JUČER je Reuters izvijestio da Rusija gradi poligon za lansiranje eksperimentalne krstareće rakete na nuklearni pogon Burevestnik, koju Sjedinjene Američke Države nazivaju SSC-X-9 Skyfall. Postrojenje je gotovo dovršeno, što sugerira da bi novi projektil mogao uskoro ući u arsenal ruskih strateških raketnih snaga.

Lokacija se nalazi unutar skladišta nuklearnih bojevih glava, navodno nazvanog Vologda-20, otprilike 600 kilometara od ruske granice s Finskom i Estonijom. Sadrži devet fiksnih pozicija za lansiranje, kao i objekte za pripremu projektila i bunkere za skladištenje nuklearnih bojevih glava. S obzirom na to da je sve na istoj lokaciji, vjerojatno je da će Burevestnik biti spreman za trenutno lansiranje, piše Foreign Policy.

Burevestnik je dosad izazvao dosta pažnje. Američki dužnosnici osudili su ruski razvoj "krstarećih projektila na nuklearni pogon koji šire radijaciju" i nazvali sustav "letećim Černobilom". Za razliku od standardnih krstarećih projektila, koje pokreću mlazni motori, Burevestnik za pogon koristi nuklearni reaktor. 

Trebao bi postati prvi operativni projektil te vrste

Burevestnik bi trebao postati prvi operativni projektil takve vrste. SAD je istraživao koncept projektila na nuklearni pogon 50-ih i 60-ih godina u okviru projekta Pluton, ali je sve otkazano zbog zabrinutosti oko opasnosti koju bi sustav predstavljao za američko stanovništvo. Takva zabrinutost potvrđena je 2019. kada je Burevestnik eksplodirao tijekom testiranja i usmrtio nekoliko ruskih znanstvenika koji se bave projektilima.

Napredni pogonski sustav Burevestnika i gotovo neograničeni domet mogli bi Rusiji omogućiti korištenje ove rakete na radikalno nove načine. Ravnatelj obrambene obavještajne službe Ujedinjenog Kraljevstva, general James Hockenhull, rekao je 2020. novinarima da Moskva testira sustav krstarećih projektila na nuklearni pogon s "globalnim dosegom koji omogućuje napad iz neočekivanih smjerova" i ima "gotovo neodređeno vrijeme krstarenja". To znači da bi projektil mogao letjeti oko određene mete dugo vremena prije napada, potencijalno čak i letjeti oko cijele Zemlju.

Moguće zastrašivanje NATO-a i EU-a

Ovo je izazvalo zabrinutost da bi Rusija mogla lansirati projektile Burevestnik ako se nađe u krizi. Projektili bi zatim mogli krstariti blizu ciljeva u SAD-u i zemljama NATO-a dok čekaju upute. To bi Moskvi omogućilo brzi udar nakon izdavanja zapovijedi, značajno skraćujući vrijeme NATO-ove reakcije na rusku agresiju. Neki su analitičari čak nagađali da bi Rusija mogla poslati Burevestnik iznad europskog teritorija, a potom ga vratiti u bazu te tako zastrašiti saveznike u NATO-u da odustanu i popuste pred ruskim zahtjevima.

Ove procjene potencijalnih sposobnosti Burevestnika, međutim, tehnički su neizvedive. Rusija vjerojatno neće koristiti novu raketu na ovaj način jer dva čimbenika ograničavaju njezine mogućnosti i potencijalnu upotrebu: domet i vidljivost.

Unatoč tvrdnjama ruskog ministarstva obrane da je domet projektila zapravo neograničen, postoje značajni troškovi za let na velikim udaljenostima ili dugo krstarenje. 

Projektil ima ozbiljne probleme

Kako bi se osiguralo da projektil djeluje bez oslanjanja na satelite, također je opremljen inercijalnom navigacijom, koja pronalazi položaj projektila kroz proces mrtvog računanja. Konzultirajući mehaničke akcelerometre i žiroskope, projektil može odrediti svoj položaj pomnim bilježenjem brzine, smjera te duljine leta.

Ali s vremenom se povećavaju male pogreške u sustavu navođenja projektila, slično kao što će mehanički sat u konačnici prestati pokazivati točno vrijeme. Stoga bi dugotrajno krstarenje projektila stvorilo ozbiljan rizik da skrene s kursa i promaši cilj.

Rusija bi mogla pokušati daljinski voditi svoje projektile, ali ograničeni domet ruskih komunikacijskih sustava - zajedno s malim problemom zakrivljenosti Zemlje - drastično ograničava područje u kojem bi Rusija mogla aktivno usmjeravati projektil. Malo je vjerojatno da bi Rusija mogla poslati projektile daleko od svog teritorija i pritom pouzdano komunicirati s njima. Ako bi Rusija instalirala daljinsko navođenje, projektili bi i dalje bili ranjivi na aktivnosti elektroničkog ratovanja.

Nije beskoristan, ali...

Međutim, to ne znači da je domet Burevestnika beskoristan. Krstareće rakete zapravo su zrakoplovi za jednokratnu upotrebu; kao i kod aviona, njihov domet određen je faktorima uštede goriva. Visina na kojoj projektil leti predstavlja važan kompromis: domet naspram otkrivanja. Što više leti projektil s tradicionalnim mlaznim motorom, to postaje učinkovitiji u potrošnji goriva; budući da je zrak rjeđi, otpor je manji.

Ali krstareće projektile na većim visinama radar također lakše detektira. Nasuprot tome, manje visine omogućuju projektilima da lakše izbjegnu otkrivanje, ali gušći zrak zahtijeva da mlazni motori sagore više goriva, značajno skraćujući domet projektila.

Glavna prednost Burevestnikovog motora na nuklearni pogon je ta što ne treba praviti kompromise između potrošnje goriva i mogućnosti detektiranja.

Usporedba s Tomahawkom

Dok američka raketa Tomahawk sa svojim dometom do 2500 kilometara ne može dosegnuti interkontinentalne ciljeve, motor Burevestnika bi teoretski mogao raditi danima, omogućujući raketi da iz svoje baze u Rusiji dosegne ciljeve čak i u SAD-u, pod uvjetom da leti nisko kako bi izbjegla radar. Unatoč tome što Burevestnikov reaktor omogućuje takav plan, precizno navođenje projektila na cilj i dalje bi bio golem izazov.

Iako je Burevestnik možda teže otkriti, on nije nevidljiv. Krstareće rakete su nevidljivije od ostalih raketa jer stvaraju snažne toplinske signale samo u trenutku lansiranja. Nakon toga, toplinski ispust je manji - može ga se otkriti, ali ga je teže pratiti, posebno satelitima u svemiru koji moraju gledati kroz često mutnu atmosferu.

Za Burevestnik, međutim, ta prednost nestaje što ga Rusija duže pušta da krstari. Stavljanje projektila u stanje pripravnosti u zraku na duže vremenske periode dalo bi kopnenim, pomorskim, zračnim i svemirskim obrambenim sredstvima NATO-a više vremena za otkrivanje i presretanje projektila.

Ne može zaista iznenaditi NATO

Rusija bi mogla pokušati ublažiti ovaj problem tako što bi lansirni sustav učinila mobilnim, dopuštajući mu da sakrije odakle je projektil krenuo, ali to nije učinila. Umjesto toga, Rusija gradi fiksne lansirne lokacije, koje će izviđačke snage NATO-a pomno promatrati radi bilo kakvog znaka lansiranja. Time je letove Burevestnika lakše predvidjeti i lakše pratiti.

Zbog problema s komunikacijom i preciznošću, Burevestnik vjerojatno nema sposobnost istinski iznenaditi NATO. Burevestnik treba promatrati kao izravan način probijanja protuzračne obrane SAD-a i NATO-a jer je sposoban letjeti više-manje izravno prema svojoj meti na ekstremno malim visinama.

Izgleda zastrašujuće samo na papiru

Pravi problem s Burevestnikom je taj što bi Rusija mogla biti prisiljena lansirati ga preventivno u krizi zato što je njegovo fiksno lansirno mjesto ranjivo na napad. Štoviše, projektil ima vrlo dugo vrijeme putovanja do interkontinentalnih ciljeva u usporedbi s interkontinentalnim balističkim projektilima, koje je mjeri u satima, a ne minutama.

Burevestnik nije čudesno oružje, a izazovi koje postavlja po sigurnost NATO-a nisu ni novi ni nepremostivi. Možda izgleda zastrašujuće na papiru, ali tehnički problemi njegove misije ograničavaju njegovu prijetnju. Možda je jedna od najboljih stvari koje NATO može učiniti kako bi ostao jak u krizi prozvati ovo naoružanje onim što jest - terorističko oružje, piše FP.