas Manchster City. U vrijeme najveće dominacije u Premier ligi, 2005. su godine imali dvostruko veći budžet za plaće od prvog pratitelja, kako danas primjerice Juventus ima u Italiji ili Bayern u Njemačkoj.
Osim toga, u Interu nije bilo nikakve konkurencije u Italiji, a Real Madrid bio je najbogatiji klub svijeta za koji je tada igrao i Cristiano Ronaldo u svom zenitu. Uz sve probleme koje je imao u Manchester Unitedu, to je i dalje bio klub s najvećim proračunom u Premier ligi.
Sve te stvari ne umanjuju njegove uspjehe, ali ga sasvim sigurno postavljaju u iznimno privilegirani položaj, pogotovo u odnosu na trenere koje je često kritizirao - Arsenea Wengera i Rafu Beniteza. Oni ne samo da nisu mogli računati na takav tip proračuna, nego su redovito morali prodavati svoje najbolje igrače.
Mourinho za takvu vrstu argumenata nikad nije mario, čak bi ismijavao svoje oponente. Sada istu retoriku i sam koristi.
Wenger sada vjerojatno likuje
Iako bi često okrznuo i Rafu Beniteza, glavni oponenti Josea Mourinha bili su prvo Arsene Wenger, a onda i Pep Guardiola. I dok se sukob s Guardiolom uglavnom vrtio oko toga tko ima protekciju sudaca, onaj s Wengerom na kraju je postao i potpuno osobne naravi. Čak i danas su neki od citata gotovo pa legendarni.
Mourinho je Wengera nazivao “gubitnikom”, “voajerom”, a posao u Arsenalu nazvao “najlakšim poslom na svijetu, bez ikakvog pritiska i s puno vremena za razvoj igrača".
Pritom nije mario za Wengerove argumente koji je objašnjavao kako ima kadrovske probleme, pošto je morao prodati Ashleyja Colea, Patricka Vieiru, Thierryja Henryja, Aliaksandra Hleba, Emmanuela Adebayora i Koloa Tourea. Svi su oni otišli u klubove - Chelsea, Barcelonu, Juventus i Man. City - koji su im tada mogli ponuditi daleko veću plaću od Arsenala.
Mourinho također nikada nije priznao argument ozljeda, koje bi njegovi protivnici često davali na račun teškog rasporeda i relativno tankog kadra.
Sada mu se sve vratilo. Posljednjih je šest utakmica bez pobjede, Tottenham je ispao iz Lige prvaka, a u prvenstvu su sve dalje od top 4 mjesta. Istina je da su imali nevjerojatan peh s ozljedama te da zbog izgradnje stadiona nemaju potreban proračun kako bi imali širinu kadra koja bi to mogla pokriti.
Međutim, Tottenham je danas proračunom otprilike udaljen od Cityja i Uniteda koliko je prije 15-ak godina Arsenal bio od tada Chelseaja i Uniteda. Pa opet, svi ti argumenti koje su koristili Wenger i Benitez za Mourinha su bili bezvrijedni.
Sada konačno zna kako je biti s druge strane barikade. Licemjerje je tu prirodna i ljudska reakcija, ali svejedno se mora spomenuti. Jer Mourinho bi prvi to spomenuo nekom drugom.