OVIH dana u jednim ovdašnjim novinama pojavio se tekst o tome može li Miroslav Blažević ujediniti i spasiti Bosnu i Hercegovinu. Pisan je u dobroj namjeri, vidi se da bi autor htio dati potvrdan odgovor, međutim tekst ipak objektivno sadrži jednu malčice uvredljivu notu. Jest da je BiH država koje više nema nego ima, ali vezati njenu budućnost uz uspjeh jednog loptačkog tima, to je, brate, ipak trunku omalovažavajuće.

Kako biste reagirali da su se nakon nedavnog verbalnog bratoubilačkog rata Hajduka i Dinama, u kojemu su pale i teške riječi o razbijanju jedinstva hrvatskog naroda, i u BiH tisku pojavili slični tekstovi? Pa da su se tamošnji novinari mudro zapitali je li kreševo između dva najjača hrvatska kluba baš slučajno ili to može biti uvod i u raspad Hrvatske na južnu i sjevernu. To je, eto, kolegijalni prigovor spomenutom tekstu.

U svemu drugom, mora se priznati, otvorio je jednu iznimno važnu i intrigantnu temu te iznio nekoliko vrlo točnih i poticajnih konstatacija. Ne, Ćiro ne može ujediniti Bosnu, veli se, ali je evidentno da je više napravio na izgradnji bosanskog identiteta od svih međunarodnih institucija zajedno. Usto, postigao je i nešto što se dosad nikako nije moglo zamisliti, a to je da je deklarirani hrvatski nacionalist i katolik Blažević sada popularniji među Bošnjacima i od prvog čovjeka Islamske zajednice Mustafe Cerića.

No, na kraju se kaže da je sve to limitirano činjenicom da Ćiro može izazvati ovakvu euforiju samo u Zenici, jer kada bi sa svojom selekcijom nastupio u Banjoj Luci ili Mostaru, bila bi to sasvim druga priča. I bi. Ondje, uostalom, dok je reprezentacija BiH po drugi put u tjedan dana nemilice gazila Belgijce, za to nitko nije pokazivao ni mrvu zanimanja. Gledao se prijenos utakmica Rumunjska - Srbija i Andora - Hrvatska, i to su svi unaprijed očekivali. Jer zna se da BiH Srbi listom navijaju za reprezentaciju Srbije, a BiH Hrvati za Hrvatsku, što nitko i ništa ne može promijeniti.

Čudo koje debelo nadilazi granice nogometa i sporta

Ali, zašto i bi?! To i nije bogzna kakav problem, svakako ne najvažniji i najpresudniji kada je riječ o opstanku ove raspolućene zemlje. Puno je važnije da oni, Srbi i Hrvati, prestanu navijati PROTIV reprezentacije BiH, kao što to čini Milorad Dodik, koji je jednom procijedio da može navijati za BiH samo kada igra protiv Turske (ali nema dokaza da je i tada to učinio). Kada bi samo i to promijenio, Miroslav Ćiro Blažević napravio bi pravo malo čudo. I to čudo koje debelo, ali stvarno debelo, nadilazi granice nogometa i sporta.

Činjenica je, naime, da je plan međunarodne zajednice da sanira stanje u BiH i cijeloj ex-Yu regiji na sličan način kako je sanirala sebe poslije Drugog svjetskog rata - micanjem međudržavnih i međunacionalnih barijera kao jedine garancije da novih ratova neće biti - doživio potpuni neuspjeh. Debakl.

Čak i sada kada su neke ovdašnje zemlje ušle u europske i atlantske integracije, što je zamišljeno kao kruna europeizacije regije, pokazuje se da je ta kruna još debelo nagrižena nacionalističkim rasolom. Tako Slovenija, prva članica Europske unije u regiji, dakle njen službeni lider, pokazuje ovom blokadom Hrvatske da može biti uskogrudna isto koliko i drugi. Ako ne i više.

A Hrvatska svoj ulazak u NATO očito doživljava kao neku vrstu završne vojne pobjede nad Srbijom, što jasno proizlazi iz iks puta ponovljene Sanaderove tvrdnje da ne bismo doživjeli srpsku agresiju da smo 1991. bili u NATO-u. Čudo da premijeru nijednom nije palo na pamet da tada ne bi bio moguć ni hrvatski napad na BiH.

Fenomen novog "bosanskog cara" Ćire Blaževića

I, eto, u tom smislu fenomen novog "bosanskog cara" Ćire Blaževića postaje doista inspirativan i politički relevantan. Da se razumijemo, taj fenomen ima i ozbiljna ograničenja. Ponajprije u tome što je prije Blaževića još jedan Hrvat, Blaž Slišković, vodio BiH reprezentaciju na istoj viziji tronacionalnog tima, i to također vrlo uspješno.

Ipak ne dovoljno uspješno da svoju selekciju odvede na europsko prvenstvo, nakon čega je po kratkom postupku pometen. Ništa tu nije pomoglo što je njegov koncept bio i sportski i ljudski superioran. Isto će se vrlo vjerojatno dogoditi i Ćiri ako BiH reprezentaciju ne dovede do završnice svjetskog prvenstva.

No, Blažević je specifičan slučaj, svat na atomski pogon, koji svoj fanatizam vuče iz dubina koje su drugima nedostupne. Očito je, naime, da on doživljava ovaj svoj bosanski izlet kao inatljivi odgovor brojnim podcjenjivanjima posljednjih godina kod kuće i sada želi dokazati da je i dalje trenerska legenda, "trener svih trenera".

Paradoks

Jedino je to njemu važno, i to mu, dajemo ruku u vatru, daleko više znači od BiH, ako mu ona uopće nešto znači. Iako rođeni Travničanin, on do nje vjerojatno drži možda samo zeru više nego u vrijeme kada je Tuđmanu aplaudirao na svemu pa i na tome što je kopao po živome mesu ove zemlje, kako bi je ovako ili onako podijelio.

Ali ovdje dolazi jedan paradoks. Da bi ostvario svoje zadnje staračke nogometne fantazije, on naprosto mora gurati i ideju integralnog bosanstva, jer prvo bez drugog jednostavno ne ide (zbog toga je čak otišao prodivaniti i s Miloradom Dodikom). I tko je to htio vidjeti brzo je reagirao.

Odmah ga je prigrlio novi visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko, a to bi trebao biti putokaz i za međunarodnu zajednicu u cjelini. Jer, ako su ovdašnje države i političke stranke, dosad jedini partneri ključnih međunarodnih adresa, potpuno zakazale u obnovi povjerenja u regiji, potražite pobogu druge partnere. Koji to, iz kakvih god bilo motiva, žele bolje i odmah sad napraviti.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Dado Ruvić/Cropix