RIMSKO Carstvo bilo je ogromna država koja je okupila mnoge narode i kulture. U takvom ozračju pitanje religije bilo je vrlo važno, a mnogi su Rimljani smatrali da su rimski vojni i upravni uspjesi tijekom stoljeća produkt općeg pijeteta rimskog društva.

Rimljani su vjerovali u svoje bogove, a tijekom stoljeća i mnoge strane kulture poprimile su njihove duhovne običaje. Međutim, početkom 1. stoljeća javlja se vjerska sekta koja prati Isusa Krista, a njihova drugačija religija gadila se većini duhovnih Rimljana.

313. godine kršćani su već bili mnogobrojni i djelomice priznati u društvu, pa je car Konstantin potpisao Milanski edikt - dokument kojim je kršćanstvo priznato kao jedna od mnogih religija u Rimskom Carstvu. Premda je edikt potpisan u veljači, na snagu stupa sredinom lipnja 313. godine.

Prije Milanskog edikta kršćani su bili meta progona

Postoji nekoliko razloga zašto su Rimljani proganjali kršćane prije 313. godine. Prvi je bio taj da su kršćani odbijali sudjelovati u društvenim događajima koji su se organizirali u čast rimskih bogova. Prosječnom Rimljaninu nije bilo jasno zašto bi se netko otuđio od društvenih okupljanja koja su njemu bila centralni događaj tog mjeseca. Što oni tada rade u svojim domovima? Sigurno spremaju neku urotu!

Drugi razlog bila je kršćanska isključivost. Kršćanstvo nije bilo jedina druga religija u državi, no pripadnici raznih kultova ili sektaši koji bi vjerovali u nekog vojskovođu mogli su kombinirati svoj kult s državnom religijom. Kršćanstvo je pak bilo vrlo isključivo - nazivali su sve ostale religije krivim i netočnim i odbijali su priznati rimske bogove, što je mnogima bilo vrlo uvredljivo.

Mnogim Rimljanima također je bilo nepojmljivo da kršćani vjeruju u samo jednog boga. Smatrali su to krivim i ismijavali su kršćanstvo kao vrlo siromašnu religiju.

Upravo zbog tih razloga kršćani su često bili okrivljeni za probleme u državi. Neron ih je optužio da su spalili Rim pa ih ceremonijalno palio žive po rimskim trgovima, a Dioklecijan je proveo opći progon kršćana po cijeloj državi: rušio je crkve, zapalio katakombe, zaplijenio im svu literaturu. Tisuće ljudi umirale su u tamnicama, ostalima je dosuđena smrtna kazna.

Konstantin kao prvi kršćanski car

Stvari se mijenjaju u 4. stoljeću, kada na vlast dolazi Konstantin. Radi se o vrlo sposobnom rimskom caru koji je vodio uspješne ratne kampanje i proveo ključne reforme u Rimskom Carstvu. Kada je ratovao protiv svog suvladara 312. godine, navodno je imao viziju od boga i ugledao je veliki križ tijekom bitke. Od tada je kršćanin koji je odlučio stati na kraj progonima vjernika.

313. godine potpisuje Milanski edikt kojim priznaje kršćanstvo. U 4. stoljeću kršćanstvo je bilo samo još jedna od puno rimskih religija, a krajem stoljeća car Teodozije odlučuje napraviti od ove vjere državnu religiju i sve ostale zabraniti. Rimsko Carstvo tada postaje kršćansko, a utjecaj kršćanstva nadživjet će i sam Rim te postati dominantna vjerska, filozofska i društvena ideja srednjeg vijeka.