KOLIKO se životni standard promijenio (ili nije) u proteklih 30 godina, vidi se iz teksta koji ovaj ponedjeljak donosimo u suradnji s YugoPapirom.

Listopad 1990: Duboka ekonomska kriza, s kojom smo suočeni proteklih deset godina, rezultirala je, među ostalim, rapidnim padom životnog standarda. Prihodi mnogih obitelji jedva su dostatni za pokrivanje takozvanih mjesečnih režija. Uz mnogobrojne prijašnje korisnike socijalne zaštite, u centre za socijalni rad sa zahtjevima za novčanu pomoć pristiže sve veći broj nezaposlenih, zaposlenih s niskim primanjima, umirovljenika.

Za veliki dio pučanstva glavni je problem postao kako podmiriti osnovne životne potrebe, kako preživjeti ova burna vremena u kojima je veliki broj obitelji na granici egzistencijalnog minimuma.

Gdje je granica preživljavanja, koliko smo daleko od društva siromašnih, prijeti li nam glad - neka su od pitanja na koje smo odgovore potražili u Republičkom zavodu za socijalni rad Hrvatske.

Potkraj 1989. godine u Republici Hrvatskoj bilo je ukupno 187.967 korisnika socijalne zaštite (59 posto više nego 1980. godine). Podatak o materijalnoj ugroženosti djece, čiji su roditelji s prihodima nedostatnim za uzdržavanje, ponajprije ilustrira stanje u društvu.

Od ukupnog broja korisnika socijalne zaštite, jedna trećina otpada na djecu i omladinu, oko polovica na odrasle osobe, a jedna četvrtina svih korisnika su stare osobe. O rastućem siromaštvu govore i podaci o povećanju broja korisnika socijalne zaštite. Tako je, primjerice, u proteklom devetogodišnjem razdoblju broj djece, čiji roditelji imaju premale prihode, porastao s 5.625 na 21.441 u prošloj godini.

Posebice drastično uvećanje broja djece koja primaju socijalnu zaštitu i materijalno neosiguranih odraslih osoba nedvosmisleno ukazuje na širenje siromaštva u Republici Hrvatskoj.

Ekonomska reforma još uvijek nije rezultirala povećanjem produktivnosti rada, proizvodnje i izvoza te produktivnim zapošljavanjem nezaposlenih. Stoga se onemogućavanje povećanja socijalnih problema za sada pokušava ostvariti kroz programe zaštite životnog standarda socijalno ugroženog stanovništva.

Sabor Republike Hrvatske donio je u rujnu 1988. godine Program socijalne sigurnosti u uvjetima ekonomske stabilizacije i strukturnog prilagođavanja privrede radi ublažavanja najizraženijih socijalnih problema.

Na osnovu Programa, sljedeće su godine doneseni Zakon o formiranju i korištenju sredstava solidarnosti za poticanje zapošljavanja i Zakon o formiranju sredstava solidarnosti za osiguranje zaštite životnog standarda socijalno ugroženog stanovništva.

Prvim je Zakonom uveden doprinos iz osobnog dohotka radnika po stopi od 0,82 posto za financiranje programa kojima se osigurava novo produktivno zapošljavanje i rješavanje problema tehnološkog viška radnika, prekvalifikacija ili dokvalifikacija zaposlenih, isplata otpremnine te isplata jednokratnog iznosa nezaposlenima, ako tako sami rješavaju pitanje svog zapošljavanja.

Ovim sredstvima, Republika je riješila 671 zahtjev i omogućila posao za 23.243 radnika.

U većini općina u Hrvatskoj prikupljena sredstva nisu dovoljna za podmirenje naknade na razini socijalnog minimuma pa su, uz vlastita, koristile i dodatna republička sredstva. Međutim, u dvadeset općina, niti uz republička sredstva, socijalni minimum ne isplaćuje se na vrijeme tako da ga korisnici dobivaju i s tri mjeseca zakašnjenja.

Osim naknade za socijalni minimum, sredstva solidarnosti smiju se upotrijebiti za neophodne materijalne troškove centara za socijalni rad.

U nekim općinama ta su se sredstva koristila protupropisno.

Tako se dogodilo da u nekim centrima socijalne zaštite nedostaju sredstva za socijalni minimum, a u, primjerice, Križevcima, Opatiji, Buzetu, Klanjecu, Krku, Ludbregu, Rovinju postavlja se pitanje, zbog visine materijalnih troškova, jesu li ti troškovi bili namjenski i stvarno neophodni.

Iako se sredstva solidarnosti mogu koristiti samo za naknadu za socijalni minimum i prijeko potrebne materijalne troškove, u Karlovcu, Koprivnici, Rijeci i Varaždinu te još 15 općina, protupropisno je utrošeno 2,4 milijuna dinara od ukupno prikupljenih sredstava.

("Javnost", 1990.)