PONEKAD i najbolji roditelji, vođeni vlastitim iskustvima ili životnim okolnostima, mogu nenamjerno odgajati djecu koja ne osjećaju da je svijet sigurno mjesto. Djeca tada izgledaju samostalno i "odraslo", ali iza toga se često krije osjećaj napuštenosti, zbunjenosti i nesigurnosti uzrokovane emocionalnom nedostupnošću njihovih roditelja.
Istraživanje sa Sveučilišta Stanford pokazuje da zanemarivanje emocionalnih potreba djeteta može predstavljati oblik emocionalnog zlostavljanja, čak i kad roditelji imaju dobre namjere. Psihologinja Jonice Webb za YourTango izdvojila je tri načina na koja roditelji nesvjesno mogu učiniti da se dijete osjeća nesigurno.
Mnogi roditelji vole svoju djecu i trude se biti bolji od svojih roditelja, no često ne znaju da bi trebali pružiti više emocionalne podrške jer je ni sami nisu primali. Drugim riječima, ne mogu dati ono što sami nisu imali. Ako su odrasli u emocionalno hladnim ili distanciranim obiteljima, teško im je prepoznati ili regulirati emocije vlastitog djeteta jer to nisu naučili kao djeca.
Roditelji koji prolaze kroz teške životne okolnosti – višestruke poslove, razvod, bolest ili mentalne poteškoće – često nemaju emocionalni kapacitet pratiti što njihova djeca osjećaju. "Oni su možda fizički prisutni, ali emocionalno odsutni", ističe psihologinja.
Neki roditelji, zbog narcizma, ovisnosti, prekomjernog rada ili emocionalne nezrelosti, toliko su usredotočeni na vlastite potrebe da jednostavno ne primjećuju što djeca osjećaju i trebaju. Djeca tada emocionalno "nestaju" jer ih nitko ne vidi ni ne prepoznaje.
Djeca se rijetko sjećaju što nije učinjeno za njih. Ne sjećaju se razgovora koji se nikad nisu dogodili, zagrljaja koji su izostali ili pomoći koja nikad nije stigla. Ali upravo ta praznina – emocionalna odsutnost – ostaje s njima i oblikuje njihovu percepciju svijeta kao nesigurnog.