Jeste li ikad čuli za Osijek? Iako ga od žitelja s Obale nitko nikad nije posjetio, on zaista postoji. Nalazi se u Slavoniji i ima sve ono od čega se sastoji prosječan grad - glavni trg, katedralu, rijeku, Kaufland i Lidl.
Jeste li ikad čuli za Pulu? Iako je od turista sa Zapada više od pola stoljeća nitko nikad nije posjetio, ona zaista postoji. Nalazi se u Istri i ima sve ono od čega se sastojao prosječan jugoslavenski grad - brodogradilište u centru, industriju u predgrađu, Titovu vilu između, i mul s kojeg Maršal, Jovanka i Sophia Loren isplovljavaju na Brijune.
Jeste li ikad čuli za Šibenik? Iako ga od žitelja s Obale i gosta sa Zapada nitko u više od pola stoljeća nije posjetio, on zaista postoji. Nalazi se u srcu Dalmacije i imao je sve ono zbog čega su ga turisti desetljećima izbjegavali - ružne komunističke nebodere na Rivi, industriju u predgrađu, Tita između Jovanke i Sophije, i mul s kojeg su zalutali avanturisti isplovljavali na Prvić, Drugić, Trečić, Kornate i Kaprije.
Čitam sad što sam natrkeljao u ovom uvodu i zvuči mi pomalo blesasto. Pa naravno da ste čuli za Osijek, Pulu i Šibenik, nije Hrvatska Rusija (mada noćas udara), mala je to država, nema isuviše gradova, pogotovo većih. Neki od vas možda prate i Hrvatsku nogometnu ligu, u njoj igraju klubovi s ovih lokacija, pa vam ta imena, Osijek, Pula, Šibenik, sigurno zvone.
Turistima - učile su nas profesorice zemljopisa ispred karte sa štapom u ruci - Osijek, Pula i Šibenik tijekom cijelog trajanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, ali i godinama iza, bili su bitni kao muž ženi nakon rođenja djeteta. Nikad turistička noga nije kročila u pulsku Arenu, šibensku Katedralu, osječku Tvrđu.
Ma šta tamo - dodale bi stroge profesorice namještajući očale - turisti nisu čuli ni za Rijeku, ni za Split, čak ni za Zagreb i Beograd, ma kad malo bolje čovjek razmisli, nisu čuli ni za cjelokupnu Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju, znaju jedino i isključivo za slavni - Dubrovnik. Od cjelokupne avnojske Jugoslavije koja se prostirala od Vardara pa do Triglava, od Đerdapa pa do Jadrana, planet je znao samo za Tita i Dubrovnik.
Nevjerojatan obrat
Samo dvadesetak godina kasnije, međutim, dogodio se nevjerojatan obrat - da sad na prašnjavoj cesti Buenos Airesa sretnete Josea Manuela Thomasa Arthura Chaoa Ortegu i pitate ga da vam bubne prvu asocijaciju na Hrvatsku, on bi kao iz katapulta ispalio - Osijek.
Pa kako Osijek, dobri moj Jose Manuel, que oras son s tvojim mozgom, ali normalno da Manu Chao zna za Osijek, jer je ondje nastupio 12. rujna. Isto kao što Robbie Williams, Florence and the Machine, Four Tet i svi ostali znaju za Pulu, kao što Sigur Ros, Bonobo i sve ostale glazbene ikone itekako poznaju šibensku tvrđavu svetog Mihovila.
Svjetske muzičke legende posljednjih godina bauljaju hrvatskim gradovima, nastupaju čak i po seocima - recimo Dimension Festival u Tisnom, Chemical Brothers pak sviraju na ružnom Zrću (ljudi se ondje mogu zabavit bez da šmrču) - cijelu Lijepu našu s instrumentima i zvučnicima obilaze ponajbolji planetarni izvođači, jedino nikad nisu kročili u slavni - Dubrovnik.
Nećemo sad ulaziti u negativu i razloge zašto je tako - a tako je zbog cijena nekretnina, lokacije Dubrovnika i sve druge skupoće - nego ćemo se okrenuti pozitivi. Kako iskoristiti činjenicu da je Dubrovnik užasno dosadan grad?
Ako mi dopustite da iznesem svoje skromno mišljenje, grad pod Srđem ima sjajnu šansu - postati najdosadniji grad na Kugli zemaljskoj. Sve što treba jest dodatno ga podosadniti. Već sada Dubrovnik je na sjajnom putu - muzike uživo nema nigdje živo, zabranjeno je kotrljati gume kufera u sitne noćne sate, smije se čuti svega nekoliko decibela.
Samo treba nastaviti s mjerama, a ja bih ovdje iznio neke moje prijedloge kako postati središte svjetske dosade, glavni grad zijevanja.
Noćni klubovi trebaju raditi od 4 do 5 popodne. Ulaz je 200 eura, a unutra tišina. Čuje se samo pucketanje leda u Zvečka-koli koja košta 30 eura. Na plesnom podiju smije se plesati jedino na vrhovima prstiju.
Šetnja na vrhovima prstiju
Svuda su mjerači buke. Ako vam škripa japanki prebaci 30 decibela, nabildani redar noćnog kluba Revelin spuca vas šakom u glavu i izbaci na ulicu prije zalaska sunca. Glavni koncert sezone je, naravno, nastup legendarnog Leta 3 koji izvodi samo jednu pjesmu više puta zaredom. Pjesma se, jasno, zove Nečuveno.
Kad smo već kod vrhova prstiju, jedino tako se smije hodati po Stradunu nakon što se spusti mrak. Mrki komunalni redari - sve redom suci brzog hodanja s olimpijskih igara - prate je li vam peta dotaknula pločnik. Prvo ide upozorenje, a potom kazna - dvije hiljade eura. Visoke pete strogo su zabranjene čim noć zagospodari ulicama, može ih nositi jedino Dubravka Šuica ako je odjenula majicu na tirake na kojoj piše #ukljata.
Da pada mrak na Stradun i dubrovačke zidine javnost i turisti se obavještavaju Bajaginom evergreen numerom - "Nisu čiope pjevale dok je iznad krovova svirala tišina." A da čiope iznad krovova ne pjevaju i da bude tišina pobrinut će se Festival strjeličarstva koji Turistička zajednica organizira u predsezoni, baš kad pristižu bučne ptice selice.
Njih se dočekuje s puškama jer dosta je više njihove krike u suton, ljudi moraju spavati. Crkvama se također zabranjuje zvonjava, a Maru i Baru noćno lupanje. Gradska čistoća kontejnere skuplja isključivo u doba kada građani idu i vraćaju se s posla. Nema veze što se stvaraju prometni čepovi, važno je samo da se čepovi za uši ne trebaju koristiti tijekom vrućih noći.
Onaj lik s Onofrijeve fontane što pila po lijerici prije svakog početka sezone mora se javiti organima sigurnosti i povjerenja i ostati pod nadzorom sve dok sezona ne završi. Od 22 sata navečer do 7 sati ujutro na snazi je policijski sat. Policija zatiče Josea Manuela Thomasa Arthura Chaoa Ortegu kako krši zakon.
"Que oras son, mi corazon?" pita ga ljubazni djelatnik sigurnosti i povjerenja, a onda ga odmah za kaznu uputi da serpentinama nosi hranu na Srđ. Restoranu Panorama.
Šah, karte...
Što da rade domaći i turisti poslije 22 sata? Mogu izaći na tarace i balkone i ondje igrati šah. Ali tapetić ispod figura mora biti minimalno debeo pet milimetara (kralj i kraljica osam milimetara) kako se ne bi stvarala buka dok se miču po šahovskoj ploči.
Također, može se uživati i u igranju karata - trešeta, skopun, remi, štogod, ali karte se na stol ne smiju bacati s visine veće od deset centimetara kako prilikom slijetanja ne bi proizvodile višak decibela i budile susjede.
Buri se zabranjuje noćno zavijanje, a maestralu popodnevno uzburkavanje mora jer buka udaranja valova o stijene može biti nesnosna za sve turiste koji su iznajmili apartmane blizu pomorskog dobra.
Ovo su samo neke od mjera, treba to doraditi, ali jedno je sigurno - Dubrovnik ima spektakularnu šansu postati najdosadniji svjetski grad, u koji će milijuni hrliti kako bi se dosađivali. Vidim da su neki među vama skeptični i da misle da sve ovo što pišem nema smisla - tko je lud popodne otići u noćni klub i platiti 200 eura kako bi slušao tišinu?
Promislite molim vas još jednom, a ja ću vam odgovoriti protupitanjem - Tko je lud ići u Jakutsk na minus 60? Pa baš zato što je minus 60, Jakutsk privlači. Da je minus 10, bio bi još samo jedan glupi grad na minus 10, baš kao što je Dubrovnik trenutno prosječno glup i dosadan grad s paprenim cijenama, nešto kao Luksemburg Mediterana.
Živimo u doba ekstrema, poremećenih vrijednosti, Instagram pizdarija… Prilagodimo se. Siguran sam da bi ljudi s neviđenim guštom po profilima društvenih mreža lijepili heštegove kako u Dubrovniku hodaju na prstima i krše mjere policijskog sata koji počinje tek što sunce zajaši Elafite.
#queorassonmicorazon