VLADKO Maček (20. srpnja 1879., Jastrebarsko – 15. svibnja 1964., Washington, D.C.) bio je jedan od najznačajnijih hrvatskih političara 20. stoljeća, pravnik i vođa Hrvatske seljačke stranke (HSS). Njegov rad i politička borba za hrvatsku autonomiju u Kraljevini Jugoslaviji ostavili su dubok trag u hrvatskoj povijesti, posebice kroz postizanje Sporazuma Cvetković-Maček i osnivanje Banovine Hrvatske.

Vladko Maček rođen je u Jastrebarskom, u obitelji slovenskog podrijetla po ocu Ivanu, građevinskom inženjeru iz okolice Celja, i majci Idi, koja je bila kći Hrvata i Poljakinje. Osnovnu školu pohađao je u Jastrebarskom i Zagrebu, gdje je obitelj preselila zbog očeve službe.

U Zagrebu je 1897. završio Klasičnu gimnaziju, a 1903. stekao doktorat prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nakon studija radio je kao sudski vježbenik u Zagrebu, Petrinji, Samoboru i Ivancu, a od 1905. do 1907. bio je odvjetnički pripravnik u Krapini. Godine 1908. otvorio je vlastiti odvjetnički ured u Svetom Ivanu Zelini.

Početak političkog djelovanja

Maček se rano uključio u politiku, inspiriran idejama braće Stjepana i Antuna Radića. Još početkom 1900-ih pridružio se Hrvatskoj pučkoj seljačkoj stranci (HPSS, kasnije HSS), a 1906. postao je član njezina Glavnog odbora. Bio je aktivan u organiziranju stranke u krapinskom i zelinskom kraju te je suutemeljio Hrvatsku pučku seljačku tiskaru. Iako se neuspješno kandidirao na izborima za Hrvatski sabor 1910., 1911. i 1913., njegov politički utjecaj postupno je rastao.

Tijekom Prvog svjetskog rata Maček je mobiliziran kao pričuvni časnik u Austro-ugarskoj vojsci. Služio je u 25. domobranskom puku, sudjelovao u Srpskoj kampanji i bio ranjen u bitci na Kolubari 1914. Zbog astigmatizma proglašen je nesposobnim za borbena djelovanja te je poslan na zadatke u obrani Budimpešte i Pule, a kasnije u okupacijske snage u Albaniji do 1917. Nakon rata vratio se u Zagreb i postao bliskim suradnikom Stjepana Radića, predsjednika HSS-a.

Vođa Hrvatske seljačke stranke

Nakon atentata na Stjepana Radića 1928., Maček je 13. kolovoza preuzeo vodstvo HSS-a. U vrijeme kraljevske diktature kralja Aleksandra (1929.–1934.), HSS je formalno bio zabranjen, no Maček je uspješno jačao stranačku organizaciju i povezivao je s drugim oporbenim strankama u Kraljevini Jugoslaviji.

Njegov cilj bio je preustroj države kako bi se ukinula srpska hegemonija i osigurala hrvatska autonomija. Zbog svog političkog djelovanja uhićen je više puta, uključujući 1925., nakon Radićeva posjeta Moskvi, te 1933., kada je osuđen na tri godine zatvora zbog Zagrebačkih punktacija, kojima je kritizirao apsolutizam i tražio federalno uređenje države. Pušten je 1934. nakon atentata na kralja Aleksandra.

Stvorio Banovinu Hrvatsku

Maček je predvodio oporbenu listu Bloka narodnog sporazuma na izborima 1935. i 1938., gdje je HSS ostvario značajnu podršku u hrvatskim krajevima.

Njegova upornost i političke vještine kulminirale su 26. kolovoza 1939. sklapanjem Sporazuma Cvetković-Maček s premijerom Dragišom Cvetkovićem. Ovaj sporazum doveo je do stvaranja Banovine Hrvatske, autonomne jedinice unutar Jugoslavije koja je obuhvaćala Hrvatsku i dijelove današnje Bosne i Hercegovine. Maček je postao potpredsjednik jugoslavenske vlade, a HSS je ušao u vladajuću koaliciju.

Odbio Hitlera, ustaše ga zatvorili, pobjegao i od komunista

Nakon puča 27. ožujka 1941. i imenovanja Dušana Simovića za premijera, Maček je imenovan potpredsjednikom vlade, no ubrzo je tu ulogu prepustio Juraju Krnjeviću. Nakon Travanjskog rata i osovinske okupacije Jugoslavije 1941., Maček je odbio dvije ponude za vođenje nacističke marionetske Nezavisne Države Hrvatske (NDH).

Umjesto toga, povukao se iz politike, predviđajući pobjedu saveznika. U listopadu 1941. uhićen je i interniran u koncentracijski logor Jasenovac, a od ožujka 1942. stavljen je u kućni pritvor u Kupincu. Godine 1945. emigrirao je u Pariz, a 1947. preselio se u Sjedinjene Američke Države.

U egzilu je Maček ostao aktivan, osnivajući 1947. Međunarodnu seljačku uniju s Georgijem Mihovom Dimitrovim. Odbio je preuzeti vodstvo hrvatskih emigrantskih skupina i nastavio zagovarati ideju Jugoslavije kao konfederacije bez srpske hegemonije.

Umro je od srčanog udara u Washingtonu 15. svibnja 1964., u dobi od 84 godine. Njegovi posmrtni ostaci preneseni su 1996. u Zagreb, gdje je pokopan na groblju Mirogoj.

Vladko Maček ostavio je značajan pečat u hrvatskoj politici. Njegov najveći doprinos bio je stvaranje Banovine Hrvatske, poznate i kao "Mačekovsko rješenje hrvatskog pitanja", koje je predstavljalo ključni korak prema hrvatskoj autonomiji.

Iako je Banovina bila kratkog vijeka zbog Drugog svjetskog rata, njegova vizija federalnog uređenja Jugoslavije ostala je inspiracija za kasnije političke pokrete. 

U rodnom Jastrebarskom Maček je počašćen spomenikom, spomen-pločom na mjestu rodne kuće, spomen-sobom u gradskom muzeju i ulicom nazvanom po njemu. Godine 2004. posthumno je odlikovan Veleredom kralja Dmitra Zvonimira. Njegovi memoari, U borbi za slobodu (1957.), prevedeni na hrvatski 1992. i 2003., pružaju dragocjen uvid u njegov život i politički rad.