Neurorazvojni poremećaji predstavljaju raznoliku skupinu stanja koja utječu na razvoj mozga od najranije dobi. Među njima su poremećaj pažnje i hiperaktivnosti (ADHD), autizam i teškoće u učenju poput disleksije. Ova se stanja najčešće primjećuju postupno jer kašnjenje u razvoju određenih vještina postaje očitije kako dijete raste.
ADHD je najčešći neurorazvojni poremećaj. Procjenjuje se da zahvaća oko 8 do 10 posto djece i 2 do 5 posto odraslih. Ovaj poremećaj utječe na učinkovitost osobe u obavljanju zadataka (npr. jer se lako ometa) i na njezino ponašanje (gubitak stvari, teškoće s održavanjem pažnje).
ADHD može utjecati na sve aspekte funkcioniranja, uključujući učenje i održavanje prijateljstava. Ako se ne dijagnosticira na vrijeme, izazovi često ostaju prisutni, a kasnije mogu dovesti do anksioznosti, depresije i niskog samopouzdanja.
Ne postoji specifična genetska mutacija ni promjena u mozgu koja uzrokuje ADHD, niti postoji jedan pouzdan test za postavljanje dijagnoze.
Službena dijagnoza temelji se na tome pokazuje li dijete najmanje šest kriterija za nepažnju (odrasli pet) i/ili šest kriterija za hiperaktivnost-impulzivnost (odrasli pet), i to u trajanju od najmanje šest mjeseci.
Ti kriteriji uključuju:
Nisu svi s ADHD-om hiperaktivni. Kod nepažljivog tipa glavni je problem održavanje pažnje, osobito pri obavljanju svakodnevnih zadataka koji nisu osobito zanimljivi.
Ako osoba zadovoljava kriterije i za nepažnju i za hiperaktivnost-impulzivnost, riječ je o mješovitom tipu ADHD-a.
Jedan od problema jest to što ti simptomi nisu specifični isključivo za ADHD. Na primjer, teškoće s koncentracijom mogu se pojaviti i kod depresije.
Zato nije dovoljno samo prepoznati simptome s popisa. Ključna stvar u dijagnostici jest: ometaju li ti simptomi svakodnevno funkcioniranje?
Odgovor na to pitanje ovisi o svakodnevnim aktivnostima te osobe. Netko se može teško koncentrirati u školi, ali kasnije briljirati u kreativnom zanimanju poput fotografije ili u brzom, intenzivnom poslu poput novinarstva.
Također, osoba možda zadovoljava dijagnostičke kriterije samo u određenim razdobljima života. ADHD koji ne zadovoljava sve kriterije može i dalje izazvati ozbiljne teškoće.
Dječaci u dobi od 4 do 11 godina i do četiri puta češće dobivaju dijagnozu ADHD-a nego djevojčice.
Dijelom je to zato što su kriteriji bolje prilagođeni prepoznavanju hiperaktivnosti kod dječaka, dok su manje učinkoviti kod djevojčica koje nisu hiperaktivne ili koje prikrivaju teškoće s pažnjom.
Djevojčice i žene češće budu dijagnosticirane kasnije i sklonije su „unutarnjim simptomima" poput depresije. Ipak, razlika u dijagnosticiranju spolova smanjuje se posljednjih desetljeća.
Kod mladih odraslih osoba udio žena među onima s dijagnozom ADHD-a bliži je polovici (oko 38 posto).
Genetika igra veliku ulogu, nasljednost ADHD-a iznosi oko 70,0–80,0 posto. To znači da su razlike između osoba s ADHD-om većinom uzrokovane genetskim čimbenicima, a ne isključivo okolišnim.
Što je osoba bliža rodbinski s nekim tko ima ADHD, veća je vjerojatnost da će i sama imati poremećaj. No genetika je složena, nije riječ o jednom genu ili grupi gena koji „uzrokuju" ADHD.
Rana istraživanja povezivala su ADHD sa šest gena povezanih s neurotransmisijom, no svaki od njih imao je malen utjecaj.
Danas se smatra da je ADHD poligenski poremećaj, u njegovu nastanku sudjeluju tisuće genetskih varijacija od kojih svaka ima vrlo malen učinak. Budući da su te varijacije česte, osobine ADHD-a raširene su u cijeloj populaciji bez jasne granice između „ima" i „nema" poremećaja.
U obitelji je teško odvojiti utjecaj genetike od utjecaja zajedničkog okruženja.
Podržavajuće obiteljsko okruženje može pomoći djetetu s ADHD-om da lakše savlada svakodnevne izazove. Roditelji često spontano prilagode stil odgoja, što može prikriti simptome i odgoditi dijagnozu.
No ako i roditelji imaju ADHD, to može utjecati na njihov odgoj. Tada je teško razlučiti koliko djetetova ponašanja dolazi iz genetike, a koliko iz odgoja i obiteljskog okruženja.
Istraživanja su također pokazala da djeca koja su među najmlađima u svojem razredu češće dobivaju terapiju za ADHD. To upućuje na to da okoliš utječe na to kada se ADHD dijagnosticira, ali ne nužno na to je li prisutan.