SLAVEN BILIĆ dao je veliki intervju za The Athletic u kojem je razgovarao o svojoj filozofiji nogometa, karijeri i sportu u Hrvatskoj. Izdvojili smo njegove najzanimljivije odgovore na pitanja novinara Sebastiana Stafford-Bloora.
Kako je Hrvatska s toliko malo stanovnika tako dobra u nogometu?
Imamo očito puno talenta, ali uvijek smo bili jako dobri u momčadskim sportovima. U košarci, vaterpolu, rukometu. Mislim da je to zato što se volimo družiti, volimo biti vani na ulici. U dijelovima zemlje iz kojih dolazi puno sportaša klima je dobra, pa su naša djeca stalno bila vani. Možda danas sve manje, zbog društvenih mreža, ali mi smo znali provoditi sate i sate vani.
Mislim da dobro mogu suditi o hrvatskom nogometu jer sam igrao za reprezentaciju i bio njezin izbornik i mislim da naši igrači imaju zajedništvo koje se podcjenjuje. Bez obzira na to tko je izbornik, igrači su prijatelji, ne samo suigrači. Čak i nakon što završe reprezentativne akcije, većina ih i dalje ostaje u kontaktu. Ne možete analizirati učinak toga. Ne možete ga izmjeriti. Ali to je ključno.
Prošli ste puno toga, od Premier lige do Saudijske Arabije...
Premier liga izvuče najbolje iz tebe. Taktički. U svakom pogledu. Cijeli svijet gleda i sučeljavaš se s nevjerojatnim trenerima i igračima. Ali neki misle da je treniranje u Saudijskoj Arabiji lagano - a nije. Razina nije kao u Premier ligi, to je točno, ali i dalje je veliki izazov biti trener tamo.
Prvo, pod pritiskom si jer je nogomet ondje izuzetno važan. Drugo, 80 posto igrača u nekim momčadima dolazi iz inozemstva, i to su dobri igrači, većina njih bi mogla igrati u Europi, ali moraš u momčad uvrstiti i tri domaća igrača. Neki su odlični, ali drugi ipak nisu na istoj razini.
Mnogi klubovi rješavaju to tako da te domaće igrače stave na bekovske pozicije ili ponekad u vezni red. Liga, klubovi i navijači žele gledati zvijezde, a zvijezde su krilni igrači i napadači. To onda znači da tvoj lijevi bek mora čuvati desno krilo.
Mora čuvati Sadija Manea ili Riyadha Mahreza. Mora igrati protiv nevjerojatno kvalitetnih igrača. Tvoja najslabija karika igra protiv njihove najjače. A da stvar bude još gora, tvoj lijevi krilni igrač možda je stvarno dobar, ali ne želi pomagati beku u obrani. Tvoj je zadatak pronaći rješenje. Zapravo, u mnogim situacijama u Saudijskoj Arabiji moraš biti kreativniji nego u Engleskoj.
Kakav stil nogometa preferirate?
Uvijek želim da moje momčadi igraju dobar nogomet. Ili da barem budu sposobne igrati dobar nogomet. Ne govorim o sustavu igre. Želim da na terenu u isto vrijeme imam što više igrača koji su dobri s loptom. Ako moja momčad može biti opasna, onda ima šansu. Ostalo je moj posao. Da ih natjeram da se brane. Da budu čvrsti, organizirani i da trče.
To je ono što cijelu svoju karijeru pokušavam raditi sa svojim pomoćnicima. Kad sam vodio Hrvatsku, moj vezni red su činili Niko Kranjčar, Ivan Rakitić i Luka Modrić, ali s defenzivnijim Nikom Kovačem iza njih.
Moraš biti opasan. I to pomaže i u obrani, ako više imaš loptu u posjedu. A svakom igraču je draže igrati u takvom okruženju. Kad imaš igrače poput Rakitića i Modrića, ili Dimitrija Payeta u West Hamu, oni čine suigrače oko sebe boljima. Stavljaju ih u bolje situacije. Mogu im podići samopouzdanje u važnim utakmicama i učiniti ih boljim igračima.
Poznati ste i po promoviranju mladih igrača...
Nikad me nije bilo strah ubaciti mlade igrače u momčad. To se nije promijenilo. Učinio sam to s Modrićem, s Rakitićem. S Vedranom Ćorlukom, Eduardom i Declanom Riceom. Ili s Gradyjem Dianganom dok je bio na posudbi iz West Hama u West Bromu.
Volim mlade igrače jer upijaju informacije kao spužve. Osim toga, nemaju strah od pogrešaka. Razmišljaju pozitivno. Vide čašu kao napola punu i donose nevjerojatnu energiju momčadi i treninzima. Ali nogomet je kao i život. Traje 90 minuta i tijekom tog vremena dođu ključni trenuci i razna previranja. Mladim igračima ne treba iskustvo starijih dok sve ide dobro. No kad prime gol ili protivnik postane bolji, tada im trebaju oslonci.
Zato, idealno, ako govorimo o mom vremenu u reprezentaciji, želiš imati Modrića, Kranjčara i Rakitića, ali i Niku Kovača. Metronoma. Stabilnog igrača koji im može pomoći kad im zatreba podrška na terenu. Sigurno utočište.