VLADIMIR Vidrić hrvatski je odvjetnik i književnik koji je živio u kasnom 19. stoljeću, obilježenom hrvatskim nacionalizmom, ali i brojnim umjetničkim pokretima. Jedan je od najistaknutijih pjesnika moderne. Umro je 1909. godine u Stenjevcu, blizu Zagreba.

Odvjetnik željan umjetničkog izričaja

Vidrić se rodio u dobrostojećoj zagrebačkoj obitelji. Njegov otac Lovro bio je uvaženi zagrebački pravnik i poduzetnik, koji se tijekom života bavio i politikom pa postao član nekoliko gradskih odbora. Obitelj Vidrić posjedovala je mnoga imanja izvan grada, gdje su živjeli lagodnim životom.

Vladimir je završio Klasičnu gimnaziju u Zagrebu, a s dvadeset godina sudjelovao je kao jedan od vođa prosvjednika koji su spalili mađarsku zastavu na Trgu bana Josipa Jelačića kako bi skrenuli pozornost na nezadovoljstvo Hrvata pod upravom bana Khuena Hedervaryja. Kako je bio sin istaknutog odvjetnika, nije mu bilo zabranjeno studiranje te je studij prava završio u Pragu, Grazu i Beču. Bio je vrlo predan i ambiciozan student, pa je 1903. godine doktorirao pravo. 

Na kraju se ipak nije odlučio za sveučilišnu karijeru, već je uplovio u svijet odvjetništva, vjerojatno zbog činjenice da je pravo bilo obiteljska profesija. Ali Vidrić je imao posebnu strast, a to je bila književnost.

Mali opus velikog pjesnika

Pjesme je počeo pisati još kao gimnazijalac. Prve pjesme izdao je u Viencu, listu koji je bio sigurna luka za domaće književnike. Izdao je četrdesetak pjesama, od kojih je većina uvrštena u njegovu zbirku Pjesme koja je izašla 1907. godine.

Pjesme su sadržavale impresionističke elemente uklopljene u slike poganskog i mitološkog svijeta. No, Vidrić je pisao drukčije od svojih suvremenika. Odbacuje tipične forme pjesništva tog vremena, što dovodi do kritika da je tehnički nesavršen, da ne zna složiti rimu te da mu je stil nedostatan. 

Kasnije su se kritike promijenile pa Vidrić postaje inovativni pjesnik koji će inspirirati sljedeću generaciju, poput Vladimira Nazora, Dragutina Domjanića i drugih.

Umro je u 35. godini od posljedica shizofrenije zbog koje je često odlazio u umobolnicu u Stenjevcu. Stenjevec je u to vrijeme bio satelitski grad Zagreba, a uklopljen je u Zagreb kao gradska četvrt tek 1945. godine. Vidrić je tako ostao zapamćen kao inovativni hrvatski pjesnik čiji je opus ograničen samo zbog njegovog kratkog života.