I što je najgore, pri tome su u pravu. Ali Srbi su zadnji koji imaju pravu ikome prigovarati zbog veličanja kvislinga.

 

 

Komšije se svojim sramotama diče javno, jer je to službeni stav njihove države, potvrđen i sudskim pravorijekom. Mada je prije godinu dana sudac Višeg suda u Beogradu, u odluci kojom je poništio poslijeratnu smrtnu presudu vođi četničkog pokreta u "otadžbini" Draži Mihajloviću, istaknuo da se bavio isključivo time je li Dragoljub Mihailović imao pravedno suđenje, a ne je li je bio ratni zločinac, ili ne, poruka odaslana u javnost i kojom je službeno promijenjena ne samo srpska povijest je jasna. 

 

 

Srbija ne samo da se nije obračunala s demonima prošlosti, koji su nakon četrdesetih, od tamo izronili i devedesetih godina prošlog stoljeća, s istim bradama, noževima i znamenjem, da bi još zdušnije klali, silovali, protjerivali i pustošili od Kupe do Drine i od Papuka do Dinare. Srbija nije prošla katarzu niti priznala krivnju za izazivanje svih ratove na području bivše Jugoslavije i to se ne pokazuje samo time što joj je predsjednik države prisegnuti četnički vojvoda, koji je kao Šešeljov dobrovoljac ratovao po Slavoniji, u vrijeme dok su srpske paravojne postrojbe tamo vršile okrutne zločine nad civilnim stanovništvom. Jednoj od takvih pripadao je i ovaj nasljednik Vojislava Šešelja, koji je u međuvremenu "prilagodio" svoje stavove i s vođom koji "izdan" trune u Haagu i Beogradu, sada se gleda preko nišana. Doduše, onog metaforičkog, za razliku od onog stvarnog preko kojeg je u Hrvatskoj "možda nekog i ubio", kako je govorio.

 

 

Ili Aleksandar Vučić, predsjednik Vlade i najmoćniji srpski političar, još jedan "naprednjak" koji je napredovao od radikala oduševljenog četništvom i mladog srpskog dobrovoljca u Sarajevu (treba li napominjati što su tamo te snage radile?), preko zapaljivog govornika koji je propovijedao nužnost srpske granice na liniji Virovitica - Karlovac - Karlobag, pa sve do onog što je danas, kada odmah nakon izbora u Hrvatskoj zove Karamarka kako bi mu čestitao na pobjedi i apelira na dobrosusjedske odnose.

 

 

Ali, pustimo srpske četnoljupce i ukažimo na ono što bi se trebalo pomesti pred HNS-ovim pragom (kojeg iz razumljivih razloga ne smatramo i ne zovemo "našim"), jer tamo se nakupila fina gomila smeća, koje također datira iz najsramotnijeg razdoblja hrvatske povijesti i naroda. Njime se u Hrvatskom nogometnom savezu, ali i u Vladi Republike Hrvatske, ponose. 

 

Godinu dana nakon što su Srbi četnike iz dijela povijesti rezerviranog za izdajice i zločince vratili u superherojski mainstream, aktualni širi društveni kontekst u Hrvatskoj, u koji se savršeno uklapa najnoviji HNS-ov performans koji je razjario Srbe, takav je da je ovdje na djelu velika revalorizacija ustaškog pokreta. 

 

 

Ulicama nadiru tisuće koje urlaju "Za dom - spremni!", ministar kulture je ono što se politički korektno naziva "filoustašom", a od visoke politike do birtijskih naklapanja traje moronska i uvredljiva relativizacija i izjednačavanje onih koji su u Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu na vlast došli zahvaljujući nacistima i fašistima i tamo se održavali stravičnim terorom i konc-logorima, s onima koji su se protiv njih borili i koji su ih pobijedili. Imena tih smrtno, nepomirljivo suprotstavljenih pokreta tako se sada izgovaraju sljubljeno, jednom riječju, ustašeipartizani.

 

 

Tom nakaradnom trendu priključio se naravno i HNS, čiji se predsjednik oduševljeno fotografira na grobu ustaškog ratnog zločinca Ante Pavelića, a "izbornikov" pomoćnik i motivator igrača bivši je reprezentativac, kojem je FIFA prekinula karijeru jer je nasred nacionalnog stadiona s mikrofonom u rukama urlao pozdrav Pavelićevog režima.

 

 

Iako na službenim stranicama kao prvu utakmicu Hrvatske navodi onu protiv SAD-a iz 1990., obilježavajući Vlaovićev hat-trick na utakmici s Korejom na današnji dan prije 20 godina, u HNS-u su se prisjetili i ostalih igrača koji su na jednoj utakmici za Hrvatsku protivniku zabili tri gola. Ali, spomenutom Vlaoviću, zatim Šukeru, Balabanu, Petriću, pridružili su Augusta Lešnika Belog i njegova tri gola koju je za NDH zabio na prijateljskoj utakmici protiv Slovačke '42, te Franju Wolfla Maru, koji je trostruko poentirao dvije godine kasnije, također u susretu omiljenih Hitlerovih saveznica, marionetskih kvislinških paradržava.

 

 

HNS-u je očigledno isto zločinačka i izdajnička NDH, nastala i održavana pod Hitlerovim okriljem, kao i međunarodno priznata RH, koja je nažalost sljednica antifašističkog i antiendehazijskog ZAVNOH-a, nastala i opstala u njegovim, a ne granicama koje je "država" za koju su Lešnik i Wolfl zabijali hat-trickove, imala samo na papiru. Jedino izjednačavanjem NDH i RH u režiji HNS-a može se objasniti zašto u njihovoj objavi stoji da su Lešnik i Wolfl poentirali za Hrvatsku 1942. i 1944., kad je jasno riječ o Pavelićevoj tvorevini koja nema nikakve veze, barem to tako Ustav definira, sa suvremenom Hrvatskom.

 

 

Ali, Ustav je jedno, a stvarnost kojoj svjedočimo nešto drugo. Kao što je legendarni Mara Wolfl, velikan Građanskog i reprezentacije Kraljevine Jugoslavije, "ostvarenjem vjekovnih težnji hrvatskog naroda" elegantno uskočio u dres Nezavisne Države Hrvatske, e da bi se onda prevratom '45 preobukao u majicu Dinama i reprezentacije Federativne Narodne Republike Jugoslavije, kojoj je kasnije bio i izbornik, tako se sada povijest mijenja potezom pera i klikom miša, u izvedbi bujice na ulicama, Hasanbegovića i HNS-ovog Twittera.

 

Iz svega priloženog, jasno je zašto "četnička Srbija" i "ustaška Hrvatska" mogu i hoće dobro surađivati, kao što se uostalom vidi i ovdje, jer ljubitelji brada i petog samoglasnika ionako su igrali za istu momčad: