UMIROVLJENI general Sir Richard Barrons napisao je za The Times analizu događaja u Ukrajini i Europi. Barrons je britanski časnik koji je služio u Sjevernoj Irskoj, BiH, Kosovu, Iraku i Afganistanu u misijama UN-a, NATO-a i britanskih snaga. U nastavku prenosimo njegovu analizu:

Rat u Ukrajini postao je ključni test sposobnosti Europe da se obrani, a svaki eventualni prekid vatre bit će važan ne po onome što piše na papiru, već po načinu na koji se provodi u praksi. Ako Zapad ne uspije podržati Ukrajinu smislenim jamstvima, mir će biti samo kratka stanka do iduće runde sukoba. Ulozi ne samo da se tiču opstanka Ukrajine, već zadiru u samu srž europske sigurnosti za desetljeće koje je pred nama.

Za Veliku Britaniju, ovaj je izazov neodvojiv od zaključaka strateškog obrambenog pregleda (SDR) iz 2025. godine. Dokument je jasno pokazao da smo ušli u novu eru konfrontacije koju vode države u turbulentnom svijetu oblikovanom klimatskim promjenama, demografskim pritiscima i digitalnim dobom. SDR je upozorio da su rizici s kojima se suočavamo potpuno drugačiji od relativno ugodnih neizvjesnosti nakon Hladnog rata. Živimo u vremenu kada odvraćanje može iznenada i katastrofalno propasti, a cijena slabosti mjeri se izgubljenom sigurnošću, prosperitetom i vrijednostima.

Visoki ulozi

Ukrajina je danas prva crta bojišnice u ovom novom svijetu. Ruska invazija pokazala je razorne posljedice pogrešne procjene moći odvraćanja. Za Ujedinjeno Kraljevstvo, lekcija je jasna: moramo povratiti i volju i sredstva za obranu te odigrati punu ulogu u kolektivnoj sigurnosti, prvenstveno kroz NATO. Dok nordijske i baltičke zemlje slijede model "totalne obrane" mobilizirajući cijelo društvo, Britanija ga neće izravno kopirati, ali naš odgovor mora odražavati istu ozbiljnost.

SDR je iznio desetogodišnji plan za povećanje izdataka za obranu na 3,5 posto BDP-a, no problem leži u pretpostavci da imamo deset godina za pripremu. Događaji nam možda neće dati toliko vremena. Ako se Rusija ili drugi protivnik pokrenu brže, Britanija mora biti spremna ubrzati - trošiti više i ranije - umjesto da se oslanja na sreću.

Jamčenje budućnosti Ukrajine ključan je test. Za Ukrajince, nagrada je opstanak kao neovisne države. Za Ujedinjeno Kraljevstvo i Europu, veća je nagrada novi sigurnosni poredak koji postavlja čvrste granice ruskoj agresiji. S druge strane, slabo podržan prekid vatre samo bi ohrabrio Moskvu, signalizirajući da Europa ostaje neodlučna i ranjiva.

Ruska računica

Rusija je vješta u prepoznavanju slabosti. Jamstva koja se raspadnu na prvi znak napetosti poziv su na daljnju agresiju. Planeri NATO-a svjesni su da bi se pregrupirana Rusija mogla, u samo četiri godine, spremiti izravno testirati savez. Mala, ali dobro opremljena invazija na članicu NATO-a mogla bi biti dovoljna da se provjeri drži li se još uvijek članak 5 - načelo da je napad na jednog napad na sve. Ako NATO ne bi uspio jednoglasno odgovoriti, sam savez bi se mogao raspasti.

Ovaj rizik naglašava dublju stratešku apsurdnost: da se 500 milijuna prosperitetnih Europljana i dalje oslanja na 350 milijuna Amerikanaca za svoju sigurnost. Jednako je apsurdno da 140 milijuna Rusa može diktirati uvjete kontinentu čije je gospodarstvo 12 puta veće od ruskog. Ipak, 2022. godine Rusija je ispravno procijenila da može napasti Ukrajinu jer je zapadno odvraćanje bilo slabo i podijeljeno.

Što jamstvo mora značiti?

Pravo jamstvo za Ukrajinu ne može se ograničiti na obuku ili simbolične patrole. Ako se te mjere rasprše onog trenutka kada Rusija prekrši primirje, one su jamstva samo po imenu. Jamstvo koje se raspadne pri prvom kršenju bilo bi gore od ničega; dokazalo bi da Europa ostaje krhka i nespremna podnijeti teret za vlastitu sigurnost.

Pravo odvraćanje zahtijeva vjerodostojnu sposobnost borbe i, ključno, volju za to. Zahtijeva ono što stratezi nazivaju "dominacijom eskalacije": jamstvo da, ako Rusija eskalira, Europa može eskalirati dalje, namećući Moskvi troškove koje ne može podnijeti. To znači i sankcije koje istinski pogađaju rusko gospodarstvo, čak i ako donose neugodne posljedice kod kuće.

Signal odlučnosti

Pravila angažmana su ključna. Jamstvo koje dopušta britanskim zrakoplovima presretanje projektila iznad Ukrajine, ali im zabranjuje gađanje lansera na ruskom teritoriju, nije odvraćanje. Jednako tako, razarač koji se može samo braniti, ali ne i odgovoriti na napad na ukrajinsko plovilo, šalje poruku slabosti. Odvraćanje se mora temeljiti na sigurnosti posljedica, a ne na nesigurnosti polumjera.

Najteže pitanje su kopnene snage. Bi li europske trupe bile poslane da se bore uz Ukrajince ako Rusija prekrši prekid vatre? Taj bi korak poslao najjači signal odlučnosti, upravo ono čega se Moskva najviše boji. Stacioniranje NATO trupa u Ukrajini spriječilo bi Kijev u ofenzivama, ali bi i Rusiji uskratilo mogućnost da po volji nastavi rat.

Dugoročna obveza

Dodatni izazov je trajanje. Pravo jamstvo mora trajati dok Ukrajina ne postane vojno i industrijski samostalna, a to će potrajati godinama. Za Britaniju to neće biti besplatno. Dugoročna obveza mogla bi iscrpiti vojsku, što znači da će možda morati proširiti svoje snage prije nego što je planirano. To zahtijeva političku volju i javnu podršku, ali alternativa - biti nespreman - bila bi daleko skuplja.

Neki će tvrditi da takva jamstva riskiraju izravan sukob s Rusijom. U pravu su. Ali veći rizik leži u nastavku poziranja bez djelovanja. Europa koja se zauvijek skriva, čekajući sljedeći udarac, nije sigurna Europa. Način za minimiziranje sukoba nije slabost, već uspostavljanje nadmoćne dominacije jezikom koji Rusija najbolje razumije: silom.

Ono što se dogodi u Ukrajini definirat će europski sigurnosni poredak za sljedeću generaciju. Plitak prekid vatre koji Rusija može prekršiti po volji osudit će nas na više nestabilnosti i agresije. Snažno jamstvo, nasuprot tome, pokazalo bi da je Europa konačno prihvatila odgovornost za vlastitu obranu. Cijena neaktivnosti sigurno će biti daleko veća. Ukrajinska borba je europska borba. Ako ne uspijemo jamčiti njezinu budućnost, kockat ćemo se s vlastitom.