Foto: Instagram
JEDNA od najpaničnijih situacija koje mladi roditelji provode sa svojim bebama je panika za vrijeme spavanja.
Sve mame su barem jednom zavirivale u dječji krevetić dok je beba spokojno spavala. Osluškivale ste vjerojatno i same diše li beba, dizali se po noći provjeriti je li s bebom sve okej, a jednom kada je vaša beba konačno prespavala noć, bili ste ujedno toliko sretni i toliko još više u panici.
Mnoge su mame radile jedne od najglupljih grešaka koje su mogle raditi, a jedna od takvih je i Katie Schweitzer, urednica portala Pop Sugar Moms, koja se osvrnula na svoju osobnu priču i iskustvo.
„Kad vaša beba konačno prespava cijelu noć dođe vam da ujutro krenete sa slavljem, no sreća je meni trajala kratko jer se sa srećom javio i onaj prokleti crv sumnje.
Je li to okej? Je li moja beba sigurna ako će spavati cijelu noć? Neće li biti gladna? Bit ću nemirna dok se ne probudi, dok ne vidim da je živa i zdrava! I tako je naša prva prospavana noć protekla divno, ali već druge noći ja sam napravila glupost – čekala sam da se probudi. Nisam imala mira, nisam mogla zaspati sve dok se ne uvjerim da će se moja beba probuditi.
Dok nije navršila 4 mjeseca, moja mala se noću budila od tri do sedam puta. U većini slučajeva plač je trajao kratko, a ja sam odmah skakala do nje da se ne razbudi do kraja. U većini slučajeva za san joj nije trebalo puno: malo mlijeka, duda koja joj je ispala u krevetiću, malo ljuljanja, malo moje blizine i ona bi gotovo uvijek relativno brzo opet utonula u san. Četiri mjeseca, a i duže, ako pribrojimo zadnja dva mjeseca lošeg trudničkog sna.
Moj bioritam naviknuo je na takvo isprekidano spavanje. Jesam li bila umorna? Naravno! Kao pas! Ali iz te kože jednostavno ne možete kada dobijete malu bebu pa sam se navikla.
Nakon što sam je uspavala oko 10 sati navečer, što je inače bio njezin uobičajeni termin za noćno spavanje, kao i mjesecima prije toga, bacila sam se na posao koji sam morala obaviti: staviti prati rublje, spremiti kuhinju, počistiti, platiti račune i sve ono što svaka žena mora svaki dan odraditi. I nisam prestajala s radom ni nakon 23 sata, pa ni nakon ponoći, jer sam čekala njezino prvo buđenje koje se nije dogodilo ni u jedan sat iza ponoći. Ali ja se jednostavno nisam mogla prisiliti da legnem i konačnom zaspim, jer sam čekala da se probudi i provjeravala zašto se ne budi!
Pa sam, dok sam čekala njezino buđenje, izašla van prošetati psa. Kada sam se vratila, vrata sam malo jače zalupila i taman pomislila, to će je sada sigurno probuditi. Odšuljala sam se do sobe, ali ona je i dalje spokojno spavala. No, ja nisam imala mira. Otišla sam u kupaonicu gdje sam, u potrazi za nečim čime ću se još kratko zabaviti, našla masku za lice. Odradila sam svoju kozmetičku kuru i osluškivala, ali ona se i dalje nije budila!
>>>Sve što trebate znati o noćnom buđenju vaših beba<<<
Prvo sam pomislila, pobijedila si, jer ako sada legnem iste ćeš minute sigurno zavrištati. Pa sam se konačno spremila na spavanje, stisnula se uz muža, ali onda su misli počele raditi sto na sat.
Što nije u redu? Je li to normalno? Ajme, a što ako je ona prestala disati od zadnjeg puta kada sam je provjeravala? Što ako ona stvarno ne diše, a ja umjesto da joj pomognem šećem psa usred noći?
Istorpedirala sam se iz kreveta kao ninja i u dva koraka uletjela u njezinu sobu, uz krevet gdje je ona mirno spavala. Ali ni to mi nije bila dovoljna utjeha jer sam se nagnula da čujem njezino disanje, stavila sam prst blizu njezinog nosa i taman kada sam osjetila dah, ona se promeškoljila u snu.
Nije se budila.
Naravno da sam pomislila "kakva sam frikuša postala" i, naravno, da mi nije palo na pamet da je sada budim, ali ta panika je jednostavno bila jača od mene. Pa sam opet otišla leći. Ali vrag mi, naravno, nije dao mira i ja sam si, da, znam, luda sam, navila alarm za sat vremena, samo da provjerim diše li. Nisam ni zaspala, alarm je tulio, ona je spavala baš kao beba. Vratila sam se u krevet već posve smetena, ali crv sumnje radio je i dalje besprijekorno i natjerao me da opet namjestim alarm. Dakle, dok je ona spavala snom pravednika, ja sam potiho divljala cijelu noć.
>>>Spavanje beba od rođenja do 3. mjeseca<<<
I kada je konačno došlo vrijeme mog buđenja, malo poslije pet ujutro, moja se beba konačno oglasila. Na radost mojih dojki koje su, nenaviknute na nepražnjenje usred noći, bujale i divljale skupa sa mnom. Cijelu noć.
Mislite li da me možda sljedeće noći umor svladao i smirio?
Ma kakvi, trebalo mi je nekoliko noći da konačno shvatim kako moja beba raste, da ona neće umrijeti u snu i da je konačno spremna odspavati dosta sati u komadu. Taman toliko da se i ja u tom periodu konačno naspavam kao čovjek.
>>>Povezanost spavanja i hranjenja kod beba<<<
Zato, ako niste jedna od onih koja je poslušala savjet da spavate svaki put kada vaša beba spava, budite toliko dobri prema sebi i spavajte barem po noći, kada vaša beba spava, jer i vi tada trebate spavati snom pravednika.
Olakšajte si život mame, jer da je meni ovo itko ikada prije rekao, možda bih smanjila doživljaj i ne bih si priuštila nekoliko ovakvih ludih noći zaredom.