Na jučerašnjoj oldtimer izložbi na Europskom trgu u Zagrebu predstavljeno je 150 automobila i nekoliko starih motocikala pred tisućama zaljubljenika u sve što ima veze s benzinom.
Kad se krene od Trga bana Jelačića, na početku su poredani Amerikanci - nekoliko sređenih Mustanga dočekuje posjetitelje koji zadivljeno gledaju u V8 mašine iz nekih davnih vremena. Vlasnici ih, nažalost, ne smiju turirati jer se stanari bune, ali je svima drago porazgovarati o tehnikalijama.
Američki oldtimeri
Među ponosnim vlasnicima Mustanga je Boris Naglić, koji posjeduje prekrasni crveni primjerak iz 1973. godine. Po struci je automehaničar pa sam radi mehanički dio posla koliko može.
"Nažalost, problem je limarija - imam prijatelje limare i lakirere, ali je održavanje u zadnje vrijeme sve teže. Skupo je, uzima puno vremena... Farbanje ovakvog oldtimera košta skoro deset tisuća eura. Priprema je zahtjevna i to košta", objašnjava Boris.
I inače je zaljubljenik u američke oldtimere.
"Imam i jednog Forda Thunderbirda iz 1962. godine sa 6400 kubika, a sad planiram urediti i njega. Ti motori nisu jako opterećeni, može ih se 'pojačati', ali onda je problem u ovjesu. Stavili smo jače amortizere, balans štange i diferencijal, ali nije to za igranje. Po kiši bude problem", kaže.
Što se tiče Mustanga, u njih se Boris zaljubio kad je radio kod drugog mehaničara. Voziti ih je, kaže, poseban osjećaj.
"Imam doma još jednog iz 1967., a ovaj je Mach 1 iz 1973. godine. Unutra je 351 mašina od 5800 kubika. Gore je fergazer s dva barela, a neki znaju staviti od četiri pa troši i po 25-30 litara. Ali dobro ide i ovako, prošle su nas te ludorije i ganjanje. Osjećaj u vožnji je čista uživancija, treba to probati. Uvijek kažem da ti auti imaju dušu. Tehnologija je otišla naprijed i tu nema zamjerke, novi auti su dobri, ali za mene su ovo pravi auti. Za vidjeti, a pogotovo za voziti", veselo zaključuje Boris.
U američkom dijelu izložbe ogromnu pažnju privukao je i Ford Galaxie Fairlane, kabrioletna grdosija od preko pet metara iz 1959. godine. Na pitanje kako uspijeva manevrirati hrvatskim cestama, vlasnik Matija Zagorac kaže - teško.
"Jako ga je teško voziti, pogotovo po nekim ulicama. Po glavnoj cesti je ok, ali ako se negdje skrene, to je već problem. Vožnja auta iz tog vremena je općenito potpuno drugačija. Kočnice su slabije, ali udoban je. To je potpuno drugačiji svijet u odnosu na nove aute. Ispod haube je 5.8 motor s 300 konja, što je i adekvatno jer auto ima skoro dvije i pol tone", kaže Matija.
Matija je inače član Oldtimer cluba Sisak, a ljubav prema mehanici naslijedio je od oca.
"Ovo mi je prvi 'amerikanac', ali imam i drugih, europskih oldtimera. Tako imam Ford Capri iz 1974., Fiat 1100 iz 1964., kao i nešto motora. Tri Stojadina, dva Jugića... Kojekakve krame", govori kroz smijeh.
Što se tiče izloženog Forda, on je jedini ovakav primjerak u Hrvatskoj - najbliži se nalazi tek u Austriji.
"Našli smo ga prošle godine u Njemačkoj. Prvo je bio uvezen iz Amerike u Englesku i restauriran, a nakon toga ga je kupio kolekcionar iz Njemačke. Morao je osloboditi mjesto u hali i stavio ga je na prodaju, onda smo slučajno naletjeli na njega jer je susjed poznavao tog čovjeka. Nisam točno znao kolika mu je vrijednost i kakav smo auto kupili. Koliko sam gledao, na internetu je prosječna cijena 50-60 tisuća eura", objašnjava Matija pothvat oko kupovine.
Bilo je i Buba
Ipak, izložba oldtimera nije rezervirana samo za egzotične automobile s drugih kontinenata. Par desetaka metara dalje stoje stari Mercedesi, BMW-i, Fiće, Peglice i… Bube!
Legendarni Volkswagenov model na našim se prometnicama viđa sve rjeđe, pa je tako i on postao kolekcionarski predmet. Robert Pišmaht, umirovljeni hrvatski časnik, vlasnik je jednog crvenog primjerka. Iako je Robert blago preradio svoju Bubu, svi dijelovi su originalni Volkswagenovi.
"Dao sam je srediti jer se više nisam mogao zavlačiti pod auto. Sve je originalno, samo je prelakirana i ušminkana. Stajala je u garaži 18 godina, a onda sam je kupio za smiješan novac - sto eura. Bila je u super stanju, ali motor nije radio pa sam ugradio novi od 1600 kubika. Vizualno sam je sredio tako da izgleda kao model 1500", ponosno objašnjava dok pokazuje fotografije prašnjavog auta na kojem je započeo projekt.
"Srećom, nije bila trula i sve na njoj je originalno. Kod drugih Buba je pod najčešće hrđav, a na ovoj je sve ostalo isto. Obično kad vidiš Bube, svatko je nešto radio, a često i nestručno. Vidi se da to nije to. Teško je naći ovakvu jer u 50 godina uvijek netko nešto kemija. Zbog toga je ova jedinstvena, a ovo joj je zapravo prvo pojavljivanje na skupovima", kaže Robert.
Skup hobi
Svi vlasnici slažu se u jednom - briga za oldtimere je skup hobi u svakom smislu. Ipak, ni Robert ne žali za vremenom i trudom.
"Za urediti dva auta treba minimalno tri godine rada, a teško se prođe ispod 8000 eura. Teoretski se može, ali ako hoćeš da sve bude kako treba, moraš uložiti u to. Osjećaj je poseban jer te u oldtimeru svi gledaju. Stari auti vraćaju osmijeh na lice ljudima, za razliku od običnih koje nitko ni ne primijeti", zaključuje.
Osim pravih staraca, na skupu su se mogli vidjeti i brojni kultni automobili iz devedesetih. Mnogi od njih još su donedavno bili relativno česta pojava na hrvatskim cestama, ali sada i oni polako postaju egzotika. Toyota Celica, Ford Probe, Opel Omega, BMW E30 "Kockica"... Mnogi nostalgično obilaze i fotografiraju i te modele.
Mario Krajinović, umirovljenik, sjedi u svom BMW-u 850Ci - mitskom grand toureru s kraja prošlog stoljeća. Auto je kod njega skoro tri desetljeća, a kad je bio nov, prisjeća se, koštao je 140 tisuća maraka. Mario upozorava da luksuzni i sportski automobili ni u kojem stadiju svog životnog vijeka nisu jeftini.
"'Osmicu' imam 27 godina. Bila je sedam godina stara kad sam je kupio. Bio sam mlad, imao sam 30 godina kad sam je prvi put vidio na Auto showu 1990. i uvijek sam želio imati takav auto. Dobro sam zarađivao u to vrijeme i onda sam si je priuštio. Nisam baš mogao kupiti novu, ali imao sam dovoljno za održavanje. To je bitno i za buduće vlasnike - tada sam zarađivao desetak tisuća maraka mjesečno. Ni danas to nije auto za onoga tko zarađuje manje od pet tisuća eura jer je zahtjevan za servisiranje i održavanje - uostalom, kao i svaki drugi sportski auto", objašnjava Mario.
U zadnjih petnaestak godina, kaže, napravio je vrlo malo kilometara - tek toliko da auto radi. Razgovarali smo još i o dijelovima koje je promijenio, elektroničkom gasu, modulima, kočnicama… Iz razgovora je jasno da Mario svoj BMW poznaje do zadnje matice, ali otkrio je i da ga prodaje.
"Ispod 50 tisuća eura ga ne bih dao. Nauživao sam se u 27 godina i ne žuri mi se - danas za 50 tisuća eura kupiš novog BMW-a koji će za 2-3 godine vrijediti 25. Ako kupiš ovoga za 50, za godinu dana će vrijediti 60. Zato ga ne dajem ispod te cijene. U Njemačkoj ili Italiji vi taj auto možete naći za 20 ili 25 tisuća eura, ali to ne bih preporučio nikome. To je kao da ste si uperili pištolj u glavu. Za takav auto u pristojnom stanju treba izdvojiti barem 40-50 tisuća", savjetuje.
Pitati za potrošnju i održavanje oldtimera je nepristojno, ali budući da se ovaj prodaje, treba raščistiti i te sitnice.
"Po gradu troši dosta, oko 20 litara, na otvorenom ako se vozi 120-130, može trošiti i 10. Nijedan auto ne može ići bez da troši gorivo, zbog toga su priče o potrošnji budalaštine. Gorivo je na ovakvom autu najmanja stavka. Svi kažu da je neki model problematičan. Nije, problematični su ljudi koji misle da će ga kupiti i pali-vozi. To ne ide tako ni s jednim autom. S druge strane, mene ovaj nikad nije ostavio na cesti. Ako vodite računa o autu, neće se kvariti", zaključuje Mario.