JESTE li se ikada zaljubili u kolegu s posla? A jeste li ikad toliko mrzili kolegu s posla do te mjere da vam je lozinka glasila mrzimTvrtka@300%? Upravo su se te obje stvari dogodile glavnoj junakinji romana "Igra ljubavi i mržnje" (engl. The Hating Game), Lucy Hutton. Ok, osim što se njen vječni neprijatelj nije zvao Tvrtko nego Josh.

Ovu veselo žutu knjigu već dulje vrijeme gledam u knjižari i nikako da je odvedem doma. Naslovnica je zaigrana i dinamična, naslov interesantan, no svaki put kada sam pročitala opis na poleđini nešto me od nje odbilo. Jednostavno sam imala predrasudu kako je zaplet neuvjerljiv ili monoton. Oh, kako li sam samo bila u krivu.

Knjiška prijateljica spasila me od vikend-dosade posudivši mi ovu knjigu, tako da je do mene došla svojevrsnom obilaznicom. Počela sam je čitati u tramvaju na putu do sastanka, potom i u kafiću dok sam čekala isti te na povratku kući, ponovno u javnom prijevozu. Tijekom tog putovanja dogodile su se dvije stvari: 1. nisam mogla ispustiti knjigu iz ruke, toliko da mi uopće nije smetalo što sastanak kasni – štoviše, ne bi mi uopće smetalo da sam čekala i više sati i 2. toliko sam se puta nasmijala na glas u javnom prijevozu – a mrzim se smijati na glas u javnom prijevozu – da sam već na prvih 50 stranica požalila svoje izbjegavanje ove knjige. Finalni rezultat bio je taj da sam sprašila dragog u krevet hipnotičkim metodama (tebi se jako spava, oči ti se sklapaju, DORMIREEEE) i čitala do točno 3:33.

Da, možda je malo nategnuta priča u kojoj se glavna junakinja prvo zamrzi do te mjere s kolegom s posla da si međusobno upropaštavaju živote, a potom se u istog zaljubi, no Sally Thorne tu je klišejiziranu priču ispričala na toliko nov način da joj je teško zamjeriti samu tematiku.

Lucy Hutton radi u izdavačkoj kući Gamin koja se silom prilika morala spojiti s izdavačkom kućom Bexley zbog krize u toj industriji (a i svijetu općenito). Dvije izdavačke kuće ne mogu biti drugačije; što od stila knjiga koje objavljuju do stila oblačenja i ponašanja zaposlenika. Za simpatičnu Lucy odraslu na selu na plantaži jagoda, prilagodba hladnom i korporativnom svijetu teško pada, a pri tome joj nimalo ne pomaže kolega Joshua Templeman koji, kao i ona, radi kao asistent direktora i to točno nasuprot Lucy.

„Trenutačno oponaša svaki moj pokret. Igramo igru zrcala. Neupućeni promatrač ne bi primijetio ništa neobično; neupadljiv je poput sjene. No ja primjećujem. Svaki moj pokret biva ponovljen na njegovoj strani ureda, s minimalnom vremenskom razlikom. Podignem bradu s dlana i prignem se stolu, a on glatko ponovi to isto. Dvadeset osam mi je godina i čini se da sam propala kroz procjepe raja i pakla te na kraju završila u čistilištu. U vrtićkoj grupi. U umobolnici.“

Iako naoko mala, knjiga ima neočekivani broj stranica (gotovo četiristo), a ono što je fascinantno je da se veći dio radnje događa u uredskom prostoru izdavačke kuće koji je, po samom opisu glavne junakinje, neatraktivan i sterilan. Pa kako je onda Sally Thorne od jednog predvidljivog zapleta u dosadnom prostoru stvorila veličanstveni chick-lit? Koristeći osvježavajući humor koji ne preza ni od škakljivijih tema.

„'Nego, večeras ćeš, pretpostavljam, lakirati nokte, osamljena i očajna?' Mora da je slučajno pogodio. 'Da. A ti ćeš večeras masturbirati i jecati u jastuk, doktore Josh?'“

Ne čudi stoga da je "Igra ljubavi i mržnje", debitantski roman autorice, neopterećen velikim očekivanjima, kompliciranim likovima i svime što vjerojatno nosi drugi ili peti roman po redu. Na glavnoj društvenoj mreži svih knjigoljubaca (o da, knjigoljupci su društveni te imaju svoje društvene mreže) Goodreads ova je knjiga na nešto manje od 60.000 ocjena ostvarila srednju ocjenu 4.22, no ono što je zanimljivije su komentari u kojima čitateljice nerijetko pišu da su je pročitale ponovno i to po deset puta te nestrpljivo zazivaju novi roman Sally Thorne.

Da se ne zavaravamo; ovaj roman svakako nije inovativan ili će osvojiti neku veliku knjišku nagradu, ponegdje se mogu pronaći i momenti u kojima čitatelj može osjetiti susramlje zbog, nazovimo to tako, pretjerane zaljubljenosti glavnog lika, ali pored svih mana ističe se mladenačka energija te drugačiji smisao za humor od svih ostalih chick-litova koje sam imala prilike čitati. Hoću li je pročitati opet? Pored svih naslova koji se bore za moju pažnju – sumnjam – no moram priznati da se vraški veselim novim djelima iz pera ove autorice koje ću sada pročitati otprve, bez ikakve dileme.