GRADONAČELNICA Pazina i članica stranke Možemo Suzana Jašić održala je govor povodom 82. obljetnice Pazinskih odluka, manifestnih odluka Narodnooslobodilačkog odbora za Istru usvojenih u Pazinu 13. rujna 1943. i Sabora istarskih narodnih predstavnika od 26. rujna 1943. o sjedinjenju Istre s maticom domovinom. U govooru se prvenstveno obratila mladima, a prenosimo ga u cijelosti.

"Dragi gosti i gošće, dragi učenici i učenice, čast mi je što smo danas zajedno u Pazinu, u gradu tisućljetne povijesti. Danas kad se prisjećamo Pazinskih odluka iz 1943., slavimo razdoblje u kojem je Istra hrabro stajala na pravoj strani povijesti, na strani slobode i ljudskog dostojanstva.

Međutim, u današnjem narativu, odnosno u onome što biva društveno prihvaćeno, naša se današnja svečanost nekome može činiti nepotrebnom, zastarjelom, "ljevičarenjem", da ostanem samo u pristojnim epitetima kojima bi nas mnogi rado počastili. Mlad čovjek danas se može pitati: jesmo li bili na pravoj strani povijesti? To je, naravno, legitimno pitanje, osobito u vremenu relativizacije fašizma i ustaštva. Idemo redom.

"Istarski Hrvati nemaju potrebu svoje hrvatstvo izvikivati ni dokazivati"

Nacionalna svijest istarskih Hrvata gradila se tijekom 19. stoljeća predanim radom istarskih narodnjaka, odnosno bogatijih i svjesnijih seljaka, intelektualaca i svećenika koji su od 19. do polovice 20. stoljeća među istarskim Hrvatima djelovali na podizanju i čuvanju nacionalne svijesti u vrijeme talijanizacije slavenskog življa koje je uglavnom živjelo na selu mukotrpno radeći.

Pokretane su novine, donacijama građene hrvatske škole, čitaonice, posujilnice (štedno-kreditne zadruge). Hrvatstvo Istre i pravo na svoje ime, jezik i kulturu gradilo se polako, odozdo. Istarski Hrvati nemaju potrebu svoje hrvatstvo izvikivati ni dokazivati riječima jer su ga mukotrpno gradili djelima i žrtvama, od početka 19. stoljeća do Domovinskog rata, kad su se u najvećem broju odazvali mobilizaciji na ratište.

I zato nećemo i ne smijemo dopustiti da nas drugi podučavaju nacionalnim osjećajima ili da nam tumače i prekrajaju našu povijest. Istra (koja do kraja Drugog svjetskog rata nikad nije bila u sastavu Hrvatske, već Venecije, Italije, Austrije) nastavila se surovo talijanizirati usponom fašizma prije 106 godina.

Dragi naši mladi, fašizam počiva na totalitarizmu, potpunoj kontroli države nad javnim i privatnim životom pojedinca, zasnovanom na fašističkoj ideologiji, masovnom teroru i policijskoj represiji, s ciljem apsolutne moći nad društvom, ukidanja građanskog društva te potiskivanja svake slobode i privatnosti.

Počiva na nacionalizmu i šovinizmu prema drugim nacijama; u Istri je to bila snažna protuslavenska ksenofobija.
Počiva i na imperijalizmu, politici države kojom teži proširiti svoj utjecaj i moć na druge zemlje i narode, često osvajanjem teritorija ili drugim oblicima dominacije.

U Istri se fašizam, znamo, javlja 1919., kad je D'Annunzio okupirao Rijeku, a osobito nakon 1922., kad je Mussolini došao na vlast. Crne uniforme koje siju strah i teror, batinjanja, prijetnje i ubojstva, ricinusovo ulje koje su morali piti naši pradjedovi i prabake ako bi rekli nešto "po domaći". Iz Mussolinijevog govora u Puli 1920.

"Istarski antifašizam vjerojatno je bio jedan od prvih u Europi"

Izdvajam dvije rečenice: "Pred rasom kao što je slavenska, inferiorna i barbarska, ne treba slijediti politiku mrkve, nego politiku batine." Druga je: "Granice Italije moraju biti Brenner, Snježnik i Dinaridi; da, Dinaridi za zaboravljenu Dalmaciju! Ja vjerujem da se može lakše žrtvovati 500.000 barbarskih Slavena nego 50.000 Talijana!"

To je fašizam, u ideji, u prijetnji i, kasnije, u realizaciji. Antifašizam, pokret protiv fašizma i nacizma, javlja se u gotovo svim europskim zemljama od sredine 1930-ih i u različitim oblicima otpora okuplja različite političke stranke, no u Istri se pojavio već 1919. istodobno s nastankom prvih fašističkih organizacija i bio je, vjerojatno, jedan od prvih u Europi.

Marginalizacija, siromaštvo i osjećaj beznađa utjecali su na izrazitu antifašističku opredijeljenost većine istarskog stanovništva. Antifašizam je shvaćen kao borba za demokraciju i socijalnu pravdu, a u Istri i kao borba za nacionalno oslobođenje.

"Fašizam nije daleka prošlost, to je unutar životnog vijeka naših nonića"

Gospodin Antolović, predsjednik Saveza antifašista Pazinštine, u svom govoru nas je proveo kroz to teško razdoblje naših predaka i pretkinja, hvala mu. Antifašisti su, pored intelektualaca, bili i obični ljudi, težakinje i radnici, krojačice i ribari, učiteljice i studenti, koji su svojim djelima i životima poručili: dosta je fašizma! I zaustavili zlo.

To nije daleka povijest. To je unutar životnog vijeka naših nonića i nona koje volimo i pamtimo, koji su nas čuvali, odgajali i učili životu. Oni su proživjeli rat, strah i glad i znali su da sloboda nikada nije zajamčena, nego se brani svakodnevno.

Dakle, antifašizam nije ni "ljevičarenje" ni nekakvo jugoslavenstvo, već borba za život, dostojanstvo, pravdu i slobodu. Antifašizam okuplja sve one koji nisu fašisti, demokrate, liberale, socijaliste, komuniste, demokršćane. Antifašisti su svi oni koji nisu fašisti.

Osvrnula se na Ustav RH

Budimo ponosni na svoje pretke i na antifašizam u Istri, i nemojmo dozvoliti da nam simpatizeri ustaškog režima, fašističkog pokreta po uzoru na Mussolinija i Hitlera, objašnjavaju što je antifašizam.

Osim toga, Ustav Republike Hrvatske iz 1990. godine u svojim izvorišnim osnovama navodi uspostavu temelja državne suverenosti u razdoblju Drugog svjetskog rata, izraženu u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.).

Hrvatski je sabor 2005. godine donio Deklaraciju o antifašizmu koja započinje riječima: "Hrvatski sabor, u povodu 60. obljetnice pobjede nad fašizmom, koja se obilježava u Europi i cijelom svijetu, potvrđuje antifašističku demokratsku utemeljenost i opredijeljenost Republike Hrvatske i hrvatskog društva te duboku privrženost vrijednostima suvremene demokracije."

"Čak i kad je jasno tko je žrtva, a tko agresor, u svakom ratu ratuju ljudi"

Biti protiv antifašizma, dakle, znači biti i protiv Republike Hrvatske. No budimo iskreni: je li sve bilo tako crno-bijelo, dobro – loše, 0-1? Naravno da nije. Niti jedan rat i niti jedan režim, osim ako ne počiva na fašizmu, nije crno-bijeli.

Čak i kad je jasno tko je žrtva, a tko agresor, u svakom ratu ratuju ljudi. Rat nije normalno stanje: iz ljudi izvlači ono najgore (želju za dominacijom, osvetom, okorištavanjem), ali i ono najbolje (herojstvo, empatiju, solidarnost).

Iz rata nitko ne izlazi neoštećen kao osoba. Zato i svaki rat i svaki režim imaju svoje svjedoke koji svjedoče da "nije baš sve bilo tako kako se govori". Ljudsku patnju, ljudsko subjektivno iskustvo treba uvažiti, a zločine istražiti i kazniti, ili barem ne prešutjeti. No to treba činiti znanost i neovisno pravosuđe, a ne ulica, društvene mreže i interesne skupine.

"Antifašizam je civilizacijska tekovina"

Međutim, mora biti jasno što je 1943. i 1945. poraženo, fašizam i nacizam, uključujući i druge fašističke pokrete poput četnika i ustaša. I mora biti jasno da je 1945. pobijedio antifašizam. Antifašizam je civilizacijska tekovina.
Nakon Drugog svjetskog rata, svijet nije želio da se dogodi još jedan tako strašan rat.

Stvorena su pravila, međunarodno pravo koje počiva na nepromjenjivosti granica, i međunarodne organizacije, radi suradnje, dijaloga i mira. Osnovana nakon Drugog svjetskog rata radi uspostavljanja mira, Europska unija izrasla je u nadnacionalnu zajednicu s ambicijom da očuva europski identitet, promiče gospodarsku i društvenu solidarnost te širi svoje vrijednosti diljem svijeta.

Tu su i Ujedinjeni narodi koji 1948. donose Opću deklaraciju o ljudskim pravima, prvi sveobuhvatni instrument zaštite ljudskih prava, obvezujući i u Republici Hrvatskoj. "Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i savješću pa jedna prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva", stoji u njoj.

"Ono što gledamo oko sebe opasno podsjeća na mračne dvadesete i tridesete"

Dragi mladi, pročitajte cijeli tekst, ako niste. Jer ljudska prava i slobode nisu nešto čime se trguje, što se smanjuje, o čemu se ide na referendum. A što imamo danas? Ono što gledamo oko sebe opasno podsjeća na mračne dvadesete i tridesete godine prošlog stoljeća, kad je fašizam nadirao i survao svijet u najgori rat.

Kultura opet postaje poligon za progone i ušutkavanje. U Benkovcu je novinarka Melita Vrsaljko napadnuta i privedena dok je istraživala korupcijske veze. Festival "Nosi se Benkovac" suspendiran je, pa tako i projekcija filma "Mirotvorac" o Josipu Reichlu Kiru, hrvatskom policajcu čiji je "krimen" bila vjera u dijalog u ratnim vremenima.

U Šibeniku je festival FALIŠ, već trinaest godina prostor slobodne misli i ljevice, proglašen "nepodobnim" od strane onih koji zaposjedaju pravo na "istinu". Ovo nisu izolirani incidenti, nego znakovi istog obrasca , pritiska na slobodu izražavanja.

"Svjesno se povlađuje fašizaciji"

Tko profitira od tog Kulturkampfa? Tko i zašto zloupotrebljava nasljeđe oslobodilačkih ratova i antifašističke borbe tijekom proteklog stoljeća, za cjelovitu i slobodnu Istru i Hrvatsku 1941. - 1945., kao i borbu Domovinskog rata za pluralističku i neovisnu Hrvatsku 1991. - 1995.?

Zašto se šire netrpeljivost, mržnja i sukobi u našim zajednicama i društvu? Koji su stvarni interesi skupina koje danas oživljavaju ideologiju smrti, a kojoj su se naši preci tako hrabro i uz ogromne žrtve oduprli?

Jer nije riječ o izoliranim incidentima. Radi se o obrascu. Radi se o svjesnom povlađivanju fašizaciji. Jer pretpostavljaju da to donosi političke bodove (nadajmo se da ih i odnosi)? Jer mobilizira strah, a strahom se najbolje vlada?

"Fašizam uvijek započinje istim obrascem"

Jer skreće pažnju sa stvarnih problema, prije svega s društvene nejednakosti i korupcije? Jer se mržnja i podjele koriste kao gorivo za stranačku i izbornu dominaciju? Jer se priprema neki novi rat...?

Fašizam uvijek započinje istim obrascem: proglašava neprijateljima one koji su "drugi i drugačiji". Žene, kad im se osporava pravo glasa, pravo na odlučivanje o vlastitom tijelu, pravo da budu ravnopravne. A zatim svatko s "trunkom ne-arijevske rase", svatko tko je nacionalna, seksualna ili druga manjina, svatko tko se usudi misliti drugačije.

U logici fašizma svi mi postajemo sumnjivi, nepoželjni i nepodobni. Zato danas moramo biti svjesni: ono što počinje kao napad na neke drugačije, na žene i manjine, uvijek završava kao napad na čitavo društvo  jer, po kriterijima fašizma, svi smo mi "drugi". A upravo u toj drugosti leži naša ljudskost i naša snaga da se zajedno odupremo.

"HOS je šačica irelevantnih, zaluđenih neoustaša"

No, zbog čega Hrvatska ne želi ozbiljno obrazovati svoje mlade za život u demokraciji? Ovih se dana govori o anketi koja pokazuje da je društvo podijeljeno na one koji ustaški pozdrav smatraju problematičnim i na one koji ga tako ne vide.

Anketa pokazuje tragediju naše politike i obrazovnog sustava jer je ova situacija godinama njegovana, poticana, normalizirana i dopustila je da se ovakav šokantan odnos prema ustaštvu uopće razvije. Privatni prostor, ali i društvene mreže, vrve zabrinutim građanima. Zato nastavljam citirati Marka Rakara koji je sve sažeo u sljedeće dvije rečenice:

"NDH je najsramotnija i izvjesno najcrnja mrlja u povijesti ovog naroda i prostora, a HOS je šačica za povijest irelevantnih, ali zaluđenih neoustaša. Za znakove, simbole i pokliče tog vremena jednostavno nema niti smije biti mjesta u našem društvu (osim kao upozorenje u kakve zvijeri su se ljudi u stanju pretvoriti)".

"Ljudi se sve više dijele i strahuju"

No, ovo nije samo hrvatska priča. U Njemačkoj AfD maršira, u Francuskoj Le Pen prijeti vlasti, u Italiji Meloni gradi poredak isključivosti, u Poljskoj i Španjolskoj rastu pokreti koji žele ograničiti prava žena i manjina.

Preko Atlantika Trump razara vladavinu prava na svakom koraku, deportira strane državljane bez suđenja, zatire autonomiju sveučilišta i uzdiže dogmatizam kršćanskih nacionalista, društvo je podijeljeno i na rubu sukoba, političke likvidacije postale su stvarnost.

Dok plamte ratovi i masakri u Ukrajini, Gazi, na afričkom kontinentu bez da im se nazire pravedan kraj, a ljudi se sve više dijele i strahuju, Europa i svijet ponovno su na kušnji. Imamo li danas snage glasno i odlučno reći: dosta! Dosta fašizma!

"Tiha većina nije nijema"

Ali istodobno raste i otpor. Njemačke, francuske, španjolske i poljske ulice pune su ljudi koji jasno poručuju: ne fašizmu, ne mržnji, ne diktaturi! Građani traže ono što se političari ne usude poduzeti, zaustaviti politike mržnje, zloćudne podjele i krvoprolića.

Milijuni građana pokazuju da tiha većina nije nijema. Ona zna kad treba stati na pravu stranu, kao što je to pokazala u Drugom svjetskom ratu, kada je globalni val solidarnosti srušio fašizam. Na obljetnicu Pazinskih odluka recimo jasno: rehabilitaciji fašizma nema mjesta.

Ne na ulicama, ne u parlamentima, ne na binama i festivalima, ne u našim zajednicama. Umjesto mržnje i zabrana, gradimo prostor za dijalog, za umjetnost, za različitost. Jer u različitosti leži snaga, i prirode i čovječanstva, naš mir i naša sloboda.

"Rezultat smo različitih sudbina"

Kako je davno rekao istarski svećenik i narodni tribun Božo Milanović: "Mi ne tražimo ništa drugo nego da se i nama prizna pravo na život i slobodu kao i svima drugima." Svi mi Istrijani i Istrijanke u svojim obiteljima u posljednjih nekoliko generacija imali smo i one koji su propatili pod fašističkim terorom, i one koje je Italija odvela da se bore za nju, i one koji nisu doživjeli starost zbog neimaštine, gladi, bolesti, rata ili posljedica rata, i one koji su bili jako ili malo religiozni ili nereligiozni, i one koji su deportirani u nacističke logore, i one koji su u Jugoslaviji zbog krive riječi završili na Golom otoku ili zatvoru ili su zbog drugačijeg mišljenja ili djelovanja završili karijere, i one koji su početkom 90-ih otišli u Domovinski rat, i one koji su isto tih 90-ih stradali kroz privatizaciju, pretvorbu, korupciju...

Mi koji danas sjedimo ovdje rezultat smo svih tih različitih sudbina, povijesnih stratišta, rukavaca, slučajnosti, nužnosti... Sjedimo ovdje zajedno. Naša povijest, naši geni, naš odgoj, socijalizacija, društvo i politika, sve nas to oblikuje. Ali na dio toga možemo i mi utjecati.

Zato, dragi mladi, gledajte i čitajte o Prvom i Drugom svjetskom ratu, o Domovinskom ratu, o fašizmu i antifašizmu, o 20. stoljeću općenito, stoljeću koje je donijelo toliko patnje i stradanja, ali i iznjedrilo niz velikih ideja.

"Mladi, čitajte i gledajte relevantne izvore"

To će vam biti jedno od najvažnijih građanskih znanja za život u 21. stoljeću. Ne da biste mu robovali, nego da ne biste ponavljali iste greške i da biste razumjeli vrijednosti koje je iznjedrilo. Ali pazite da čitate i gledate relevantne izvore.

U digitalnom dobu informacije se množe nevjerojatnom brzinom, ima svega i teško se snaći. Ključna vještina života u digitalnom dobu jest pronaći izvore u koje možemo imati povjerenja. Naime, fašizam nekog novog doba ne dolazi samo kroz fašističko znakovlje i obrasce terora. Digitalno doba počiva na prikupljanju informacija i osobnih podataka.

Njihova zloupotreba već se naveliko događa, a što će tek doći? To je područje distopije i također borbe vaše i budućih generacija. Zato, držimo se zajedno, razgovarajmo, učimo jedni od drugih, surađujmo, djelujmo, na braniku ljudskih prava i sloboda, na braniku vrijednosti liberalne demokracije.

Svaka druga alternativa vodi u suprotnom smjeru. Smrt fašizmu – sloboda narodu!", poručila je.