Foto: AFP

NJEMAČKA je prošlog tjedna ostala šokirana otkrićem da je neonacistička grupa "Nacionalsocijalističko podzemlje" godinama sijala teror diljem zemlje, a da to nitko nije znao. A pod terorom se tu misli na najmanje deset ubojstava imigranata, većinom Turaka, te niz pljački banaka kojima su financirali svoje krvave pohode.

Angela Merkel napade je okarakterizirala sramotnima za Njemačku - zemlju koja se svim snagama trudi izbrisati svoju mračnu prošlost. Kako bi pokazala da misli ozbiljno, kancelarka je najavila i provjeru mogućnosti zabrane ekstremno desne Nacionaldemokratske partije, koja je upravo ovih dana dobila novu "vladajuću garnituru". Na kongresu stranke za novog lidera je izabran Holger Apfel, za kojeg kažu da "s velikim umijećem uspijeva rasizam i antisemitizam upakirati u demokratski prihvatljive forme".

Neonacizam u Njemačkoj jača

Ovim će se pitanjem pozabaviti njemački ustavni sud, ali kakvo god rješenje on donio, problem na kojeg je ukazao ministar vanjskih poslova Hans-Peter Friedrich će ostati. "U Njemačkoj postoji novi oblik terorizma krajnje desnice", istaknuo je. Državna vlast može regulirati toleranciju na pravnoj razini, ali ne i osjećaj koji se razvije u društvu.

A brojke ukazuju na to da se u njemačkom društvu polako ponovno bude antiimigrantski i antisemitski osjećaji. U posljednje dvije godine broj članova neonacističkih organizacija rapidno raste, a u istom periodu ostvaren je i rekord po broju radikalno desničarskih demonstracija. Zašto je to tako?

Ekonomski rast potiče toleranciju?

Odgovor, ako je vjerovati profesoru ekonomije na Harvardu Benjaminu Friedmanu, ne treba tražiti daleko. Odgovor je ekonomska kriza. Iako je teza da ekonomska kriza potiče netoleranciju "stara koliko i svijet", Friedman u svojoj knjizi "Moralne konsekvence ekonomskog rasta" daje empirijski prikaz korelacije između ove dvije pojave.

Prema njegovom viđenju, ljudi svoj standard života određuju na dva načina: žive li bolje nego su živjeli prije i žive li bolje nego oni oko njih. Međutim, Friedman smatra kako ova dva kriterija služe kao supstitut jedan drugom. "Kada po jednom kriteriju ostvarite dobar rezultat, drugi kriterij najčešće pada u drugi plan", kaže. Drugim riječima, ako osobi životni standard raste, ona je manje usmjerena na to da "ostane ispred" svog susjeda, i samim time postaje tolerantnija i manje sumnjičava. Ekonomski rast, dakle, potiče toleranciju u liberalne vrijednosti.

Svatko ima svog krivca

Postoji, naravno, i druga strana medalje, a ona se danas pokazuje prilično aktualnom. Kada društvo uđe u period ekonomske stagnacije i recesije, liberalne vrijednosti i tolerancija su prve na udaru. I tad je nužan "krivac" za takvo stanje stvari.

Mnogi Nijemci tog krivca danas vide u milijunima Turaka koji se nikad nisu do kraja integrirali u društvo. U Francuskoj su to imigranti iz Afrike. U Velikoj Britaniji Pakistanci i Indijci. U Rusiji došljaci iz muslimanskih zemalja bivšeg SSSR-a. Gotovo pa svaka zemlja ima nekog svog "dežurnog krivca".

Nacionalsocijalizam se uspeo u "sličnoj situaciji"

Iako je među nabrojanim državama Njemačka definitivno ona koja ekonomski najbolje stoji, ona je ujedno i ona koja je na ovaj problem najosjetljivija. Kažu da se povijest ponavlja, ali Njemačka bi u svom slučaju to rado izbjegla. Međutim, svojevrsne paralele sa zloglasnim dvadesetima i tridesetima prošlog stoljeća mogu se povući.

Vlast u Weimarskoj republici bila je demokratska, baš kao i ova današnja. Njemačka je nakon Prvog svjetskog rata morala plaćati ogromne reparacije, na što je odlazio ogromni dio ekonomskog proizvoda. Njemačka danas "mora" svojim novcem plaćati grčke i "druge" dugove. Današnja recesija najbliža je onoj Velikoj depresiji 1929. godine. Srećom, danas postoji dovoljno pameti i iskustva da se spriječi strelovit uspon radikalizma poput nacionalsocijalizma tridesetih.

Jedan Führer sasvim dovoljan

Njemačka će svoj problem vjerojatno uspjeti zadržati pod kontrolom, zahvaljujući povijesnim lekcijama i solidnim ekonomskim prilikama. Međutim, ostale zemlje bi se također mogle naći u opasnosti. U Grčkoj je tako u novu vladu nakon nekoliko desetljeća opet ušla radikalna desnica, predvođena "grčkim Führerom" Giorgosom Karatzaferisom. Ostaje nam samo nadati se da će on biti i jedini Führer kojeg će ova kriza vratiti u politički život.