SJEDINJENE Američke Države izvoze više oružja nego ijedna druga zemlja na svijetu. Podaci pokazuju koje regije najviše kupuju naoružanje proizvedeno u SAD-u, a stručnjaci upozoravaju da je izlazak iz takve ovisnosti dugotrajan i složen proces, analizira DW.

Kada se svjetski čelnici okupe na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji 2026., među glavnim temama bit će transatlantska sigurnost i europska obrana. Europska unija posljednjih godina ulaže sve više napora u jačanje vlastitih obrambenih kapaciteta. Razlozi su brojni, od neizvjesne politike američkog predsjednika Donalda Trumpa prema Rusiji i ratu u Ukrajini do napetosti oko Grenlanda. Iako se to rijetko izričito kaže, veća obrambena samostalnost Europe u praksi znači manju ovisnost o SAD-u.

Pet zemalja kontrolira većinu svjetskog izvoza oružja

Prema podacima Stockholmskog međunarodnog instituta za mirovna istraživanja (SIPRI), Sjedinjene Države već dva desetljeća uvjerljivo prednjače u izvozu konvencionalnog naoružanja, borbenih zrakoplova, protuzračnih sustava, oklopnih vozila, topništva, ratnih brodova, satelita i senzora. Udio SAD-a u globalnoj prodaji iznosi 36 posto.

Slijede Rusija s 21 posto, Francuska s 8 posto, Njemačka sa 7 posto i Kina s 5 posto. Tih pet država zajedno je od 2000. do 2024. isporučilo čak 74 posto ukupnog oružja kojim se trgovalo u svijetu.

Podaci o uvozu pokazuju koliko ti dobavljači dominiraju pojedinim regijama. Ipak, ne postoje pouzdani podaci o tome koliki udio ukupnih obrambenih proračuna pojedinih država otpada na uvoz oružja iz određene zemlje.

Analitičari iz briselskog instituta Bruegel i američkog Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS) upozoravaju da je slika dodatno zamagljena kod sustava razvijenih u suradnji europskih zemalja i SAD-a. Obrambena industrija, naime, ne podrazumijeva samo fizičko naoružanje, već i obavještajnu suradnju, nadzorne sustave, softver i dugoročne nadogradnje, što kupce godinama veže uz proizvođača.

Dugoročna ovisnost kroz nabavu

Iako zemlje Oceanije u postotku uvoze najveći udio oružja iz SAD-a, riječ je o relativno malim količinama. U Europi i Aziji volumen je znatno veći. U razdoblju od 2000. do 2024. čak 46 posto oružja koje je stiglo u Europu dolazilo je iz SAD-a, dok je u Aziji taj udio iznosio 35 posto. Nakon ruske invazije na Ukrajinu i jačanja kineskih vojnih ambicija, uvoz američkog oružja dodatno je porastao.

„Ne postoji način da se ta ovisnost o SAD-u promijeni u kratkom roku“, smatra Aylin Matlé iz Centra za sigurnost i obranu pri Njemačkom vijeću za vanjske odnose. Kao primjer navodi odluku brojnih europskih država o kupnji američkih borbenih zrakoplova F-35.

„Time se najmanje desetljeće vežu uz taj sustav i ovise o isporuci rezervnih dijelova“, ističe Matlé. Svaki sat leta modernog borbenog zrakoplova u pravilu zahtijeva najmanje 15 sati održavanja.

Ovisnost, međutim, nije jednaka u svim europskim državama. Nizozemska čak 96 posto svog uvoznog oružja nabavlja iz SAD-a, dok Mađarska iz SAD-a uvozi oko 17 posto. Razlog je, među ostalim, i cijena. Ukupno je tek devetnaest država kupilo više od polovice oružja koje SAD izvozi.

U Aziji su, prema Matlé, posebno ovisni Japan, Južna Koreja i Filipini. Te zemlje pažljivo prate američki odnos prema Europi i zahtjeve za većim obrambenim izdvajanjima. I administracija Donalda Trumpa i administracija Joea Bidena pozivale su zemlje Indo-Pacifika na povećanje obrambenih proračuna.

Novi savezi i „logističke noćne more“

Nakon Trumpova povratka u Bijelu kuću, neke su azijske zemlje intenzivirale suradnju s europskim partnerima, nastojeći diversificirati sigurnosne veze.

Pojedine države pokušavaju smanjiti ovisnost nabavom oružja iz više izvora. Grčka, Katar i Indija kupuju iste vrste sustava od različitih dobavljača, no Pieter Wezeman iz SIPRI-ja takvu praksu naziva „logističkom noćnom morom“.

„Riječ je o politički motiviranoj diversifikaciji koja otvara ozbiljna pitanja logističke učinkovitosti“, upozorava Wezeman.

Brazil primjenjuje drukčiji pristup: nabavlja sustave iz više zemalja, ali svaku vrstu opreme kupuje od samo jednog dobavljača. Primjerice, odlučio se za francuske podmornice bez paralelne kupnje njemačkih.

Svatko će najprije opskrbiti sebe

Stručnjaci se slažu da je veća samostalnost ključ dugoročne otpornosti. U slučaju sukoba u Indo-Pacifiku, logično je očekivati da bi američka obrambena industrija najprije opskrbljivala vlastitu vojsku, a tek potom inozemne partnere. Slično bi postupili i europski proizvođači u slučaju sukoba na istočnom krilu NATO-a.

Europska unija svoju strategiju sažima u planu „Readiness 2030“, koji predviđa potporu domaćoj vojnoj industriji. Prema Wezemanu, Europa raspolaže značajnim proizvodnim kapacitetima koji bi se, uz političku volju, mogli usmjeriti na potrebe europskih oružanih snaga, umjesto na izvoz.

No izazovi tu ne prestaju. Proizvodnja suvremenih oružanih sustava ovisi o rijetkim zemnim metalima, a Kina je trenutačno njihov glavni dobavljač. „Kratkoročno ne postoje stvarne alternative“, upozorava Matlé.

To znači da bi u nastojanju da smanji ovisnost o američkoj vojnoj industriji Europa mogla postati još ovisnija o Kini, zemlji koja je već pokazala spremnost koristiti gospodarsku moć kao politički instrument pritiska.