Indexov turnir, 6. meč: Dva glumca toliko nespojiva da nismo čak ni probali
STIGAO nam je i šesti dvoboj našeg turnira na kojem biramo između 128 ljudi tko je najveći holivudski glumac od nastanka tog termina do današnjeg dana. Još jedan susret dvojice nepovezivih ljudi je pred nama, a kako bismo dokazali koliko su nepovezivi, nećemo čak ni pokušavati pronaći nategnute poveznice između njih dvojice kao što smo radili u prethodnim utakmicama. Idemo odmah na predstavljanje Raya Millanda, a onda i Billa Murraya.
Ćaća svih alkosa na filmu
Jack Lemmon u Danima vina i ruža, Nicolas Cage u Napuštajući Las Vegas, Albert Finney u Pod vulkanom, cijela postava Frankenheimerovog Iceman Cometha... Sve su to izvanredne, ma genijalne izvedbe alkoholičara na platnu, no jedan je ćaća i stvarno se ne mogu sjetiti neke uloge sličnog tipa koja je ranija od ove njegove, a da je na tako vrhunskoj razini. A da, "ove njegove"...
Ray Milland je te 1945. u Izgubljenom vikendu odigrao pijanca bez nade za medalju, otužnog pisca, bivšeg velikog čovjeka sada već pomućenog uma, spremnog odreći se i obraza i svega što posjeduje zbog još koje čašice svete tekućine. Scenarističko-redateljski genij Billy Wilder mu je, istini za volju, sve to servirao na pladnju, napisao i režirao film u svom stilu, tj. u stilu majstora oba zanata, a Ray iskoristio pruženo i zaradio jedinog, ali itekako zasluženog Oscara i vječnu slavu.
Već je bio velik, glumio kod Langa, DeMillea, Prestona Sturgesa, Williama Wellmana, a nakon Vikenda uslijedile su neke jednako upamćene uloge. Prije svega kao hladni, proračunati, beskrajno šarmantni u svom zlu Tony iz Nazovi M radi ubojstva, jedan od podcjenjenijih Hitchcockovih negativaca, mada ta kategorija je velika jer su svi sjajni, a gotovo svi podcijenjeni.
Tihi favorit mnogih je Millandov film The Big Clock, gdje su on i Charlie Laughton gospodarili terenom u trileru čija se kvaliteta scenarija rijetko viđa, a uz sve navedene naslove možemo spomenuti i Beau Geste, The Major and the Minor, Ministarstvo straha, The Thief, River's Edge te Posljednji tajkun, pod stare dane.
To su samo vrhovi vrhova, inače popis njegovih naslova ide u troznamenkastom smjeru. Poseban je užitak gledati intervjue s njim, tolika spontanost i inteligentna doza humora rijetko se viđaju čak i u tom glumačkom poslu, jer obično ti ljudi ipak "glume" visoku razinu načitanosti, a on je tu razinu zapravo imao. Jedna istinska klasa i glumac glavne kategorije starog Hollywooda, gospodin nazalnog glasa i pogleda obojenog odlučnošću. Ne zna se je li bio bolji kao nesretni noir junak, teški pijanac, hladnokrvni do beskrvni negativac ili jednostavno romantični junak.
Bill je počeo visoko... pa se dizao sve više
Ako je za Millanda potreban i znatno duži tekst od prethodnog da bi se dočarala njegova kvaliteta i da bi se predstavio modernoj publici, kod Billa Murraya prilično je drugačiji slučaj. Dovoljno je reći samo Bill Murray. I jest da tu ima elemenata vremenske bliskosti i aktualnosti, međutim mnogi glumci započeli su svoj put tamo negdje prije gotovo pet desetljeća, pa opet za veliku većinu njih potrebno je posebno predstavljanje, dok za Billa apsolutno nije.
Komičar čija komedija sve bolje stari kako razdoblja prolaze, ali i "ozbiljan" glumac u više nego solidnom broju naslova. S tim što nije baš na mjestu isticati Murrayevu ozbiljnost kao iznimku budući da je ozbiljan i kad je sve oko njega neozbiljno. U tome i leži caka dopadljivosti Billa Murraya, pa i povezanosti publike s likovima koje glumi, jer svima nama je zabavno kada gledamo neku komediju, ali ako bismo se našli u većini prikazanih humorističnih situacija, gotovo sigurno bi nam vesela reakcija izostala. Kao i njemu.
Najvažnije što se tiče Billa jest da vesele reakcije ne izostaju dok ga gledamo i tako je to još od Ćufti (1979.), a onda i Caddyshacka, Pruga, Tootsie, Istjerivača duhova, sve je to stigao u svega nekoliko godina snimiti, a onda je - preživio.
Dosta komičara uspjelo se početkom osamdesetih probiti na krilima SNL-a ili na nekim drugim krilima, no samo odabrani nisu dosadili publici nakon jednog ili dva hita, već su se nastavili penjati u očima naroda i na listi želja kada su holivudski castinzi na snazi.
Pa tako Murray čak nije ni najveće vrhunce dosegnuo u toj početnoj fazi nego u dobrano zrelim godinama kada više nije imao što ni juriti. Zato je s gomilom samopouzdanja iznio recimo Dan mrmota i nešto što bi možda drugi glumci pokušali "preglumiti" u pokušaju da što efektnije pogode karakter u tom genijalnom scenariju, on je s lakoćom i bez znoja odradio, a ispalo je savršeno.
Kasnije je postao redovit kod Wesa Andersona i to mu je donekle usmjerilo daljnji put, međutim dvije možda najupečatljivije uloge nakon beskonačno ponovno gledljivog mrmota imao je kod Sofije Coppole i Jima Jarmuscha, filmovi Izgubljeni u prijevodu i Slomljeno cvijeće pravi su primjeri onog "ozbiljnijeg" što smo već spomenuli i što mu nimalo nije strano.
Može li galantni as starog kova ugroziti mladost i popularnost 75-godišnjeg mladića ili će taj dječačić ipak uspjeti opravdati kvote na kladionici i uputiti se prema daljnjoj fazi natjecanja? Na vama je da presudite - Ray Milland ili Bill Murray? Izvolite glasati.
Ovo je rezultat glasanja 5. kola:
