Mafija i ego Hriste Stoičkova "ubili" su slavnu ´94

Kao i u velikoj većini europskih zemalja (izuzev Finske (hokej), Austrije (alpsko skijanje) i Irske (galski nogomet)) i u Bugarskoj je nogomet daleko najpopularniji sport, međutim, dok se nogometna igra poput virusa raširila europskim kontinentom krajem 19. i početkom 20. stoljeća, Bugari su tu divnu igru ozbiljnije prihvatili ipak nešto kasnije i sve do kraja stoljeća nisu imali niti jedan zapaženiji rezultat.

 

Sve do Svjetskog prvenstva 1994. u SAD-u, Bugari su na svjetskim i europskim smotrama primali pljusku za pljuskom. Izuzev Mundijala u Meksiku 1986., kad su na jedvite jade došli do osmine finala, nikada prije, ali nikad ni poslije, nisu prošli prvi krug. Kako na Svjetskim, tako i na Europskim prvenstvima.

 

 

I onda se dogodilo to Svjetsko prvenstvo, zlatnim slovima zapisano u povijest bugarskog nogometa.

 

No, da bi ispričali priču o rapsodiji reprezentacije Bugarske na petnaestom svjetskom prvenstvu 1994. u SAD-u, moramo se vratiti malo unatrag, na sam kraj kvalifikacija. U toj šestoj skupini najveći favoriti za odlazak na Mundijal bili su Francuzi koji su svoj status do posljednja dva kola čvrsto držali. U ta posljednja dva kola Galskim pijetlovima je bio potreban samo bod iz susreta s Izraelom i Bugarskom.

 

Najprije su doživjeli šok u Tel Avivu, gdje su izgubili od Izraela. Uoči zadnjeg kola Francuska je imala 19 bodova, a Bugari 17 i čekao se međusobni dvoboj u Parizu.

 

Svi su očekivali da će domaćin prvenstva 1998. lako preskočiti zadnju prepreku i plasirati se na turnir. I do 90 minute sve je izgledalo tako. Bilo je 1:1, ali onda, u sudačkoj nadoknadi, kada je vrijeme već istjecalo, neviđena drama. Brza, gotovo očajnička kontra Bugara i Emil Kostadinov zabija gol. Prepuni Park prinčeva je zanijemio. Zavladala je nevjerica, a utihnulim grandioznim

zdanjem odjekivali su tek krici oduševljenja bugarskih igrača.

 

 

 

Bugari su bili smješteni u grupu D skupa s Argentinom, Nigerijom i Grčkom i krenuli su jako loše u turnir. Sjajna Nigerija ih je golovima Yekinija, Amokachija i Amunikea svladala s 3:0. Činilo se da Bugari ni s ovom odličnom generacijom neće ostvariti svoju prvu pobjedu, no, ipak u svojoj 18 utakmici Bugari konačno slave. Teško je stradala Grčka s čak 4:0. Na krilima tog uspjeha Bugari u posljednjem kolu pobjeđuju s 2:0 poljuljanu Argentinu, uzdrmanu nakon skandala s Maradonom i dopingom i plasiraju se u osminu finala.

 

 

Već to je bio velik uspjeh za Bugarsku, no Stoičkov i društvo bili su svjesni svoje snage i znali su da mogu puno više. Meksiko je bio iduća prepreka, a Bugari su prošli dalje tek nakon ruleta jedanaesteraca i sebi su kupili kartu za dvoboj s moćnom Njemačkom. 

 

Taj sraz između Njemačke i Bugarske ulazi u red najlegendarnijih utakmica ikada odigranih na svjetskim prvenstvima. Nijemci su nakon gola Matthausa vodili sve do 15 minuta prije kraja, kad u samo dvije minute potpuni preokret i totalni šok za aktualnog prvaka svijeta. Najprije Stoičkov sjajnim slobodnim udarcem izjednačuje, a onda Jordan Lečkov s ruba kaznenog prostora glavom zabija najslavniji gol u povijesti bugarskog nogometa. Bugari nakon toga dobivaju dodatnu snagu i lete terenom, a Nijemci, sasvim nesvojstveno njima, gotovo da se predaju ni ne pokušavajući napraviti preokret. Nijemci su morali kući, a Bugari su kao prvorazredna senzacija otišli u polufinale. 

 

Nakon te utakmice, veliki Hristo Stoičkov je rekao: "Danas je i Bog Bugarin".

 

 

I tako su senzacionalni Bugari stigli u veliko polufinale i došli na megdan trostrukim prvacima svijeta Talijanima, koje je predvodio legendarni ''Zlatni repić'' svjetskog nogometa Roberto Baggio. 

Bugari su u utakmicu krenuli žustro i agresivno, napunjeni samopouzdanjem i nacionalnom euforijom koja ih je nosila. No, Talijani vrlo brzo preuzimaju igru i s dva brza gola Roberta Baggia vode 2:0.

 

Činilo se da je bugarskoj bajci došao kraj, a onda samo minutu prije kraja poluvremena Costacurta ruši Naska Sirakova i francuski sudac Joel Quinioue  pokazao je na kreč. Stoičkov zabija svoj šesti gol na prvenstvu (izjednačio se s Rusom Salenkom) i daje nadu Bugarima da će u nastavku susreta uspjeti napraviti preokret. 

 

Međutim, da od nove senzacije neće biti ništa pobrinuo se sveprisutni Quinioue, koji najprije ne sankcionira  čisto igranje rukom Alessandra Costacurte ispred golmana Pagliuce, a na samom kraju utakmice ne sudi očigledan faul na Lečkovu, u zoni odakle Hristo Stoičkov rijetko promašuje.

Italija odlazi u finale, a Bugari na megdan Švedskoj u borbi za broncu.

Nakon utakmice iz bugarskog tabora procurila je informacija da je tijekom utakmice došlo do sukoba između dvije najveće bugarske zvijezde – Hriste Stoičkova i Emila Konstadinova. Naime, Stoičkov je od suigrača tražio da igraju što češće na njega da bi zabio još jedan gol i tako ostao usamljen na vrhu ljestvice najboljih strijelca turnira, što se naravno Kostadinovu nije nimalo svidjelo.

 

Također, nije se ni ispunilo čuveno proročanstvo slavne Babe Vange, koja je prije početka Mundijala prorekla da će u finalu igrati dvije reprezentacije čija imena počinju na slovo B.

 

 

Ipak, Bugari se nisu mirili s porazom i počele su pljuštati silne uvrede, kako na račun francuskog suca, tako i račun same FIFA-e koju su optužili da je delegirala suca koji je jedva dočekao priliku da se osveti Bugarima za kobni poraz Francuza u kvalifikacijama. 

 

Odmah nakon utakmice novinari su pitali Stoičkova stoji li dalje pri tvrdnji da je Bog Bugarin. Prgavi Hristo s prijezirom je odgovorio: 

 

''Naravno, ali što to vrijedi kad je sudac bio Francuz!  Ova utakmica je najbolji dokaz da je ovo prvenstvo jedno od najgore organiziranih u povijesti i nimalo ne sumnjam da je ovaj sudac u ime višeg cilja delegiran za ovu utakmicu''.

 

Emil Konstadinov, igrač koji je sudjelovao u akciji kad je sredinom drugog poluvremena Alessandro Costacurta u srcu svog šesnaesterca igrao rukom, rekao je da je potez talijanskog stopera bio namjeran i da je posrijedi teška krađa na štetu Bugara.

 

''Francuz je već stavio zviždaljku u usta, no onda je pogledao linijskog suca i odjednom je promijenio odluku'', rekao je Borislav Mihajlov, golman bugarske reprezentacije, a izbornik Dimitar Penev sarkastično je dodao:

 

''Od te dvije odluke, sudac je trebao barem jednu donijeti u našu korist. To bi bilo fer. Dvije bi bile ipak previše''.

 

Razočarani, ogorčeni, poniženi bijesni Bugari, danima nakon ove utakmice rigali su vatru i isključivo su pričali samo o krađi francuskog suca, zaboravljajući da ih čeka jaka Švedska u dvoboju za broncu.

 

Naravno, demotivirana i posvađana balkanska družina nije se mogla suprotstaviti moćnim Skandinavcima, koji su golovima Brolina, Milda, Larssona i K. Anderssona slavili s velikih 4:0.

 

 

Bugarska je na kraju završila kao četvrta na svijetu, što je senzacionalan uspjeh za nenogometnu Bugarsku, no samo devet godina ranije, taj scenarij je bio nezamisliv. Naime, 1985., nakon nereda na utakmici CSKA, koji je bio vojni, odnosno državni klub i Levskog, kluba koji je pripadao građanima Sofije, došlo je do velikih nereda.

 

Dok su se navijači mlatili na tribinama, Hristo Stoičkov, tadašnji igrač CSKA i njegov klupski kolega Nasko Sirakov u tunelu su fizički napali Mihajlova, igrača Levskog. Uslijedila je drakonska kazna saveza: doživotna suspenzija svih uključenih u sukob. Ipak, nakon sedam mjeseci, uoči kvalifikacija za SP u Meksiku, sva trojica su abolirani.

 

Nepomirljivost među njima je ostala zauvijek, međutim sva trojica su zatomili svoje osjećaje, stavili su se u službu reprezentacije i bili su lideri Bugarske na Mundijalu u SAD-u.

 

 

Također, uoči samog odlaska u SAD pojavio se novi problem – novac i malo je nedostajalo da Bugari uopće ni ne otputuju u SAD. Nakon pobjede Bugarske nad Francuskom, predsjednik bugarskog nogometnog saveza Valentin Mihov ponudio je 100 tisuća dolara bonusa igračima.

 

Trijumf na Parku prinčeva pomalo je opio i Mihova, no, kako se na kraju pokazalo, čovjek se preračunao. Taj novac savez jednostavno nije imao i Mihov nije mogao ispuniti obećano. Razočarani igrači, prijetili su štrajkom, ali su ipak pristali na smanjenje premija sa 100 tisuća na 25 uz jedan uvjet:

 

''Mihov mora otići, ili mi ne putujemo u SAD'', jasni su bili igrači.

 

Savez je doveden pred gotov čin i potpredsjednik Hristo Danov je izjavio:

 

''Bez brige, sve je sređeno, sve će biti u redu''.

 

I bilo je, sve osim francuskog suca Joela Quinioua.

 

Nastup na Mundijalu u SAD-u bio je labuđi pjev jedne velike generacije koja je puno obećavala, ali osim sjajnog rezultata 1994., gotovo ništa nije napravila. Od tada pa sve do danas, Bugarska se plasirala još samo na SP u Francuskoj 1998. i na EP 2004. u Portugalu, no na oba turnira nije prošla grupu.

 

 

Razlozi raspada bugarskog nogometa u posljednjih 20 godina, višestruki su. U prvom redu kriva je bila taština i ogroman ego velikog igrača, ali i još veće barabe, Hriste Stoičkova. Stoičkov je smatrao da mu pripada titula apsolutnog vladara bugarskog nogometa. Držao je da je igrač, trener, izbornik, predsjednik saveza te da svaka odluka koja se tiče reprezentacije mora biti najprije njemu predočena da ju on blagoslovi.

 

Pisali smo gore o sukobu s Emilom Konstadinovom, no i drugi igrači nisu blagonaklono promatrali privatizaciju nacionalne vrste od strane samo jednog igrača. Stoičkov je inzistirao da u reprezentaciju budu pozivani igrači koji su njemu bliski, igrači koji su pod ugovorima s menadžerima s kojima je on prijateljevao, a njegova se riječ slušala. Reprezentacija koja je u SAD-u disala kao jedan, vrlo brzo se pretvorila u momčad kojom upravljaju klanovske podjele, a to je bio klasičan put za konačni krah.

 

S druge strane, upravo u to vrijeme, u bugarski nogomet na velika vrata ušla je mafija.  U samo deset godina, u periodu od 2003. do 2013., u mafijaškim obračunima ubijeno je čak 15 vlasnika klubova. Bugarski nogomet postao je talac organiziranog kriminala, a WikiLeaks je 2010. objavio  da je s raspadom komunizma, nogometna scena upravo u Bugarskoj postala simbolom, za kako kažu, ''korupciju, kockanje, namještanje utakmica, pranje novca i utaju poreza''.