PAPA Urban II. poznat je po tome što je najavio Križarske ratove. Nakon što je održao svoj govor krajem 1095. godine počela se organizirati prva vojska koja će krenuti na Levant. Pola godine kasnije, na današnji dan započeo je Prvi križarski rat i kršćanska nastojanja da ponovo osvoje Svetu Zemlju. Križarski su ratovi trajali idućih dvjesto godina, no završili su neuspješno.

Zašto su se Križarski ratovi dogodili baš tada?

Križarski su se ratovi dogodili onda kada je europska civilizacija dosegla određenu razinu organizacije i razvoja. Srednji vijek često gledamo kao jedan veliki period od tisuću godina, no srednji vijek do 11. stoljeća i onaj nakon 11. stoljeća su vrlo različiti.

Europska kraljevstva u ranom srednjem vijeku bila su siromašna i nerazvijena. Glad i visoka smrtnost onemogućavali su nekakav bogati društveni razvoj. Dodajte tome još činjenicu da su od 9. stoljeća Europom harali Vikinzi, Mađari i Saraceni pa su pljačke i ubojstva također bile dio svakodnevice.

Ali od 11. stoljeća stvari se polako mijenjaju na bolje. Pljačkaški pohodi Saracena su prestali, Mađare je pobijedio Oton I., a Vikinzi su prestali osvajati i počeli organizirati svoje države. Europa je ušla u period ekonomske i demografske stabilizacije.

Na jugu Europe talijanski gradovi počeli su se pretvarati u prave trgovačke centre, a slično se događalo i u današnjoj Nizozemskoj. Engleska i Francuska počele su se organizirati u centralizirane države.

U Bizantskom Carstvu situacija je drukčija

Međutim, Bizant baš nije doživio prosperitet kao ostatak Europe. Njihove je careve brinula prijetnja Turaka s juga koji su konstantno upadali na njen teritorij. Država je ulagala veći dio svojih resursa u vojsku i obranu, ali situacija se samo pogoršavala. Zato su njihovi diplomati kontaktirali Rim i u više navrata tražili od pape Urbana II. vojnu pomoć.

Papa je na to pristao iz više razloga. Prvi je bio taj da je dobivao izvješća o maltretiranju kršćanskih hodočasnika koji nemaju isti tretman kao tamošnji muslimani. Drugi razlog je bio njegovanje dobrih odnosa s Bizantskim Carstvom. Treći je pak bio najvažniji – novac. Papa i njegova crkva obogatili su se organizacijom i pripremom vojnih pohoda. Sklopili su ugovore s Venecijom i Genovom koji su prebacili križare na Levant.

No Križarske ratove također možemo vidjeti kao prvi pokušaj europske kolonizacije. Crkva, plemići i talijanski pomorci vjerovali su kako će s uspostavom novih kršćanskih država na Levantu moći profitirati putem trgovine, a Sveta Zemlja, koja se nalazi na križanju puteva između Afrike, Azije i Europe, donijela bi dodatan profit samo radi carina i poreza.

Međutim, taj plan je propao. Križarski ratovi vodili su se sve do 1291. kada su muslimani zauzeli posljednje križarsko utočište – Akru i time okončali dvjestogodišnji period europskih pljačkaša i nasilnika.