Foto: Index
POKLEKNULA sam. Moj strah od odlaska (njemačkom) doktoru u potpunosti je nestao kada sam se nakon dva paketa brufena, kile limuna, zdjele meda i 6 dana opet probudila kao da imam set noževa u grlu. Kad kažem ‘probudila’, koristim autorsku fikciju jer nisam zapravo zaspala niti jedan od navedenih dana. A i u korist mi je išlo što imam krasnu novu ordinaciju s odličnim ocjenama doslovno preko puta stana. Dobro, nije doslovno - doslovno mi je preko puta tattoo shop, a ordinacija je u istoj zgradi, samo s druge strane. A i doktorice izgledaju lijepo i susretljivo. Hvala ti, google! I ne budi mi mrsko, nazvala sam ih večer prije, na sakatom njemačkom objasnila što trebam i žena me naruči za ujutro.
Kao i uvijek, dolazim u grču, sa zdravstvenom knjižicom i punim novčanikom para jer ne znam ja što će ona meni raditi i, još gore, koliko će mi to naplatiti. Ovaj puta nisam nosila papirologiju svih vrsta jer sam stvarno preko puta pa ono… Sada karikiram, ipak sam sada malo opuštenija po tom pitanju - dakle, samo zdravstvena i pare. Ordinacija šarena i prekokrasna, cvijeće i figurice okolo, na pultu dvije susretljive tete, sve su mi objasnile i poslale me u čekaonicu s papirom. Pošto mi je prvi dolazak ikada, morala sam ispuniti neke osnovne podatke.
>>>Hrvatski vs njemački zdravstveni sustav<<<
E sad, ulaz u čekaonicu me odmah obeshrabrio jer je bila - puna! Ne samo to, imala je i mobitel prekrižen na zidu. Pretpostavljam da to znači da ne smije zvoniti, ali nakon moje epizode na pumpi, ja mobitel ne vadim ni pod razno. I pripremila sam se na pola dana čekanja. Ono što me malo iznenadilo je bila poluprazna čekaonica kada sam digla glavu s papira - u tih osam minuta riješeni su skoro svi. Tako da sam ušla na svoj termin s 10 minuta zakašnjenja. Ne znam je li do ‘dobro ili loše’ za njemačke prilike, ali za hrvatske je to ekvivalent pobjede na Olimpijskim igrama, tako da sam se odmah osjećala bolje.
Dočekala me divna doktorica, jedna od onih sa slika
Dočekala me divna doktorica, jedna od onih sa slika. Ono što sam uočila i prije (ali sam mislila da je specifično za pedijatre - očito nije) njihova je opuštenost, prijateljski ton i nedostatak kuta. Ne znam za bolnice, ali niti jedan liječnik (a do sada smo ih već obišli pet) ne hoda na poslu u bijelom mantilu, kuti ili kako se to već zove. Nema ni standardnih klompi. Ustvari, da nema stetoskop oko vrata, ni po čemu ne bih mogla razlučiti tko je tu doktor, a tko pacijent. Tako je i s prijateljskim tonom - nisu neprofesionalni, niti blizu, ali razgovaraju s vama kao da ste stari poznanici. Vrlo uljudno, vrlo toplo. Nema one profesionalne hladnoće (a da ne govorim o obraćanju svisoka), nemate osjećaj da postoji odmak od pacijenta. Iako se moja (njemačka) baka vječno žali kako su im smanjili vrijeme za pacijente pa su kao na traci, ja taj dojam nisam imala. (Možda to ima i veze s tim da moja baka ide kod doktora jer joj se čini da joj opada kosa. Ima 70 godina.) Moja doktorica sa mnom je porazgovarala, pregledala me, raspitivala se o tome kako mi se sviđa život ovdje, upisivala prošle dijagnoze i sl. I ne samo to, pošto sam ‘nova’, ona mi je osobno na papirić upisala kontakt jako dobrog ginekologa i dermatologa, pošto tu nemam frendicu da mi preporuči nekoga. Njene riječi, ne moje. A onda je rekla ‘ništa, izvadit ćemo krv pa ćemo vidjeti je li bakterijska infekcija.’
Oni ne znaju da su ponovno probudili onog slatkog malog hipohondra u meni
Prva pomisao mi je bila ‘znala sam, ne može sve biti idealno!’. Jer sad ako ujutro moram ići tražiti laboratorij, pa vaditi krv, pa sutra rezultati, pa dok opet dođem do nje… Krepat ću. I dok ja tako razmišljam, ona me otprati do sobe do. Gdje me čeka med. tehničar koji mi je izvadio krv i poslao natrag u čekaonicu. Deset minuta kasnije, imala je moje nalaze, moju povijest bolesti, a ja sam imala dijagnozu i recept. Mašala!
Dobila sam konjski antibiotik (jer sam konj pa čekam da se infekcija fino razbukta dok odem kod doktora) i novi termin za pregled. Jer, znate, oni kada dobiju novog pacijenta obave mini-sistematski pregled. Pa tako trebam doći za deset dana na provjeru hormona, šećera, tlaka, ultrazvuke kojekakve i tako to. I onda su me lijepo pozdravili i otpravili kući uz recept i bombončić. Bez računa. Ono što oni ne znaju je da su ponovno probudili onog slatkog malog hipohondra u meni koji sad jedva čeka da opet ide kod doktora - za bilo što! Tako da je možda vrijeme da ozbiljno razmisle o uvođenju onih pet minuta po pacijentu koje moja baka spominje. Jer - I’ll be back!