SUICID se smatra jednim od vodećih uzroka smrti od ozljeda u Hrvatskoj, statistike pokazuju da je stopa smrtnosti od samoubojstva viša od prosječne stope drugih zemalja EU. Kod nas, kao i u svijetu, češće žrtve suicida su muškarci stariji od 65 godina.

Tijekom godina se bilježe oscilacije u broju samoubojstava, kao i u odnosu na broj stanovnika. U Hrvatskoj je najveći broj samoubojstava registriran 1987. i 1992. godine (1153 slučaja i 1156 slučajeva), a najmanji u 1995. godini. Učestalost se razlikuje i po županijama, pa su u primorskom dijelu zemlje stope samoubojstava niže nego u kontinentalnom dijelu.

Samoubojstvo je tragičan, potresan, ali i zanimljiv društveni fenomen, s obzirom na to da je čovjek jedino biće svjesno ograničenosti vlastite egzistencije, a spoznaja o mogućnosti oduzimanja vlastitog života, kažu stručnjaci, prisutna je već od djetinjstva. 

U nekim primitivnim plemenima suicid je bio nepoznat

Često je tema književnih i filozofskih djela, a njegova učestalost zahtijeva da se njime bave znanstvene discipline poput medicine, psihologije, antropologije i sociologije. Suicid je prisutan u svim povijesnim razdobljima, različitim kulturama i društvenim skupinama, koje uz biološke i psihološke čimbenike utječu na motivacijska i mentalna stanja počinitelja samoubojstva.

Tijekom povijesnih razdoblja mijenjalo mu se shvaćanje i društveno vrednovanje. Tako su se samoubojstvu u nekim razdobljima i sredinama pridavali epiteti časti i hrabrosti, a u drugima je izjednačavano sa zločinom, kukavičlukom i egoizmom.

Prema stručnoj literaturi, u nekim primitivnim plemenima samoubojstvo je bilo nepoznato, dok je u drugima učestalo ili čak preraslo u religiozni čin. Stoga je, uz individualnu psihološku razinu, u pojavnosti suicida važno promatrati povijesnu perspektivu i analizu društvenih i kulturnih procesa.

Suicidi kao politička poruka

Kao simbol otpora, istaknut je slučaj češkog studenta Jana Palacha, odnosno njegovo javno samospaljivanje u središtu Praga 1969., s jakom političkom porukom usmjerenom protiv sovjetske intervencije godinu dana nakon sloma Praškog proljeća. 

Psiholog Trpimir Jakovina navodi kako je javni suicid u kontekstu 20. stoljeća možda bio najvidljiviji u samospaljivanju budističkih svećenika 60-ih godina u Sajgonu, u kaosu Vijetnamskoga građanskog rata i borbe Sjevera s Jugom.

Samospaljivanje budističkog svećenstva tada je bilo iskaz nezadovoljstva diktaturom predsjednika južnog Vijetnama Ngoa Dinh Diema, koji je forsirao katoličku manjinu i šikanirao sve koji nisu bili na njegovoj strani. Sestra diktatora tada je budiste izvrgnula ismijavanju, nazivajući ih "barbecued monks" (redovnici na roštilju).

U tim slučajevima, kaže Jakovina, riječ je ili o hrabrosti ili o nemogućnosti pronalaženja izlaza, poput pojave među vojnicima koji se ubijaju nakon stradavanja svojih vojnih trupa. Stručnjaci su, zbog kompleksnosti samoubojstva kao čina, uvijek vrlo oprezni u analizama i objašnjenjima, pa tako i u nedavnom tragičnom javnom suicidu samospaljivanjem na Markovom trgu u Zagrebu.

Psihološka obdukcija za utvrđivanje uzroka

Predstojnik Klinike za psihijatriju i psihološku medicinu Medicinskog fakulteta KBC-a Zagreb Darko Marčinko ističe da za svaki pokušaj ili izvršeni suicid nije moguće dati odgovor o uzrocima na osnovu nekoliko informacija, već je potrebna detaljna analiza, odnosno tzv. psihološka obdukcija.

Riječ je o sveobuhvatnoj metodi koja uključuje prikupljanje svih relevantnih podataka iz medicinske i druge dokumentacije, poput oproštajnog pisma ili osobnih dnevnika, razgovora s obitelji i drugim bitnim osobama.

Radi se o čitavom spektru čimbenika koji se moraju uzeti u obzir kod svakog suicidalnog čina. Među njima su opis crta ličnosti i navika, reakcija na stres i razdoblje nestabilnosti žrtve, a posebno bitni su stresori (reakcije organizma na štetne agense iz okoline) u razdoblju od 12 mjeseci prije događaja. Detaljno se analiziraju i ovisnosti o opijatima, koji su česti kod suicidalnih osoba.

Predispoziciju suicida, medicinski gledano, čine nepovoljni neurobiološki faktori poput niske razine serotonina i lipidnih frakcija, teže psihičke ili tjelesne bolesti. Dokazano je da određeni psihički poremećaji, poput bipolarnog i afektivnog poremećaj, depresije i ovisnosti, nose višu stopu suicida nego drugi. U okidače spadaju nepovoljni životni stresori, gubici, pogoršanja životnog ritma i financijski slom. 

Nezanemariva društvena uzročnost

Profesor sociologije na Hrvatskim studijima Renato Matić navodi da, koliko god se na prvi pogled suicid može razumjeti isključivo kao osobna odluka, sociološka tradicija, počevši s francuskim autorom Emilom Durkheimom, upozorava na nezanemarivu društvenu uzročnost.

Prema njegovoj tipologiji, moguće je razumjeti da prije svega količina i stabilnost društvenih odnosa bitno utječu na stupanj društvene integracije ili povezanosti neke osobe s drugima unutar šireg društvenog konteksta.

Nezdravi osjećaj srama, koji spada u tzv. master emocije, može biti predskazatelj suicidalnog ponašanja, kaže Marčinko, pozivajući se na istraživanja KBC-a Zagreb, kao i drugih EU centara, o sramu kao poveznici između depresije i suicidalnog ponašanja.

Osjećaj nezdravog srama ispunjava cjelovitu ličnost, osoba mu se ne može oduprijeti, a saznanje o tome je toliko duboko ukorijenjeno da u hrvatskom jeziku postoje frazemi poput „propasti u zemlju od srama/stida“ ili „umrijeti od sramote“.

Društvo najintenzivnije reagira kad se suicid izvrši javno

Što je netko prema vlastitom shvaćanju izoliraniji ili isključeniji, veća je vjerojatnost, slažu se sociolog Matić i psihijatar Marčinko, da će pritisak individualnih problema djelovati intenzivnije, a ponekad i potpuno nametnuti perspektivu bezizlaznosti.

Premda se, najčešće, taj zadnji korak kojemu netko pribjegne događa bez ičije prisutnosti, napominje Matić, najintenzivnija je reakcija društva na javni suicid.

Koliko god nije moguće sa sigurnošću tvrditi što je presudan individualni motiv te koliko je netko svjestan ili ubrojiv, suicid u javnosti, a posebno pred središtem izvršne i zakonodavne vlasti, ostavlja snažan dojam ultimativnog individualnog političkog bunta.

Kod suicidalnih osoba riječ je o deficitu na razini međuljudskih odnosa, napominje Marčinko, Nedavno je s timom KBC-a Zagreb izdao knjigu Usamljenost i depresija u kojoj se naglašava da su one, po podacima Svjetske zdravstvene organizacije, nova velika epidemija zapadne civilizacije.

Istraživanja: Porast narcizma u zapadnoj civilizaciji

Bitno je da društva koja njeguju empatiju daju više nade ljudima u teškim psihičkim krizama. Tako je, unatoč činjenici da su suicidi antropološki i evolucijski prisutni od pamtivijeka i imanentni ljudskoj egzistenciji, sretna okolnost da se većini ljudi može pomoći, ističe Marčinko.

Brojna istraživanja pokazuju da je u zapadnoj civilizaciji prisutan porast narcizma, koji je u konačnici autodestruktivan kao i sam suicidalni čin. Razvijanje suosjećajnosti bilo bi pozitivna suprotnost nezdravom sramu i patološkom narcizmu.

Nada uvijek postoji, kaže Marčinko, a zdravi međuljudski odnosi uključuju svakodnevne razgovore, pa i osmijeh upućen osobi koju sretnete. Nije riječ samo o obiteljskim i odnosima s partnerom i bliskim prijateljima već i o svim društvenim situacijama koje mogu pomoći u stvaranju društva s više empatije.

Marčinko, kao i ostali stručnjaci, poručuju osobama sa psihološkim poteškoćama ili njihovim bližnjima da se ne ustručavaju pitati za pomoć.

Centar za krizna stanja i prevenciju suicida pri KBC-u Zagreb dostupan je na telefon 01/2376-470 od 0 do 24 sata. Psihološki centar TESA može se dobiti na broj 01/48 28 888, radnim danom od 10 do 22 sata, ili im se može javiti mailom na adresu psiho.pomoc@tesa.hr.