Foto: YugoPapir
Bauk celuloidne ljubavi
U mnogim mojim filmovima postojale su i ljubavne priče. One su, naravno, imale i ljubavne scene. Počev od "Vlaka bez voznog reda" pa do "Donatora". Pitate me kako glumice isčitavaju te scene u scenariju i kako se kasnije, kad dođe do snimanja, u praksi, dakle, odnose prema samoj sebi, svom tijelu i sceni u kojoj igraju?
Zanimljivo je da najveći broj glumica dok čita scenarij, ne osjeća otpor prema tim scenama. Svaka prihvaća u sceni opisano, primjerice, svlačenje i svaka olako vidi sebe potpuno golu. Ali na snimanju sa svakom je, na svoj način, bilo problema. Željele su, maltene, tu scenu režirati kako bi izbjegle opisano u scenariju.
Posljednji film, "Donator" donio je takav problem s Urškom Hlebec koja je prije snimanja odbila da se skine gola, a kako sam vidio da je to njezin zaista iskren odnos i da to smatra svojim poniženjem, zamolio sam asistenta da pronađe dublerku. Kad su našli dublerku koja je trebala zamijeniti Uršku Hlebec, s tim da ja kasnije u scenu montiram samo njezine krupne planove glave, Urška je smatrajući da dublerka izgleda slabije od nje, a znajući da će gledaoci misliti da je to ona, odjedanput pristala da odgira cijelu scenu. Glumački je to napravila vrlo dobro, ali ipak s jednim dubokim otporom.
Drukčije je bilo s Tanjom Bošković na snimanju filma "Čovjek koga treba ubiti". Sasvim drukčije ali to opet ne znači da bi kroz taj odnos prema sebi i svom tijelu trebalo imati drukčije mišljenje o Tanji. Jednostavno, ona voli, bez ikakvih kompleksa, pokazivati svoje tijelo i to jednako ozbiljno radi kao što izgovara neki dijalog na filmu. Florindu Bolkan, koja u filmu "Atentat u Sarajevu" interpretira lik Sofije krasio je savršeno profesionalan odnos prema ljubavnim scenama. Ona je i inače veliki profesionalac. Neće ništa više napraviti nego je opisano u scenariju na koji je pristala. Ali ni ništa manje.
Realizirajući ljubavne scene između nje i Christophera Plummera koji je glumio lik Ferdinanda pojavio se problem druge vrste, a to je da Florinda jednostavno nije podnosila Plummera kao kolegu i čovjeka. Mislim da je tim lošim odnosima još na početku snimanja on za to bio kriv. U tako lošim kolegijalnim odnosima, teško je bilo, i jedva smo u tome uspjeli, korektno snimiti te ljubavne scene, a da se to na platnu ne osjeti.
Koliko sam mogao uočiti, ljubavne scene na filmu glumice shvataju mnogo ozbiljnije od svojih muških kolega. Glumci najčešće misle da će te scene lako odigrati i da su ljubavne scene napisane s punom dimenzijom seksa. Pogotovu muškarci koji za sebe znaju, ili bar tako oni misle, da su omiljeni kod ženske publike.
Manjeviše te scene odigraju uvijek na isti način. Općenito govoreći o ljubavnim scenama, bilo da se radi samo o poljupcu ili pak o punom svlačenju, uočio sam da ih žene smatraju bitnijim i važnijim i više o njima razmišljaju. Meni je kao režiseru s njima bilo lakše raditi. Bilo da se radi o već afirmiranim glumicama ili početnicama. Valjda je tako i u životu da žene ljubav i odnos s muškarcem ipak smatraju složenijim od pretežnog odnosa muškaraca. Barem ja tako mislim.
Zanimljivo je da je svaka glumica zahtijevala da u toku snimanja ljubavnih scena, snimanju prisustvuju samo moji najneophodniji suradnici. Makar su sve bile svjesne da će ih u kinima vidjeti tisuće ljudi. Uglavnom se, dakle, snima s manjim brojem ekipe da bi se stvorila pogodna atmosfera za takve scene. S muškarcima je manje takvih problema. Konkretno, spomenimo Ljubomira Todorovića na snimanju "Donatora". On je mlad i moderan dečko, a uz to je i dobro građen, pa je valjda želio na ga žene upoznaju i s te strane.
U svijetu, a sve više i kod nas, producenti i režiseri osiguravaju se da im u samom toku snimanja neka od glumica ne odustane od snimanja. Potpisuju se dvije vrste ugovora. Glumica potpisuje scenarij, što znači da ne može doći do toga da odustane ako joj se neka scena ne sviđa. Drugim ugovorom se definira koje će scene biti snimljene s glumicom, a gdje će je zamijeniti dublerka, s tim da najčešće u takvoj vrsti ugovora glumica ima pravo da odobri definitivnu montažu te scene. Međutim, ovdje se radi o glumicama s imenom koje o svemu vode računa i ničim ne žele da ugroze svoju karijeru, dok na sve što smo kazali jedna početnica, neafirmirana glumica nema pravo, niti joj pada na pamet da postavlja uvjete režiseru ukoliko je već pristala da snima.
Isto se događa i s muškarcima, mada je problema takve vrste sve manje i manje. I najafirmiraniji glumci, ako u filmu ima erotskih scena, i ako su one logični dio priče ne postavljaju nikakva pitanja. Osobito ako imaju povjerenja u režisera. Nekad je to bilo drukčije, pa se glumcima posebno plaćao svaki poljubac u filmu. Ali, bilo je to davno.
U umjetničkom djelu erotske scene imaju savršeno opravdanje, dok možda takve iste scene u jednom komercijalnom filmu bez konteksta, erotske zbog erotike, mogu djelovati krajnje vulgarno. U pravoj umjetnosti, u jednom humanom djelu, ne može biti ništa što nije dopušteno, što bi zgražavalo i sablažnjavalo, a što, naravno, podrazumijeva, prije svega i iznad svega ukus.
Iz bilježnice Veljka Bulajića (Tren, Februar 1990.)
Podsjećamo, Index u suradnji s YugoPapirom svakog ponedjeljka predstavlja najbolje iz prošlosti. Usporedite što se otad promijenilo, prisjetite se kako se nekad živjelo ili, ako ste nešto mlađi, kako su se zabavljali vaši roditelji.