VILA Zagorje na zagrebačkom Pantovčaku šezdeset je godina simbol političke moći u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji.

Modernističko zdanje arhitekta Vjenceslava Richtera dovršeno je 1965. godine i od tada ga koriste politički lideri: do smrti 1980. Josip Broz Tito te od 1991. prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i njegovi nasljednici - Stipe Mesić, Ivo Josipović, Kolinda Grabar-Kitarović i Zoran Milanović.

Galerija

S vremenom je državna palača na Pantovčaku 241 mijenjala nazive - od Titove vile do Predsjedničkih dvora i Ureda predsjednice i predsjednika.

Od baruna Nikolića do Titove rezidencije

Lokacija Titove vile izabrana je još koncem pedesetih godina prošlog stoljeća. Prije 1945. posjed je pripadao podbanu Vladimiru barunu Nikoliću, ali je nacionaliziran. Nakon 1990. obitelj Nikolić neuspješno je pokušala vratiti svoju imovinu, pa čak naplaćivati i "stanarinu" prvom predsjedniku RH Franji Tuđmanu.

Vlasti su za izgradnju Titove rezidencije na Pantovčaku prvo angažirale uglednog arhitekta Dragu Iblera, po čijem je projektu između 1960. i 1962. započela izgradnja. Glavni izvođač radova bila je radna organizacija Tempo, no oni su zastali već na samom početku zbog klizišta. Naručitelj, Izvršno vijeće Sabora, nije bilo zadovoljno Iblerovim planom, tražili su "ekonomičnije i povoljnije rješenje", pa su od Iblerove izgradnje ostali samo temelji.

"Arhitekturom vratiti maršala u svakodnevni život iz Beograda u Zagreb"

Projekt su nastavili arhitekti Vjenceslav Richter i Kazimir Ostrogović iz studija Centar 51. Richter je kasnije izjavio kako je Vila Zagorje "relikt Iblerove koncepcije". Politički pokrovitelj izgradnje bio je Ivan Krajačić – Stevo, ratni i poratni obavještajac koji se nalazio na visokim državnim i partijskim funkcijama u Hrvatskoj.

Krajačić je jednom prilikom naglasio da zdanje treba "snagom arhitekture vratiti maršala i predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita u svakodnevni život iz Beograda u Zagreb."

Spoj arhitekture i umjetnosti

"Angažman Vjenceslava Richtera na projektu Vile Zagorje nužno je promatrati u kontekstu početka šezdesetih godina, u razdoblju kada je, nakon velikog međunarodnog uspjeha jugoslavenskog paviljona na EXPO-u u Bruxellesu 1958., te projekata paviljona u Milanu i Torinu bio na vrhuncu stvaralačke snage i prepoznat kao autor čije su ideje i radovi prelazili granice nacionalnih okvira i uveli hrvatsku, odnosno jugoslavensku arhitekturu u međunarodni diskurs.

Upravo tada, u specifičnim društveno-političkim okolnostima Richter je bio pozvan da preuzme iznimno zahtjevan projekt, izgradnju zagrebačke rezidencije Josipa Broza Tita. Njegovo idejno rješenje simboličnog naziva 'Bela hiža na Prekrižju' nije u cijelosti prihvaćeno, međutim Richter je bio izabran da zajedno s Kazimirom Ostrogovićem realizira konačno rješenje," kaže za Index Vesna Meštrić, ravnateljica zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti koja je bila dugogodišnja kustosica Zbirke Richter.

"Najslabiji honorar u karijeri"

"Richter je često isticao kako je to bio projekt s 'najvećim angažmanom i odgovornošću, ali i najslabijim honorarom u karijeri', jasno dajući do znanja koliko je projekt bio opterećen kompromisima i političkim okolnostima.

Nije slučajno što ga kasnije rijetko ističe u vlastitoj biografiji, jer Vila Zagorje za njega nije bila projekt potpunog autorskog izraza, nego prostor ograničenja u kojem je ipak uspio ostvariti prepoznatljive elemente svog autorskog rukopisa", navodi Meštrić.

"Ono što Vilu Zagorje čini iznimno vrijednom jest Richterov poseban način razmišljanja i pristup arhitekturi, koju nije shvaćao samo kao gradnju, nego kao sintezu arhitekture i umjetnosti iz koje proizlazi jedinstveni autorski izraz.

Na ovom projektu Richter je okupio tim vrhunskih suradnika među kojima je bio i Ivan Kožarić koji oblikuje modele za rasvjetne kalote u Velikom salonu", pojašnjava naša sugovornica.

"Monumentalno stubište"

"Nadalje, surađivao je s vrsnim statičarima u realizaciji monumentalnog stubišta te angažirao krajobrazne arhitektice Angelu Rotkvić i Silvanu Seissel, koje su oblikovale hortikulturna rješenja i mozaik na južnoj terasi," objašnjava Vesna Meštrić.

"U interijeru Vile Zagorje prepoznaje se bogatstvo takvih suradnji, od staklenih prizmi na ulaznim vratima koje svjetlo pretvaraju u vibrantnu igru boja, preko optičkih ritmova u kasetiranim stropovima, do geometrijskih uzoraka parketa koji reinterpretiraju povijesne predloške i anticipiraju Richterova kasnija istraživanja u okviru Novih tendencija", dodaje Meštrić.

Od Tita do Tuđmana

Kronološki, Vila Zagorje projektirana je i građena od 1959. do 1965. godine, a kasnije je dograđivana i preuređivana. Prateći objekti podignuti su 1972. godine prema projektima Nebojše Weinera i Mirka Kipčića iz biroa Centar 51. Tri godine kasnije, preuređeni su prvi kat i okoliš oko rezidencije.

U Tuđmanovo doba, izgrađen je aneks Predsjedničkih dvora 1992. te je iznova uređeno prizemlje zgrade.

U proteklih šezdeset godina bilo je nekoliko inicijativa za promjenu namjene državne rezidencije na Pantovčaku. Nakon smrti Josipa Broza tamo je od 1981. do 1984. održano nekoliko izložbi te je 1989. pokrenuta inicijativa da postane Muzej suvremene umjetnosti.

Tuđman uselio u Vilu Zagorje nakon napada JNA na Banske dvore

Odluka je prepuštena novim vlastima, izabranim na prvim višestranačkim izborima u travnju i svibnju 1990. godine. Vlast HDZ-a odlučila je zadržati rezidenciju, u koju je nakon zračnog napada JNA na Banske dvore u listopadu 1991. uselio predsjednik Tuđman.

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović pokušala je na početku svog mandata, 2016. godine, preseliti predsjednički ured, ali  bez uspjeha. Prva potencijalna adresa bila je palača u Visokoj ulici na zagrebačkom Gornjem gradu, gdje je prvo sjedište imalo Ministarstvo vanjskih poslova, a spominjao se i Institut za povijest u obližnjoj Opatičkoj ulici.

Nacrti i tlocrti su - tajna

Precizni nacrti i tlocrti Vile Zagorje i danas su tajna jer je riječ o štićenom objektu koji upotrebljava šef države.

Tijekom prvog mandata Zorana Milanovića, interijer je izmijenjen - ubačen je suvremeni namještaj hrvatskih dizajnera dok su na zidove došle slike suvremenih autora poput Ivana Picelja, Jurja Dobrovića, Duje Jurića, Silvija Vujičića i Ivane Franke.

"To nije samo rezidencija državniče reprezentacije"

"Vila Zagorje nije bila samo rezidencija državničke reprezentacije, već ju danas možemo promatrati kao dokument političkih prilika i kompromisa, ali prije svega djelo u kojem je Richter, unatoč ograničenjima, ostvario elemente svoje cjeloživotne preokupacije, povezivanje arhitekture i umjetnosti u koherentnu cjelinu", govori za Index ravnateljica MSU-a Vesna Meštrić.

"Danas, više od pola stoljeća kasnije, ta zgrada ne govori samo o reprezentativnim potrebama bivše države, nego i o vizionarskom potencijalu arhitekta koji je bio ispred svog vremena. Upravo zbog toga očuvanje Vile Zagorje, a osobito njezina izvornog interijera i opreme, nije samo pitanje zaštite jedne rezidencijalne arhitekture, nego i obveza prema kulturnoj baštini koja povezuje različite discipline i prenosi ideju o arhitekturi kao umjetničkom djelu, što je čini neizostavnim poglavljem povijesti hrvatske arhitekture druge polovice 20. stoljeća," zaključuje ravnateljica MSU Vesna Meštrić.