AKO JE katastrofu Columbije uzrokovalo oštećenje termičkih pločica do kojega je došlo još pri uzlijetanju, je li posada bila osuđena na propast od samog početka?

Ili je NASA mogla spasiti sve ili neke od sedam astronauta pokušavajući izvesti neka junaštva po uzoru na Hollywood - možda šetnju u svemiru ili spasilačku misiju drugog shuttlea?

Neke predložene ideje bile bi posve neizvedive, opasne i možda beskorisne.

U shuttleu nema rezervnih pločica, a NASA tvrdi da u njemu nije bilo ničega što je posada mogla iskoristiti za popravak ili zamjenu onih koje su otpale ili se polomile. U svakom slučaju, svemirska agencija vjerovala je da se zbog oštećenja pločica ne treba brinuti te da zato ne treba izlagati živote pogibelji.

No ipak, kako je u nedjelju rekao James Oberg, bivši kontrolor leta shuttleova i autor kojega su elektronskom poštom zatrpali idejama o spašavanju nalik na ´Armageddon´: ´Možda su bile neuvjerljive, ali ne pretjerano´. Dodao je: ´Uvijek postoji pitanje čuda´.

NASA je od drugog dana 16-dnevne istraživačke misije Columbije znala da se dio izolirajuće pjene na vanjskom spremniku goriva odlijepio odmah nakon polijetanja i lupio u lijevo krilo, možda otrgnuvši neke pločice koje čuvaju brod od izgaranja kad ponovno ulazi u Zemljinu atmosferu.

Detaljna analiza video snimke polijetanja jasno pokazuju kako se nešto odvaja od Columbije nakon 80 sekundi leta.

Inženjeri su dugo analizirali situaciju i zaključili da nema razloga za brigu. Direktor leta zadužen za polijetanje Columbije 16. siječnja i subotnje spuštanje iz orbite, Leroy Cain tako je u petak uvjeravao novinare.

No nekoliko sati nakon katastrofe, ravnatelj shuttle programa Ron Dittemore priznao je da je NASA možda bila u krivu te da je oštećenje na krilu na dan polijetanja možda pridonijelo ili čak uzrokovalo raspad Columbije pri ponovnom ulasku.

´To je jedno od područja koje prvo promatramo, kako bi se istraživački tim koncentrirao na tu teoriju ili taj skup činjenica kako ga počinjemo odmatati´, rekao je u nedjelju administrator NASA-e Sean O´Keefe.

´Dittemore je sam rekao: ´Moje misli su na onome što smo propustili, što sam propustio, i dopustili da se ovo dogodi´.

Neke činjenice ostaju:

NASA nije pokušala proučiti Columbijino lijevo krilo snažnim teleskopima na zemlji, 180 milja ispod, ili špijunskim satelitima. Posljednji put kad je NASA to pokušala, tijekom leta Johna Glenna shuttleom Discovery 1998. godine, snimke su bile od male koristi, rekao je Dittemore.

Također, NASA nije tražila od posade međunarodne svemirske postaje da koristi kamere za proučavanje krila kad su dva broda prošla jedan od drugoga na nekoliko stotina milja nekoliko puta u posljednja dva tjedna.

NASA nije razmotrila mogućnost da posada iziđe iz broda i napravi inspekciju lijevog krila. Astronauti nisu obučeni ni opremljeni za popravak oštećenja pločica na shuttleu, ponajmanje na razmjerno nedostupnom području kao što je donji dio krila, rekao je Dittemore.

Je li NASA mogla poslati još jedan shuttle da spasi Columbijinih pet muškaraca i dvije žene?.

U teoriji, da.

U normalnoj situaciji treba četiri mjeseca da se pripremi shuttle za lansiranje. No u krizi upravitelji shuttlea mogu organizirati lansiranje za manje od tjedan dana ako se ne obave testiranja i ako je shuttle već na lansirnoj rampi.

Columbia je imala dovoljno goriva i zaliha da je mogla ostati u orbiti do srijede, a astronauti su mogli biti štedljivi i ostati još pet dana nakon toga. Da je shuttle Atlantis bio spreman na lansirnoj rampi, teoretski ga se moglo brzo poslati u službu i Columbijini astronauti mogli su se popeti na njega u nekoliko svemirskih šetnji. Da je Atlantis letio s najmanjom posadom od dvije osobe, mogao je ukrcati još sedam astronauta.

Jesu li Columbijini astronauti mogli napustiti brod i ukrcati se u međunarodnu svemirsku postaju?

Columbia je bila u potpuno različitoj putanji od svemirske postaje i nije imala dovoljno goriva za let do nje. Sve da se shuttle i uspio dovući do tamo, nije mogao pristati. Columbia nije bila opremljena obručem za pristajanje jer nije bilo predviđeno da ikad ide tamo. To znači da bi astronauti morali doći tamo lebdeći u svemirskim odijelima.

Jesu li Columbijini astronauti mogli izići, obići i možda popraviti brod?

To pretpostavlja, ponajprije, da su astronauti mogli improvizirati nešto čime bi nadomjestili nestale pločice. No u brodu nije bilo ničega, prema tvrdnjama Dittemorea i drugih. Nekad, u počecima shuttleova, NASA je razmatrala set za spajanje pločica, zapravo pištolj za zatvaranje proreza, ali je masa za lijepljenje slabila funkciju pločica i nikad nije korištena.

Dva astronauta iz Columbije, Micael Anderson i Davd Brown, bili su uvježbani za šetnju svemirom i imali su odijela u kojima su to mogli učiniti. No nijedan nije bio uvježban za bilo što više od razmjerno jednostavnog hitnog popravka, poput oslobađanja zaglavljene radio antene ili zasuna koji bi mogao uzrokovati zapaljivanje broda pri ponovnom ulasku u orbitu.

Uz to, izlazak iz broda kako bi se stiglo do donje strane krila, mogao je dovesti do samoubojstva, jer ne postoji ništa za što bi se uhvatili, a astronauti nisu imali male mlaznice kojima bi se kretali. Mogli su otplutati i nikad se ne vratiti u shuttle.

Anderson je još prošlog ljeta teoretizirao o tome kako bi došao do vrata u podu shuttlea kad bi bila otvorena, a on bi ih morao zatvoriti. Morao bi zavezati konopac od 20 metara za vreću s teretom, prebaciti je kao lasom preko jednog od krila i zatim otpuzati duž konopca do zaglavljenih donjih vrata.

Izgledi da to uspije unutar limita svemirskog hoda od osam ili devet sati ravni su nuli. Svemirski hodači vjerojatno ne bi imali dovoljno kisika da se vrate u shuttle.

A Dittemore je u nedjelju rekao da su lako mogli pogoršati situaciju. ´Sam pokušaj dolaska u svemiru ispod letjelice mogla je uzrokovati više štete nego što bi pokušali popraviti´, rekao je.

U teoriji NASA je mogla tražiti da se shuttle spusti kroz atmosferu pod mnogo manjim stupnjem u nadi da će smanjiti zagrijavanje broda. No i to je moglo biti opasno. U takvom pokušaju, shuttle bi se gotovo sigurno približavao prebrzo za sigurno spuštanje.

Ako bi se utvrdilo da Columbia i posada neće preživjeti ponovni ulazak u orbitu te da druga svemirska letjelica ne bi stigla na vrijeme, oni bi ostali zarobljeni u atmosferi dva mjeseca prije nego što bi bili uvučeni dolje kroz atmosferu u vatrenoj lopti.

´Bili bi vidljivi u zoru i sumrak i to bi bilo jezivo´, rekao je Oberg. ´No s druge strane, to bi bilo i spomen obilježje. Bio bi to vikinški pogreb´.