IAKO mnogi neka bivša vremena pamte kao bolja, činjenica je da su neke negativne pojave i tada postojale. Jedna od njih su droge.
Naši roditelji će često reći da u njihovo vrijeme nije bilo puno narkomana, no tiskovine iz vremena bivše Jugoslavije ih demantiraju.
Svibanj 1982: Prikazivanje izuzetno iskrenog filma "Christiane F." o stradanjima mlade narkomanke, pokrenulo je ozbiljne razgovore o narkomaniji kod nas... Među muzičarima i pjevačima rock muzike ima narkomana, ima ih i među drugim umjetnicima, ali između droge i muzike ne treba stavljati znak jednakosti... Čak i vrhunski sportaši upotrebljavaju drogu... Promijenila se slika tipičnog narkomana...
Samo u Beogradu, prema neslužbenim podacima, ima između pet i sedam tisuća narkomana. U cijeloj zemlji ih je tri, četiri puta više, ali do točnih podataka teško je doći. Malo je onih koji dobrovoljno dođu na liječenje (samo tako se mogu "izbrojati" narkomani), a u mnogim gradovima ne postoje ni ustanove koje bi prihvatile "pokajnike". Tako smanjenu brojku koriste kao argument oni koji, iz bilo kakvih razloga, ne žele priznati da je narkomanija i naš problem.
S druge strane, liječnici koji se godinama bave problemom droga, misle da je gore nego što se misli.
O tome smo pisali i u prošloj "Osmici", a povod je bila beogradska premijera filma "Christiane F." - istinita priča trinaestogodišnje djevojčice, koja je uspjela pobjeći iz "pakla droge". Tada su prisutni stručnjaci upozorili na sve prisutniji heroin među našim narkomanima, ali govorili i o eventualnom lošem utjecaju ovog filma na omladinu.
O jednoj drugoj pojavi tada nije bilo riječi, a trebalo je. Kroz cijeli film se proteže muzika Davida Bowieja, a jedini nepreveden tekst je pjesma o kokainu! Još uvijek se bojimo utjecaja muzike na omladinu ili, što je vjerojatnije, ne znamo kako, koliko i utječe li uopće rock muzika na pojavu narkomanije.
Rock nije - droga
Priče o vezama rocka i droge stalno su prisutne kod nas. Na Zapadu to nije ništa novo. Svojevremeno su čak i "pristojni" "Beatlesi" pjevali pjesmu "Lucy in the Sky with Diamonds" (Lusi na nebu dijamanata), čija početna slova imenica u naslovu, daju - LSD! Tada se, šezdesetih, to moralo raditi "uvijeno". Kasnije nije trebalo potezati simboliku.
U rock operi "Kosa", koja je izvođena i kod nas, pjeva se o drogi, pjeva je David Bowie, "The Rolling Stonesi"... Rock zvijezde umiru od prevelike upotrebe narkotika: Jimmy Hendrix, Janis Joplin, Brian Jones, Jim Morrison...
A svi su se oni i slušali kod nas i imali svoje sljedbenike, bar kad je muzika u pitanju. Predstava "Kosa" je godinama igrana u Ateljeu 212, uz stalne opomene da sudionici puše marihuanu. Prije nekoliko godina je u Sarajevu otkrivena grupa narkomana, a jedan od uhapšenih je svirao u "Bijelom dugmetu". Priča se i da mnogi današnji rockeri vole omirisati marihuanu.
"Ne samo omirisati", kaže dr. Stevan Petrović iz VMA u Beogradu. "Neki su i dolazili na liječenje, ali mnogi ne. Marihuana i hašiš mogu se naći i među glumcima, slikarima... Imali smo i slučajeva vrhunskih sportaša koji su se drogirali. Poznato je da je takozvano "pleme" u predstavi "Kosa" igralo na sceni Ateljea 212 pod utjecajem droga. Ipak, velika je greška vezivati rock muziku i pojavu droga. To su dva fenomena koja idu zajedno, ali ne izazivaju jedan drugog. Recimo, poslije koncerta "Bijelog dugmeta" na stadionu JNA, prije nekoliko godina, pronašli smo više od 4.000 vrećica iz kojih su mladi mirisali lijepilo. Ali nitko to ne može povezati s muzikom "Dugmića". Narkoman se ne postaje zbog nekog filma ili zato što naš idol puši marihuanu...
Svijet naše estrade je mnogo više "ogrezao u alkoholizmu" nego u drogi, ali kako kaže Vesna Korać, sociologinja Instituta za kriminologiju i socijalna istraživanja, umjetnike uvijek smatramo "drugim svijetom":
"Oni nemaju određeno radno vrijeme, ponašaju se nekonvencionalno pa valjda uz to idu i droge. Uplašimo se jedino kad saznamo za neki 'slučaj', ali zato, kad je alkoholizam u pitanju, to nam ne smeta. Valjda je alkohol postao dio našeg 'imidža'".
Šminkeri i "prljavi"
Slika tipičnog narkomana promijenila se posljednjih godina. Početkom šezdesetih, kad se rock tek probijao na naše područje, najviše narkomana bilo je među starijim (25 do 36 godina). Učenika i studenata je bilo jedva dva posto. Međutim, sredinom sedamdesetih čak 90 posto narkomana ima između 14 i 25 godina. Sada su još mlađi.
U početku su narkomani bili uglavnom iz bolje situiranih porodica, a kasnije se to raširilo i na radničku djecu. Droga očigledno, nema miljenika, ali ima mogućnosti da se neko i "prokrijumčari". Na liječničkim kartonima narkomani se označavaju šifrom "304" pa, kako kaže Vesna Korać, oni utjecajniji uspiju uvjeriti doktore da šifru promjene. Tako, službeno, nema "slučaja jednog narkomana."
"Pojavile su se neke priče kako su takozvani viši slojevi prestali koristiti drogu", dodaje Stevan Petrović. "To nije točno. Postoje takozvani prljavi džankiji, djeca iz siromašnijih porodica, koji su, zbog novca, prinuđeni krasti, pljačkati... Oni su i loše obučeni, dronjavi, prljavi. S druge strane, postoje šminkeri - lijepo obučeni, uredni, iz bogatijih sredina, koji u svojoj kući imaju dovoljno stvari za prodaju, a da se to ne primijeti. Ili, ako se i primijeti, to ne dođe do SUP-a pa taj slučaj nije ni registriran. Narkomanima treba dosta novca pa će i oni kad-tad doći u ruke zakona.
Kad je riječ o zakonu, prema podacima beogradskog SUP-a, prošle godine je povećan broj kriminalnog djelovanja pod utjecajem droga, ili zbog nabavke droga, čak za jednu šestinu u odnosu na 1980. godinu! U pitanju je, kako zaključuje Stevan Petrović, heroin koji izaziva nasilna ponašanja:
"Nekad se upotrebljavao uglavnom opijum pa se narkoman mogao prepoznati po 'umrtvljenom' ponašanju, u stilu 'pustite me na miru'. Međutim, heroin izaziva 'herojsko' ponašanje, mislimo da smo snažniji, jači... To je opasno.
Opasna je i pojava narkomana od trideset i nešto godina. Od 27, koliko ih se liječi na VMA, više od dvadeset su intelektualci, dobar dio je zaposlen...
"Uglavnom su to nezadovoljni ljudi. Traže nešto pa, kao što neki misle da je prva ljubav bila ono pravo, tako se i oni žele vratiti u mlade dane, ali uz pomoć droge. Valjda sada misle da će kao stariji lakše prekinuti."
Lakše je reći nego prekinuti s drogom. Prema istraživanjima (moramo napomenuti da je to bilo prije dolaska heroina u naše područje), samo 32 posto narkomana prekida s drogom, isto toliko povremeno prekida, a 35 posto prelazi na - alkohol. A alkohol, točnije teško pijanstvo, izaziva iste reakcije u organizmu kao i droga.
S pojavom heroina i broj izliječenih opada pa nije loše objaviti oproštajno pismo Andreasa Vizoreka, sedamnaestogodišnjeg narkomana iz Zapadnog Berlina, koje je ostavio prije nego što se ubio - heroinom:
"Završit ću svoj život jer svi fikseri donose svojim bližnjima samo brige, gorčinu i očaj. Osim sebe, oni uništavaju i druge. Tjelesno sam nula. Neka ovo bude upozorenje svima koji će se naći pred odlukom: da pokušam bar jednom? Glupani, učite od mene!"
Ni radnici nisu imuni
Prošlog mjeseca je u Zagrebu, također povodom filma "Christiane F.", održana javna tribina u filmskom klubu "Moša Pijade". Tada je Tomislav Stanić, viši inspektor Republičkog SUP-a, rekao:
"U Hrvatskoj alarmantne situacije imamo u gradovima u kojima su velika poduzeća, naročito ona koja svoje radnike šalju na duže vrijeme u bliskoistočne zemlje. Ponekad je samo nekolicina takvih dovoljna da se stvori grupa ovisnika, za što imamo primjer Đure Đakovića iz Slavonskog Broda. Slično je i u većim mjestima na moru, Splitu, Rijeci, Zadru... Stopa porasta je 20 posto godišnje."
"Konj" presušio
Prije nekoliko godina Trg Republike, ispred poznate kafane "Kod konja" u Beogradu, bio je mjesto na kojem su se okupljali narkomani glavnog grada. Međutim, danas je teško odrediti neko slično mjesto. Najviše se narkomani okupljaju oko hotela u koje dolaze stranci koji imaju drogu. Nekada su i diskoteke važile kao dobra pijaca droge. Ni toga više nema. Droga se toliko raširila da je prešla na ulice, po ćoškovima, u školska dvorišta, restorane...
Napisao: Branko Milenković (Osmica, 1982.)