"Carlina lista": Ekstaza i agonija haške tužiteljice
O CARLI DEL PONTE, glavnoj tužiteljici Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije, se posljednjih godina dosta govorilo. Zlobnici bi rekli da se o njoj govorilo i previše, s obzirom da je njen učinak na politička zbivanja u ovom dijelu svijeta, pogotovo u posljednje vrijeme, izgubio na važnosti. Mnogi pak njenu misiju, kao i misiju institucije koju predstavlja, smatraju promašenom.
U svjetlu toga bi ipak bilo zanimljivo vidjeti "Carlinu listu", dokumentarni film koji je za švicarske TV-kuće TSR i TSI napravio Marcel Schupbach. To 95-minutno djelo jednu od najutjecajnijih, ali i najkontroverznijih osoba za ovaj dio svijeta nastoji prikazati iz prve ruke, prateći njen rad i rad njenih najbližih suradnika u prethodnoj godini.
Moglo bi se reći kako je Schupbach motiv za "Carlinu listu" pronašao u činjenici da je povijest Švicarsku blagoslovila dugotrajnim mirom, ali isto tako lišila velikih vođa, nacionalnih heroja i sličnih osoba "većih od života".
Tužiteljica koja je svojevremeno stala na žulj talijanskoj i ruskoj mafiji, a od UN-a dobila zadatak da iza rešetaka pospremi neke od najvećih zlikovaca s kraja 20. stoljeća u neku ruku ispunjava tu prazninu. Odnosno, barem je tako Schupbach mislio, pa se "Carlina lista" na trenutak doima poput bondijade u kojoj SuperCarla obavlja razne teške, komplicirane misije po egzotičnim lokacijama Beograda, Tivta i Zagreba.
Srećom, Schupbach je bio dovoljno odgovoran da film započne sa snimkama Mladića u Srebrenici, kao i da u njega montira snimke grobova, kao i izjave Srebreničanki, čime naizgled bespotreban, donkihotovski, a ponekad i samoreklamerski rad Carle del Ponte u filmu dobivaju svoj pravi kontekst i opravdanje.
Schupbach taj rad ilustrira snimkama koje pokazuju ono što javnost obično ne vidi kada je u pitanju vječno namrgođena Carla del Ponte. Tako je filmaši prate ne samo na putovanjima, nego i na internim raspravama među svojim suradnicima koje se tiču najdelikatnijih političkih odluka i diplomatskog manevriranja.
Gledatelji imaju priliku vidjeti kako haška tužiteljica prezrivo komentira "Globusovu" naslovnicu posvećenu ispovijesti njenog bivšeg ljubavnika, ali i dilemu koju je pred nju stavilo pitanje Ante Gotovine i uz to vezano pitanje ulaska Hrvatske u EU.
Najdramatičniji trenutak filma je onaj u kojemu Hrvatskoj javno upućuje kritike, da bi nakon što njeni suradnici spomenu riječ "Španjolska" nekoliko dana kasnije u Luksemburgu dala pozitivno mišljenje o suradnji s haškim sudom i tako omogućila početak pregovora.
Del Ponte tijekom filma ne krije kako je u pitanju veliki rizik, jer je jednom započeti proces nemoguće zaustaviti, a njen politički savjetnik Jean Daniel-Ruch objašnjava kako bi s pozitivnom ocjenom Tužiteljstvo izgubilo svaku mogućnost pritiska na Hrvatsku.
Za taj rizik se nekoliko mjeseci kasnije ispostavi da je bio opravdan, jer Gotovina je uhićen, tužiteljica slavi, a euforično raspoloženje je drži i prilikom pregovora u Washingtonu nekoliko dana kasnije.
Dok je nekoliko mjeseci ranije autoru filma, frustrirana nemogućnošću da uhvati Karadžića, tvrdila da "vjerojatno" postoji nekakav sporazum između bivšeg srpskog čelnika i američke vlade, takve je tvrdnje odmah spremna odbaciti nakon nekoliko sastanaka sa slatkorječivim kongresnicima i službenicima State Departmenta i Pentagona.
Međutim, film, usprkos nadi koju je autor vjerojatno dijelio sa svojom protagonisticom, ne završava hepi endom. Euforija vrlo brzo kopni, isto kao i nade da će institucija kojoj je na čelu obaviti svoj posao do kraja UN-ovog mandata.
Države i obavještajne službe o čijoj dobroj volji i financijskim resursima ovisi naizgled svemoćna Carla del Ponte imaju sve manje interesa da se petljaju u jedan za njih davno završeni sukob, a odgovor zašto je tako u filmu pruža riječ "Irak" spomenuta u wašingtonskim hodnicima.
Schupbach je, snimajući film, i vjerojatno prolazeći kroz Carline uspone i padove, postao previše emocionalno iscrpljen i frustriran da bi mu mogao dati nekakav suvisli epilog. To, kao i nedostatak konteksta koji će film učiniti nerazumljivim dobrom dijelu gledatelja neupućenim u događaje na ovim prostorima, jest možda najveća slabost "Carline liste".
Film, koji je trebao prikazati Carlin trijumf, završava porazom - oličenim kako u činjenici da je njen glavni optuženik Slobodan Milošević umro prije kraja procesa, tako u činjenici da su Karadžić i Mladić dan-danas na slobodi.
Usprkos tom nedostatku, kao i činjenici da će možda za nekoliko dana, tjedana, mjeseci ili godina postati u političkom i propagandnom smislu irelevantan - bilo uhićenjem te dvojice optuženika bilo gašenjem haške institucije - "Carlinu listu" ipak treba preporučiti jer ona predstavlja ne samo vrijedan povijesni dokument, nego i kroz prikaz načina na koji međunarodna zajednica tretira posljedice zla na ovim prostorima daje i određene naznake o nekim njegovim uzrocima.
Dragan Antulov
OCJENA: 6/10 (++)

bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati