VEĆ JE BEZBROJ puta to učinio, ali stavljajući ruku na vrata, bojnik Serhij Laziuk u sebi ponavlja riječi koje je pripremio, prije nego što napravi korak naprijed. Trenutak kasnije, tišinu prekida majčin vrisak.

Žena, lica iskrivljenog od tuge, sruši se na obližnju klupu. Laziuk stavlja jednu ruku na njezino rame, a u drugoj drži pismo s viješću da je njezin sin, koji je prethodno nestao na fronti, mrtav.

Nekoliko sati ranije, isto je duboko udahnuo dok je stajao ispred doma druge majke i pritisnuo portafon. "Halo", govori žena, prije nego što pusti Laziuka unutra. Ovaj put nije bilo vriska, majka je zanijemila na vijest da je njezin sin poginuo u ruskom napadu dronom.

Zelenski u veljači: Ubijeno je više od 46.000 naših vojnika

Ovo je sumorni zadatak bojnika Laziuka: dostavljati obavijesti o smrti obiteljima diljem Lavova. Ponekad ih bude dvije, ili čak tri dnevno. Kolege kažu da ima najgori posao u vojsci. Rijetko dobiva slobodno vrijeme jer ga kolege nerado zamjenjuju.

Bojnik Laziuk uvijek prenosi svoje loše vijesti licem u lice. "Najteže je kada ljudi još imaju nade. Misle da je možda došlo do pogreške", ispričao je za Telegraph.

Zaposlen je u uredu za novačenje. Njegova jedinica ne samo da šalje nemotivirane mladiće u borbu, već ih i vraća u mrtvačnicu. Kada je Ukrajina posljednji put ažurirala svoje podatke o žrtvama u veljači ove godine, predsjednik Volodimir Zelenski priznao je da je ubijeno više od 46.000 ukrajinskih vojnika. Neovisni zapadni analitičari vjeruju da je brojka mnogo veća.

Krvava pat pozicija

Svi muškarci u dobi od 25 do 60 godina obvezni su za vojnu službu, ali broj voljnih dobrovoljaca odavno je presušio. Prisilna mobilizacija sada je norma. A od 3,7 milijuna ukrajinskih muškaraca u vojnoj dobi, dužnosnici vjeruju da se više od pola milijuna skriva.

Rat se nalazi u krvavoj pat poziciji. Mirovni pregovori nisu dali rezultata, a nedavna masovna ruska bombardiranja dronovima i raketama jasno pokazuju da Vladimir Putin nema apsolutno nikakvu namjeru okončati rat.

Laziuk uvijek unaprijed nazove obitelji ukrajinskih vojnika i obavijesti ih da postoji zapečaćeno pismo koje mora osobno dostaviti. Sljedećih tjedana je u kontaktu s obiteljima dok dogovara povratak tijela.

Ponekad su partneri i roditelji već spremni jer su im vijest o smrti njihovih najmilijih javili vojnici s fronte. "Te su obavijesti najlakše", tvrdi Laziuk. Svaki slučaj, kaže, je drugačiji. Neki ostaju mirni, drugi plaču, a neki se slome.

Nije neuobičajeno da zove Hitnu pomoć kako bi pomogla. U početku je izlazio na teren s bolničarom koji nije uvijek bio potreban, ali mu je to dalo osjećaj sigurnosti.

Satnik: Svi žele da pobijedimo, ali nitko se ne želi pridružiti

Mnogi ukrajinski muškarci koji još nisu regrutirani užasavaju se regrutiranja od strane vojnih patrola koje pretražuju ulice Lavova, kao što to čine u svakom ukrajinskom gradu. Ne žele da na kraju ljudi poput bojnika Laziuka kucaju na vrata njihovih obitelji.

Taj strah od slanja na prvu crtu bojišnice stvorio je krizu regrutiranja. "Svi žele da pobijedimo, ali nitko se ne želi pridružiti", govori satnik Miroslav Trembecki, vozač regrutacijskih patrola.

Videozapisi na društvenim mrežama prikazuju muškarce u kamuflaži kako zaustavljaju druge na ulicama i odvlače ih da se pridruže vojsci. Vojnici iz ukrajinskog Teritorijalnog centra za novačenje (TSK) osjećaju se neshvaćenima i kažu da su oni koje susreću na ulicama često neprijateljski raspoloženi.

"Ako se fronta slomi, možda više nema Ukrajine", smatra Trembecki, koji je teško ranjen u Pokrovsku, gradu na prvoj crti, u napadu dronom. Ne voli svoj posao, ali vjeruje da se to mora učiniti. Njegov kolega satnik Andrij Noster koristi svoje vještine komunikacije, stečene u ugostiteljstvu, kako bi deeskalirao sukobe.

50-godišnjak se skriva u svojoj kući

Mnogi muškarci u Ukrajini već su registrirani u vojnoj bazi podataka zemlje. Ali neki izbjegavaju taj zahtjev već tri godine od invazije velikih razmjera, nadajući se da neće biti regrutirani. Drugi su pobjegli od rata i nisu ažurirali svoje podatke, nadajući se da ih neće pronaći i vratiti na frontu.

50-godišnji Mikola iz Lavova dane provodi kod kuće sa spuštenim roletama, obavljajući kućne poslove i gledajući YouTube snimke brutalnog ponašanja regrutera. Boji se da će doživjeti sudbinu svojih prijatelja. "Recimo samo da se nisu vratili", naglasio je.

Tvrdi da je donirao tisuće eura jedinicama na prvoj crti bojišnice. "Da sam završio na fronti u svom trenutnom zdravstvenom stanju, ne bih bio od koristi", istaknuo je.

Na početku rata, Mikolina supruga Julija odvela je njihovog sina u Italiju kako bi izbjegao poziv. Nakon nekoliko mjeseci donijela je tešku odluku da se vrati u Ukrajinu, a sina je ostavila u Italiji. Sada radi u tvornici pizze.

"Nedostaje mi moje dijete. Ne mogu se naviknuti na to. Ali moja duša je mirna jer znam da je živ i siguran", objasnila je Julija.

Čovjek iz Belfasta odlučio pomoći

Dok neki Ukrajinci žele izbjeći vojsku, dva starija strana volontera bez prethodnog vojnog iskustva dolaze u regrutni centar, rekavši da žele pomoći u borbi protiv ruske agresije.

Obojica bježe od ne baš idealnih okolnosti kod kuće. Jedan od njih je Lee Johnson, 46-godišnjak koji je vodio boksački klub za djecu u Belfastu. Čekao je da mu majka umre prije nego što je došao u Ukrajinu jer ona nije željela da on ode u Ukrajinu.

Oni koji se dobrovoljno prijave za ukrajinsku vojsku imaju izbor kamo će ići, a regruter im govori koje brigade trenutno traže nove ljude.

Nekoliko dana kasnije, bojnik Laziuk tiho stoji u gomili na novom vojnom groblju u Lavovu, izgrađenom jer je na starom ponestalo mjesta ubrzo nakon početka potpune invazije 2022. godine. Došao je na sprovod dvojice vojnika čije je obitelji obavijestio o njihovoj smrti.

U jakni nosi još jedno pismo koje će, nakon završetka sprovoda, dostaviti drugoj obitelji. Laziuk očajnički želi da rat završi, ali zna da će se njegov rad nastaviti čak i nakon što padne posljednja granata. Bit će muškaraca koje treba pronaći, a koji se i dalje vode kao nestali. Tijela će se vraćati iz okupiranih područja. Možda čak i iz unutrašnjosti Rusije. To bi moglo potrajati godinama.