Iskustvo čitateljice: Dolazak doma s prvim djetetom, što sad?

Prvo iskustvo koje objavljujemo poslala nam je mama Kasandra, sada već majka dvoje djece, te nam je otkrila kakve je strahove imala kad je došla doma s prvom bebom. :)

"KAO MAJKA dva prekrasna sina 7 i 3,5 godine smatram se dovoljno iskusnom, čak i veterankom što se tiče dolaska prinove u obitelj. Puno toga prošli smo dosad s njima, s drugim mnogo lakše nego sa prvim, ali sve je to sastavni dio roditeljstva i čari odgajanja djece.

Često se nađem u situaciji da me mlade buduće majke odnosno trudnice pitaju ono famozno pitanje: "Pa kako si se snašla kad si rodila prvo dijete?" Danas pričam o tome sa smiješkom na licu, ali moram priznati da nije bilo lako ni najmanje. Prvenstveno je prevladavao strah, milijun pitanja na koje svatko ima različiti odgovor, ali ono glavno koje me mučilo par tjedana prije samog poroda bilo je: Hoću li ja znati biti majka? Odgovor je stigao, slobodno mogu reći, već par sati nakon poroda: Da,znala sam biti majka i nitko na svijetu nije to znao raditi bolje od mene!

Nakon teškog i dugog poroda, u 41. tjednu trudnoće na svijet je stigao moj prvorođenac, u formatu od 4340 grama i 55 centimetara. Naravno, bila je to ljubav na prvi pogled čim sam ga uzela u naručje bila sam MAMA. Njegova mama. Rekoh sama sebi, a i njemu: Ako je tako teško bilo donijeti te na ovaj ludi svijet, što nas tek čeka kad dođemo kući??

Prvi dan bio je prepun emocija, upitnika nad glavom,“ iščuđavanja“ nad tim malim smotuljkom koji je većinom spavao, u rijetkim trenucima kada nije jeo, kao i svako novorođenče staro svega 4 dana. Sve je bilo super do trenutka dok nije trebalo promijeniti prvu pelenu, onu koju su mu još u rodilištu ostavili.

Problem je nastao kad smo skužili da je cijeli mokar jer je pelena propustila, pa smo ga očito trebali presvući cijelog. SOS poziv upućen je bio, kome drugom već rođakinji koja je naspram nas bila već iskusna majka dvoje djece, pa je bilo sasvim prirodno da takve stvari ima u malom prstu. Stigla je teta i prihvatila se posla, odnosno presvlačenja bebe uz rečenicu koju ćemo svi zajedno valjda pamtiti do kraja naših života: "Sad će tebe mama srediti, ništa se ne brini."

Nakon prve lavine smijeha bilo je očigledno da je naša zbunjenost sasvim prirodna i da nije u pitanju neiskustvo već jednostavno nova situacija kojoj se svi zajedno moramo prilagoditi.

Prva noć protekla je u bdijenju nad krevetićem u kojem je naš sin blaženo spavao kao najzadovoljnija beba na svijetu. Ni oka sklopili nismo jer smo se cijelo vrijeme trzali na svaki njegov uzdisaj, strahujući da se ne daj Bože ne uguši ili ne znam ni ja sama koja bizarna, apsolutno nemoguća situacija.

Lagala bih kad bih rekla da nije bilo teško. Obzirom na moje godine (21) i činjenicu da nisam imala iskustva sa malom djecom ranije, svi su bili pametniji i svi su znali sve, osim mene. Koja sam znala sve, ali nisam mogla do riječi. Nakon svih nedoumica i početničkih grešaka stvari su polako sjedale na svoje mjesto, no onda dolazi do neočekivanog obrata.

Naravno, najiskusnija je bila ONA: Žena,majka i kraljica, pogađate o kome je riječ – moja SVEKRVA! Teško je objasniti osobi u ranim sedamdesetim godinama kako se jako puno toga promijenilo otkad je ona rodila svoje zadnje dijete i da IPAK živimo u 21. stoljeću. Još teže je objasniti da ako želim pomoć ili savjet, biti ću slobodna sama ga zatražiti. I ne, ne trebam ga od svakog i nije baš svaki savjet dobrodošao. Jasno mi je da imaš najbolje namjere i nikad ništa ne bi napravila da povrijediš svoje unuče, ali da li je zaista potrebno unositi njegovu odjeću u kuću sa sušila nakon što je sunce zašlo da ne prenoći vani?? Sigurna sam da mu se neće dogoditi ništa loše ako moji gosti koji dolaze u babinje dođu ''iz mraka'', a bogme nema ni potrebe da se krsti već nakon tjedan dana predostrožnosti radi, ne daj Bože ne znam kakve bolesti ili uroka. Vjeru na stranu, hvala Bogu ne živimo više u doba kada su se strašne stvari događale na dnevnoj bazi, a naši stari su vjerovali da sve to mogu spriječiti krštenjem tek rođenog djeteta.

Prvi ''izlazak'' vani kad je bio star 2 tjedna popraćen je bujicom nebuloznih izjava, upozorenja i zgražanja nad mojim postupkom. Radilo se o ''izlasku'' ispred naše vlastite kuće i da, bila sam sigurna da se zbog toga neće prehladiti, zaraditi upalu pluća i završiti u bolnici jer je na 10 minuta udahnuo svježi zrak, kako je ona to mislila.

Vrijeme je odmicalo, a ja sam bila sve sigurnija u naše postupke, istovremeno ignorirajući staromodna i „ bapska“ vjerovanja na najljepši mogući način. Napredak našeg jedinca pokazivao je da smo ipak bili u pravu i jedino što smo trebali naučiti je slušati svoju intuiciju, instinkte i bebu.

Da se vratim na početak priče i da dam savjet svim novopečenim majkama: Drage mamice - samo naprijed. Sve znate i rođene ste da budete majke, nitko ne može znati bolje od vas samih što je najbolje za vašu bebu. Kao što bi naši stari rekli: "Daj dite materi"!"