VLASNICI mačaka dugo su to sumnjali, a novo istraživanje pružilo je znanstvenu potvrdu: mačke ne mijauču bez razloga, već se tim zvukovima često obraćaju ljudima kada im je potrebna pomoć. Istraživanje pokazuje da mijaukanje ima važnu ulogu u komunikaciji mačaka s ljudima, osobito u situacijama kada same ne mogu riješiti neki problem, piše New York Post.

Eksperiment s nedostupnom poslasticom

Znanstvenici sa Sveučilišta u São Paulu u Brazilu proveli su eksperiment u kojem je sudjelovalo 38 domaćih mačaka. Svakoj su ponudili poslasticu zatvorenu u maloj plastičnoj kutiji s otvorima. Mačke su je mogle vidjeti i nanjušiti, ali nisu je mogle same izvaditi. Istraživači su zatim promatrali njihovo ponašanje u dvije situacije: kada su bile same u prostoriji i kada je s njima bila osoba.

Razlika u ponašanju bila je velika. Kada je čovjek bio prisutan, mačke su mijauknule ukupno 86 puta, dok su u njegovoj odsutnosti zabilježena samo 20 mijaukanja. Statistička analiza pokazala je da su izgledi za mijaukanje bili više od 16 puta veći kada se u prostoriji nalazila osoba.

Mijaukanje kao način komunikacije s ljudima

Ovi su nalazi u skladu s ranijim spoznajama da odrasle mačke rijetko mijauču jedna drugoj te da divlje mačke to čine znatno rjeđe od domaćih. To upućuje na mogućnost da se mijaukanje tijekom suživota s ljudima razvilo kao važan način komunikacije s njima.

Neka ranija istraživanja sugeriraju i da su se zvukovi domaćih mačaka prilagodili ljudskom sluhu. Primjerice, njihovo mijaukanje može imati određene sličnosti s glasanjem ljudske dojenčadi, što kod ljudi može potaknuti potrebu za reakcijom i brigom.

Mačke se ljudima obraćaju iz različitih razloga, bilo da traže hranu, pažnju ili žele da im netko otvori vrata. Ipak, nije moguće zaključiti da je svako mijaukanje namjeran zahtjev.

Pogledi i geste također prenose poruku

Osim što su češće mijaukale, mačke su u prisutnosti ljudi koristile i govor tijela. Često su pogledom prelazile s čovjeka na kutiju s hranom i obratno. Na taj su način usmjeravale njegovu pozornost na ono što nisu mogle same riješiti. Kada su bile same, češće su stajale i gledale prema vratima, što bi moglo upućivati na iščekivanje nečijeg dolaska.

Takvo ponašanje sugerira da mačke prilagođavaju način komunikacije situaciji i prisutnosti osobe od koje bi mogle dobiti pomoć. Dakle, nije riječ samo o glasanju zbog frustracije jer ne mogu doći do hrane, već i o pokušaju privlačenja pozornosti.

Svrhovita komunikacija, ali ne nužno manipulacija

Autori studije, objavljene u časopisu Animal Behaviour, upozoravaju da rezultati ne dokazuju kako mačke svjesno razumiju da im ljudi mogu riješiti problem niti da namjerno planiraju mijaukati kako bi njima manipulirale. Ipak, nalazi upućuju na to da mijaukanje nije samo spontana reakcija na frustraciju ili neku drugu emociju.

"Činjenica da je većina zvukova zabilježenih u našem istraživanju bila usmjerena prema primatelju pokazuje da mačke nisu samo mijaukale bez određenog cilja, već su svoje glasanje usmjeravale prema nekome", zaključili su istraživači.

Istraživači su istaknuli i ograničenja svojeg rada. U eksperimentu je sudjelovao relativno malen broj mačaka, a namjerno su odabrali one za koje su vlasnici već znali da često mijauču kada žele hranu. Zbog toga se rezultati ne mogu nužno primijeniti na sve mačke.