Vjerojatno ste čuli za ovaj fenomen. On naravno nije od jučer, ali čini se da je relativno skoro ušao u žižu općeg interesa. Canneški pljesak i dužina trajanja ovacija publike u Grand Théâtre Lumière na premijeri nekog novog filma kao mjerilo uspjeha i vijest za naslovnice koja bi trebala privući pažnju budućih gledatelja.
Pljesak kao forma kolektivnog odobravanja i pohvale čut će se na svakom filmskom festivalu čim se film završi i odjavna špica krene. Dogodit će se to i na lokalnim premijerama u svakoj zemlji i čak će možda oduševljenje publike negdje u nekom Tadžikistanu ili na Filipinima biti intenzivnije, međutim, ono neće biti objavljeno u izvještajima velikih novinskih agencija, niti će novinari mjeriti duljinu pljeska uspoređujući s dosadašnjim rekorderima.
Dobiti čast da vam francuska publika ustane i plješće dlanovima više od prosječnih pet minuta nešto je izgleda sasvim posebno, ili mi bar tako mislimo da je. A koliko canneški pljesak doista vrijedi?
Pa, nije teško odgovoriti na to pitanje - ne vrijedi ni malo, niti bilo što pokazuje. Uzmimo bilo koji primjer s vrha ljestvice - Neon Demon, Nicolasa Windig Refna, primjerice dobio je cijelih 17 minuta, pa je potonuo na blagajnama i bio uglavnom mlako primljen kod kritike, s druge strane za Pulp Fiction, prema dostupnim podacima pljesak je trajao samo osam minuta, a radilo se o kasnijem dobitniku "palme" i djelu koje je oblikovalo tolike generacije filmofila.
Prvi Joker s Joaquinom Phoenixom dobio je također 8 minuta i sijaset nagrada, uključujući i kipić za glavnog glumca kao i Zlatnog lava u Veneciji, a njegov nastavak Folie a Deux, nije dobio ništa osim konsenzusa u sveopćem hejtu, a ispratilo ga je više od 12 minuta canneških ovacija.
I pored tako jasne razmjere koju bismo mogli širiti u nedogled, uspoređujući osvjedočene klasike koji su mlako primljeni s osrednjostima kojima se klicalo, mediji i dalje inzistiraju na svemu ovome. Postoji rang lista najduljih. Postoji i diskusija o tome kako se pljesak mjeri - najprihvaćeniji metod je da se štoperica uključi kada se svjetla upale i kada se publika digne na noge.
Svakako, osim kvalitete filma, postoje i drugi uvjeti koji na reakciju gledateljstva mogu utjecati. Nije isto da li se u svečanoj loži iznad vas nalazi neki nadobudni hipster s filmom ili dva ispod pojasa, ili netko kao Francis Ford Coppola, Pedro Almodovar ili Quentin Tarantino. Pa sada ne plješći, nego se čini pametan, dok takve veličine s težinom tolikog opusa stoje na nekoliko metara od tebe.
Pa još i ako je film natovaren holivudskim ili lokalnim, francuskim zvijezdama, čija će se lica pojaviti na velikome platnu, prekinuti pljesak poduhvat je sličan pokušaju da se iskoči iz hipnotiziranog kola koje slijedi onog magičnog svirača frule iz bajke.
Ali, više od svega, suština ovog fenomena nije u samom marketingu. Istina je - u vremenu hiperprodukcije, gledatelji žude za nekakvim okvirima i smjernicama koje će im pomoći da se u cijeloj toj gužvi orijentiraju i snađu. Nikada u povijesti nije bilo više sadržaja. I to ne samo filmskog. I nikada nije bilo manje vremena da se on sav pogleda.
Dodajte tomu i gomile igranih serija koje danas ne snima samo kolektivni zapad, no doslovno svaka nacionalna produkcija, i dobivate korpus koji čak i da živite tri života i samo to radite, jednostavno ne možete pogledati. I onda, pored IMDB-a i Rotten tomatoes ratinga, ili nekih provjerenih recenzentskih kanala koji su vam na netu dostupni, nije loše imati i jedan ovakav pseudoelitni pokazatelj vrijednosti.
"Pitam se - da ga pogledam?"l razmišljate vi, a vaš podsvjesni malograđanski duh kaže: "Uhh, pa dvije tisuće tristo devet uglađenih Francuza (i onih koji su se u tom trenutku tako osjećali) mu je frenetično pljeskalo. Dobro, prijatelji su mi rekli da je sranje, ali baš oni mogu da se usporede s tim ljudima i tom kulturom?!"
Ali ne, rekosmo već, nije u tome poanta. Poanta je da danas jednostavno nitko ne smije istupiti izvan linije. Ne samo u smislu političkih, vjerskih, ideoloških uvjerenja, o tome bismo mogli u nedogled u nekoj ozbiljnijoj studiji, a ne u članku zabavne rubrike.
Danas je podvig imati autentično mišljenje, čak i u tričavim stvarima kao što je pop-kultura. Odbaciti težinu redatelja i njegovih zvijezda, ne reagirati u valu kolektivne histerije, nego se potruditi promisliti svojom glavom, ravno je socijalnom samoubojstvu.
Moguće je da griješim, ali čini se da je prosječni gledatelj od prije trideset ili više godina, imao daleko izraženije JA, makar u filmofilskom smislu, i da se smio usuditi glasno reći da mu se nešto ne dopada, pa čak iako ga kasniji događaji u tome surovo opovrgnu a on naposljetku postao poštovatelj i fan filma koji je inicijalno izviždao - on je makar imao nekakav stav i nešto što je podsjećalo na kičmu.
Današnji prosjek leži zatrpan pod težinom mase informacija koja ga stišće, i uistinu, ne valja ga previše kriviti što se boji da se drzne sam u nepoznato. Ako, makar i za korak istupi iz ušuškanog svijeta u koji ga algoritmi interneta sa svojim novinskim člancima i mjeračima pljeska sabijaju, bit će nepovratno izgubljen.
I zato ne treba biti strog prema njemu, jer svi smo mi kao on. Te, ukoliko, kojim slučajem, oni do vas, po mogućnosti fino odjeveni, situirani, pozicionirani, krenu pljeskati, vikati, klicati, slobodno krenite i vi s njima, i nema veze što se sa svime ne slažete i što shvaćate šupljinu i lažnost čitave priče - uvijek imajte na umu ono što vas čeka ukoliko se budete usudili da s tim pljeskanjem prekinete i s negodovanjem počnete…
No…dosta je negative - mjerač pljeska svježe završenog festivala objavljen je i dostupan, pa izvolite.