Ako ste odrastali tijekom 90-ih ili ranih 2000-ih, znate da je to bilo sasvim drugačije vrijeme. Internet je postojao, ali nije bio sveprisutan, već nešto što ste "upalili" kada vam je zatrebao. Nije bilo streaminga, društvenih mreža ni pametnih telefona. Ljeti ste jednostavno sjeli na bicikl i otišli u avanturu s prijateljima, a roditelji često nisu znali gdje ste - i to je bilo sasvim u redu.
Djetinjstvo je tada bilo puno slobodnije i, iskreno, ponekad prilično opasno. Tehnologija i pojačani roditeljski nadzor sve su promijenili. Današnja djeca imaju puno organiziraniji život i manje prostora za spontane igre. Čak su i pidžama zabave i omiljene grickalice postale rijetkost. Ipak, mnogi milenijalci s osmijehom se sjećaju tog vremena i nadaju se da će njihova djeca barem djelomično iskusiti tu vrstu slobode, iako će ih to možda koštati živaca.
Prisjetimo se nekih stvari koje su tada bile potpuno normalne, a današnjim bi roditeljima digle kosu na glavi.
Igrališta su danas sigurna, gumena i moderno uređena. Nekad su, međutim, bila od metala i drva. Ljeti su tobogani bili toliko vrući da su mogli opeći kožu, a zimi su se pretvarali u ledene rampe. Skakalo se s visina, padalo i grebalo, ali tada nam je to bilo sasvim normalno.
Nije bilo pametnih satova, AirTagova ni stalnih poziva. Djeca su jednostavno izašla van, vozila bicikl, otišla do obližnje livade ili šume i vratila se kad padne mrak. Danas je takva sloboda gotovo nezamisliva.
Nekad ste jednostavno došli pred prijateljevu kuću, pozvonili i pitali: "Hoćeš van?" Nije bilo poruka, planiranja ni dogovora tjednima unaprijed. Danas se gotovo sve planira, a spontanost je nestala.
Koristile su se košare za rublje, kartonske kutije, pa čak i vreće za spavanje. Cilj je bio spustiti se niz stepenice što brže i, po mogućnosti, bez ozljeda. Zabavno? Da. Sigurno? Ne baš.
Sjećate se onog uzbuđenja kad vam je prijatelj pustio film s oznakom PG-13 ili R? Gledali smo ga tiho, u mraku, osjećajući se kao da radimo nešto opasno. Roditeljski nadzor tada nije bio razvijen.
Jeli smo kekse za doručak, a voćni sokovi bili su puni šećera i boja. Tko zna što je sve bilo u tim slatkišima? Ali bilo je ukusno - i nitko nije brojio kalorije.
Od šuma do željezničkih pruga, svako je mjesto bilo potencijalno igralište. Djeca su istraživala, penjala se i upadala u probleme - i sve to bez GPS-a ili roditeljske pratnje.
Trampolin u dvorištu bio je vrhunac zabave. Bez mreže i bez pravila. Namažete ga šamponom, pustite vodu i klizite. Čak smo skakali s trampolina ravno u bazen. Danas? Ne pokušavajte to kod kuće.
Sjećate se vožnji u lunaparku koje su škripale, klatile se i izgledale kao da će se raspasti svakog trena? Bilo je uzbudljivo, ali i pomalo zastrašujuće. No rijetko je tko o tome previše razmišljao.
Roditelji su radili, a mi smo ljeti satima igrali Nintendo 64, Sims ili gledali MTV. Pojam "vrijeme pred ekranom" nije postojao - samo uživanje.