VELIKA većina povjesničara smatra da je Isus iz Nazareta uistinu postojao te da su neki temeljni podaci o njemu, kao i određeni broj njegovih izreka, solidno potvrđeni. Takav stav brani i Bart Ehrman, novozavjetni stručnjak ateističkog svjetonazora. To je i moje uvjerenje, unatoč nevjerovanju u brojne novozavjetne legende i mitove o Isusu.

Nepouzdani Pavao

Ipak već stoljećima postoji i jedna glasna manjina koja smatra da je sve što čitamo o Isusu samo mitologija lišena bilo kakve povijesti. Stoga se ta grupa raznoraznih stručnjaka naziva miticistima. Činjenica je da oni objavljuju vrlo malo recenziranih radova u prestižnim akademskim glasilima i ne drže pozicije na sveučilištima. Na neke njihove argumente već sam se osvrtao u ranijim člancima, ali mislim da nisam dovoljno objasnio što oni točno tvrde.  

A njihova glavna teza jest da nam o Isusu nije ostao ni jedan historiografski vrijedan izvor.

Prvi koji o Isusu piše jest apostol Pavao, već dvadesetak godina nakon navodnih događaja. Bilo bi razborito pretpostaviti da je prilično teško u tako kratkom periodu izmisliti neku jako poznatu osobu.

Međutim Pavao nije dobar svjedok: on i izričito veli da nije poznavao povijesnog Isusa. I da se ne oslanja ni na čije priče, nego isključivo na "objavu Isusa Krista" (Galaćanima 1,12), dakle ekstatičke vizije koje je ovaj osebujni apostol doživljavao. O Isusovom životu Pavao nam ne ostavlja praktički ništa – niti gdje i kad se rodio, niti tko su mu bili roditelji niti što je radio i govorio (osim dvije izreke).

Pavlov Isus nije čudotvorac (Pavao ni sebe ne opisuje kao čudotvorca), samo znamo da je na kraju razapet i uskrsnuo. Nikakvog spomena Pilata, suđenja i svih onih detalja koje nalazimo u Evanđeljima. Među miticistima vlada uvjerenje da Pavao u Isusu vidi prije svega nebesko, nadnaravno biće, za koje je upitno je li ikada bilo na ovom svijetu.

Nema svjedoka

Dvadesetak godina nakon Pavla nastaje Evanđelje po Marku, a onda i po Mateju, Luki i na kraju Ivanu. Nijedno od ovih Evanđelja ne navodi tko mu je autor, imena im je dala crkvena predaja stotinjak godina nakon što su napisana. Možemo biti potpuno sigurni da pisci nisu bili Ivan, Marko, u čijoj se kući navodno odigrala posljednja Večera, carinik i Isusov učenik Matej, niti liječnik i navodni Pavlov pratitelj Luka, a još manje Isusov ljubljeni apostol Ivan (koji jamačno nije pisao Otkrivenje).

Kad se radi o ostalim novozavjetnim piscima, oni su svi, osim Pavla, potpune enigme. Dvije Petrove poslanice nije pisao Isusov najistaknutiji učenik i "prvi rimski papa". Ne znamo ni tko je pisao Judinu i Jakovljevu poslanicu, kao ni Hebrejima i još šest poslanica čiji su se autori lažno predstavljali kao Pavao. 

Jedino možemo s priličnom sigurnosti reći da ni jedan od novozavjetnih pisaca nije osobno upoznao Isusa. On nije poput Sokrata imao svog Platona i Ksenofona koji su ga osobno poznavali, pa onda pisali o njemu. Štoviše, ovdje imamo i autore koji se lažno predstavljaju, vi sami vidite koliko ćete im vjerovati.

Nepostojeći izvori

Onda, na temelju čega pišu svi ovi autori?

Jasno je da su Matej i Luka čitali Marka (i da nisu čitali jedan drugoga). Luka zapravo i priznaje na početku svog Evanđelja da sve govori na temelju drugih spisa (jedino će nam u Djelima pokušati podvaliti da poznaje Pavla). Što je to Luka – a vjerojatno i Matej – imao na raspolaganju kad je sastavljao svoj spis?

U akademskim se krugovima već stoljeće i pol spominje hipotetsko Evanđelje nazvano Q (od njemačkog Quelle, izvor). Od kojega nam nije ostalo doslovno ništa, čak ni spomen kod crkvenih otaca (a navode npr. Evanđelje po Hebrejima). U protivnom bi poslužilo kao jaka potvrda da je Isus postojao.

Ne znači da Q Evanđelje nije postojalo, no za njega nemamo dokaza. Ima dosta novozavjetnih stručnjaka koji onda sličnosti između Mateja i Luke pokušavaju objasniti na druge načine i ta njihova objašnjenja nisu neutemeljena.

Evanđelja nisu biografija

I studenti teologije odavno uče da Evanđelja nisu Isusova biografija. O Isusovom rođenju nam Marko i Ivan ne kažu doslovce ništa, dok Matej i Luka imaju međusobno proturječne priče. Značajne razlike, čak i izravna protuslovlja, nalazimo i u tekstovima o suđenju Isusu, raspeću i uskrsnuću. Sami ih pažljivo iščitajte, ne morate mi ništa vjerovati na riječ.

Nije samo problem u brojnim legendama o Isusovim nenadmašnim čudima koja krše prirodni zakon. Sjenu sumnje na sve biografske detalje o Isusu dodatno baca spoznaja da su mnogi događaji nadahnuti starozavjetnim proročanstvima.

Zašto je Isus prozvan Nazarećaninom? Zato što je tako prorekao Stari zavjet, uvjerava nas Matej 2,23. Zato se Isus rodio i u Betlehemu, jer je tako glasilo proročanstvo o rođenju Mesije. Zato je Isus činio čuda, zato je propovijedao po Galileji, zato je bio odbačen, zato je bio razapet, zato je uskrsnuo. Imate dojam da su autori jednostavno uzeli starozavjetna proročanstva i po njima sastavili Isusov "životopis". A Marko je prethodno, kako pokazuju neke vrlo razrađene analize, dobro prostudirao Pavla – koji, da podsjetimo, nije vidio Isusa.

Točke razilaženja

Ne mogu se svi argumenti dobro izložiti na ovako skučenom prostoru. Njihovo pobijanje zahtijeva prilično dobro poznavanje materije, kakvoga nemaju ni župnici, kamoli obični vjernici. Nedavno sam čitao uradak jednog hrvatskog teologa koji je na dvadesetak stranica pokušao pobiti miticizam i to je ispalo alarmantno površno.

Svejedno, nisam miticist i teško da ću ikada postati. Kao prvo, prije bih rekao da Pavao priči o zemaljskom Isusu daje nebesko značenje nego što bih rekao da Pavao pripovijeda isključivo o nebeskom biću. 

Kao drugo, iz činjenice postojanja izmišljotina u Evanđeljima neopravdano je pretpostaviti da je sve izmišljeno. Zašto bi tko izmišljao i priče s nezgodnim implikacijama po priču o Mesiji? Nazaretsko podrijetlo, krštenje kod Ivana, osuda raspećem – sve su to detalji s nezgodnim implikacijama, koje evanđelisti pokušavaju nekako ublažiti, ali ne i negirati. 

Niti sam uvjeren da nije bilo ranijih izvora. Jedan od njih, himnu o Isusovoj poniznosti, sačuvao nam je Pavao u Filipljanima 2,8-11. Ukazuje na to da je priča o vrlo posebnom čovjeku Isusu već jedno vrijeme postojala. Niti treba odustati od Q Evanđelja, odnosno tradicija neovisnih o Marku, koje su nadahnule Mateja i Luku. A ni Marko se ne slaže s Pavlom baš u svemu, postoje ključne točke njihovog razilaženja. 

Na koncu, Pavao na dva mjesta spominje braću Gospodnju – i za razliku od miticista, kojima je tu argumentacija najslabija, mislim da se radi o doslovnoj Isusovoj braći, a ne tek u prenesenom smislu.

Akademski svijet počeo je malo ozbiljnije razgovarati o tim temama, shvaćajući da se miticisti ne mogu jednostavno prozvati marginalnim fanaticima. Jedini pobjednik u svim akademskim raspravama smjela bi biti samo istina.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

***

Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom "Žene, majke, kraljice: Kritički pogled na biblijsku etiku" možete nabaviti ovdje. 

"Ova knjiga nije klasično ateističko zanovijetanje o biblijskim tekstovima koji promoviraju podčinjenost žena. Ona je, naprotiv, pokušaj da dođemo do onoga što Biblija stvarno govori i da shvatimo temeljnu etičku ideju iza svih tih tekstova. Tek onda možemo reći nešto smisleno o tome koliko knjigu pisanu prije par tisućljeća treba uzeti u obzir u suvremenim raspravama o položaju žena u društvu."