Roditelji znaju koliko je teško potaknuti djecu da nešto učine odmah, bez ponavljanja ili rasprava. Situacije u kojima dijete ne posluša prvi put, a reagira tek kad roditelj povisi ton, poznate su mnogima. No, prema riječima psihijatrice i obiteljske terapeutkinje dr. Sue Varme, postoji način kako izbjeći frustracije i postići suradnju bez konflikta.
U tekstu za CNBC, dr. Varma navodi četiri provjerene metode koje koriste stručnjaci, a koje mogu pomoći svakom roditelju da izgradi bolju komunikaciju s djecom - mirno, jasno i s više međusobnog razumijevanja.
Dr. Varma preporučuje korištenje jednostavne formule koja pomaže izraziti osjećaj bez okrivljavanja: "U situaciji X, kada si učinio Y, osjećala sam se Z."
Primjer: "Kada sam te zamolila da pospremiš stol, a ti si otišao u svoju sobu, osjećala sam se nevidljivo i nepoštovano."
Ova tehnika pomaže roditeljima da se usmjere na konkretno ponašanje umjesto da djecu etiketiraju ili koriste generalizacije poput "Nikad ne pomažeš". Takav pristup smanjuje obrambene reakcije i otvara prostor za iskren razgovor.
Dr. Varma savjetuje korištenje metode poznate kao "sendvič pristup", kojom se konstruktivna kritika postavlja između dvije pozitivne poruke. Prvo ide pohvala, zatim savjet ili uputa, a sve završava riječima podrške.
Primjer: "Primijetila sam koliko se trudiš u školi. Planiranje unaprijed moglo bi ti još više pomoći. Trebao bi biti ponosan na sebe, samo tako nastavi."
Ovaj pristup jača djetetovo samopouzdanje i šalje poruku da ljubav i prihvaćanje nisu uvjetovani ponašanjem.
Djeca često reagiraju pozitivno na humor, a korištenje njihova jezika može biti most prema boljoj komunikaciji. Čak i kada roditelji ne koriste sleng savršeno, pokušaj se cijeni.
Jedan od najučinkovitijih načina za poticanje odgovornosti kod djece jest uključivanje u postavljanje pravila. Dr. Varma ističe da, kada djeca osjete da imaju riječ u dogovorima, bilo da je riječ o kućanskim poslovima ili vremenu za spavanje, veća je vjerojatnost da će se tih pravila i pridržavati.
Dr. Varma zaključuje da roditeljstvo nije utrka za savršenstvom, već proces koji traži razumijevanje i postupne pomake nabolje. Čak i kad djeca odgovore kolutanjem očima ili ironičnim komentarima, mala promjena ponašanja, pa makar i privremena, znak je da komunikacija djeluje.
Kroz praksu, razumijevanje i strpljenje moguće je izgraditi odnos utemeljen na međusobnom poštovanju, u kojem su i roditelji i djeca spremni slušati i učiti.