FRANKO KOVAČEVIĆ (26) najbolji je strijelac na svijetu u ovom trenutku među igračima koji igraju prve lige. Računajući slovensko prvenstvo i internacionalna klupska natjecanja, hrvatski napadač postigao je 14 golova u 12 utakmica i tome dodao jednu asistenciju.

Nogometaš Celja impresionirao je pod vodstvom trenera Alberta Riere (43), bivšeg igrača Liverpoola i Manchester Cityja te nekadašnjeg španjolskog reprezentativca. Riera je prošle sezone s Celjem osvojio slovenski Kup, otišao do četvrtfinala Konferencijske lige i završio na četvrtoj poziciji u prvenstvu.

Sjajan rad nastavili su ove sezone. U sedam utakmica slovenske Prve lige ostvarili su jednako toliko pobjeda uz gol-razliku 24:4, pa drugom Koperu već bježe osam bodova. Ostvaren je i europski cilj.

U kvalifikacijama za Europa ligu pobijedili su kazahstanski Sabah (6:5) pa izgubili od AEK-a iz Larnace (2:3), čime su pali u borbu za Konferencijsku ligu, gdje su na putu do glavne faze izbacili švicarski Lugano (7:4) i češku Ostravu (3:0). Glavnu ulogu u tim pothvatima imao je Franko Kovačević.

Franko Kovačević u Indexovom Intervjuu tjedna

Kovačević je imao neobičnu karijeru. Iako ima tek 26 godina, igrao je za 12 klubova na tri kontinenta. Preko rodnih Križevaca, Varaždina (Varteksa) i Bjelovara došao je na radar velikih klubova koji nisu mogli zanemariti njegovih 100-tinjak golova po sezoni u mlađim uzrastima.

Trenirao je s Dinamom, htio ga je Hajduk, a završio je u Rijeci 2015. jer su mu baka i djed živjeli u blizini, pa je obitelj procijenila kako će mu se ondje kao 16-godišnjaku biti najlakše priviknuti. U klubu s Kvarnera odradio je kadetsku sezonu, nakon koje ga je trener Matjaž Kek priključio prvoj momčadi koja je osvojila HNL.

Godine 2017., kao jedan od najvećih talenata hrvatskog nogometa, otišao je u Bayern, u koji ga je pozvao trener Carlo Ancelotti (66). Minhenski velikan htio ga je dovesti pa preko juniorske i druge momčadi razvijati za prvoligaškog igrača, no Kovačević i njegova obitelj odlučili su se na Hajduk jer im se plan splitskog kluba činio boljim.

U konačnici, Kovačević je bio navijač Bilih, stoga mu je to bio najveći trenutak u dotadašnjoj karijeri. Debi za Splićane imao je 24. kolovoza 2017. protiv Evertona (1:1) u kvalifikacijama za Europa ligu. S obzirom na to da je imao veliku konkurenciju u vidu Marka Futacsa, Ahmeda Saida i Francka Ohandze, Kovačević je skupio deset nastupa u kojima nije zabio gol.

Uslijedile su brojne promjene klubova, odlasci u Aziju i Sjedinjene Američke Države, pa dolazak u Celje, u kojem sada proživljava najbolje dane karijere. O svemu tome govorio je u intervjuu za Index.

Prvi put sam vas uživo gledao na malonogometnom turniru Bjelovarski Božić. Niste bili punoljetni, a dominirali ste među starijima. Sjećate li se toga?

Odmalena sam igrao nogomet na ulici, doslovno se nisam skidao sa školskog terena, a volio sam i sudjelovati na turnirima. Prvoligaški klubovi to brane, pa ih više ne mogu igrati. Naravno, draži mi je veliki nogomet, ali mali se igra za dušu.

Nije toliko naporan, a lopta je stalno u nogama. Osvojio sam puno turnira i često bio najbolji strijelac. Primjerice, baš sam na Bjelovarskom Božiću zabio najviše golova, a odigrao sam tri-četiri utakmice.

Nogomet vam je posao. Nedostaje li vam opušteno igrati, bez pritiska?

Da, ali se u zadnje vrijeme trudim što više uživati, a što se manje stresirati. Kada si mlađi, kada ulaziš u prvoligaški nogomet, puno je stresa. Stalno si govoriš da moraš ovo, moraš ono. U Celje sam došao i rekao: "Idem igrati, idem uživati." Ne opterećujem se.

Opušteniji pristup vam se itekako isplatio. U ovom ste trenutku najbolji strijelac na svijetu gledajući prve lige, plus internacionalna natjecanja. 

To je stvarno nevjerojatno. Znam reći da je teško biti prvi na svijetu u pljuvanju u dalj, a kamoli u nogometu koji igra toliko ljudi. Lijepo zvuči, ali ne razmišljam o tome. Igram i uživam. Rezultati prate ne samo mene, već i cijelu ekipu.

Jeste li vi taj koji je povukao momčad ili je momčad izbacila vas kao pojedinca?

Definitivno su moje predstave rezultat rada ekipe. Devedeset posto posla obavlja ekipa, ja na kraju zabijam. Uživam gledajući dečke kako igraju. Doslovno ih 85 minuta gledam, a preostalih pet pokušavam zabiti. Dugo nisam bio član ekipe koja tako dominira u svakoj utakmici protiv bilo koga. Neovisno o tome igramo li prvenstvenu ili europsku utakmicu, uvijek imamo 65-70 posto posjeda.

Celje je prošle sezone bilo jako uspješno. Osvojili su Kup, ušli u četvrtfinale Konferencijske lige i zauzeli četvrto mjesto u slovenskom prvenstvu.

U prvenstvu su malo kiksali jer je došlo do promjene trenera i igračkih rošada. Ustabilili su se kada je došao Riera. Napravili su rezultat u Konferencijskoj ligi, dok su u prvenstvu stalno bili u lovu na najbolje, što nije jednostavno. Sada od početka imamo dobar sistem.

Prvi ste s maksimalnim 21 bodom i izborili ste Konferencijsku ligu.

Kada u europske kvalifikacije krenete s prvog mjesta, protivnici su po imenima dosta lakši. Ove smo sezone igrali protiv dobrih momčadi u svakom krugu. Glavni cilj bio je izboriti Europu, što smo ostvarili, ali se time nećemo zadovoljiti.

Trener je Albert Riera, bivši igrač Manchester Cityja, Liverpoola, Bordeauxa, Galatasaraya, španjolske reprezentacije... Što možete reći o njemu?

Nikad nisam radio s tako dobrim trenerom i nikad nisam doživio takav način rada. Sve je na višoj razini, druga dimenzija, čak je nevjerojatno da je još uvijek s nama s obzirom na rezultate kakve ima. Glavni razlog zašto sam potpisao za Celje bio je on. Kad sam bio u Domžalama, igrao sam protiv njegove Olimpije i htio sam probati raditi s njim.

Nije bitno igramo li protiv 100 puta skuplje momčadi, kao što su prošle godine igrali s Fiorentinom i Betisom, imat ćemo 70-ak posto posjeda. To je čudo, nevjerojatno je što jedna ekipa iz Slovenije može raditi na europskoj razini.

Što Rieru odvaja od ostalih trenera s kojima ste radili?

Igrao sam u puno liga i radio s različitim trenerima, ali svi imaju manje-više isti sistem. Rierin koncept je drugačiji od prve do zadnje vježbe na treningu. Nikad se nisam susreo s takvim načinom rada. Uživam u svakoj vježbi. Tjera me iz zone komfora, poboljšavam se i napredujem.

Vratimo se u prošlost. Kao dječak bili ste u Križevcima, Varaždinu (Varteksu) i Bjelovaru. Što pamtite iz tih dana?

Križevci su moj domaći klub. Bio sam mali i nisam dominirao do devete godine, kada je došao poziv Varteksa. U Varaždinu je bilo super, ali klub se ugasio ubrzo nakon što sam došao, pa sam završio u Bjelovaru, čije je '99. godište dominiralo u Hrvatskoj, na redovitoj bazi pobjeđivali smo Dinamo, Hajduk i ostale prvoligaše.

Uživao sam i igrao tri-četiri sezone, sve dok nisam došao do kadeta, s kojima Bjelovar nije igrao Prvu HNL. Stoga sam bio jedan od 15-ak igrača koji su otišli u prvoligaške klubove. Nije nam imalo smisla igrati regionalnu ligu kad smo u njoj dominirali, htjeli smo ići na višu razinu: u Dinamo, Hajduk, Rijeku, Lokomotivu...

Odmalena ste privlačili pažnju sve većih i većih klubova. Kako ste se nosili sa statusom talenta i očekivanjima koja su ljudi oko vas imali?

Nisam to tada shvaćao, samo sam uživao. Znao sam da sam u svakoj utakmici najbolji. Uživao sam na utakmicama i poslije trčao kući kako bih opet igrao na ulici, školskom i turnirima po Bjelovaru, Koprivnici, Križevcima i Đurđevcu. Šarao sam gdje sam god mogao igrati.

Bio je velik hype, no meni se, kao i mnogim drugim igračima, nije bilo lako prilagoditi seniorskom nogometu. Tada sam prvi put udario u zid, nije mi bilo lako.

Kako ste osjećali u toj situaciji kada ste, što kažete, udarili u zid?

Prvi put sam se pogubio kada sam došao u Hajduk jer smo imali tri dobra napadača u top formi: Futacsa, Saida i Ohandzu. Nakon što sam cijelu dotadašnju karijeru igrao u vrhu napada, prebacili su me na krilo jer nije bilo mjesta za sve.

Pet-šest godina igrao sam na krilu, imao sam dobre sezone, ali ni blizu posljednjim sezonama kada sam primarno špica. Pričao sam s brojnim igračima, neki se pronađu s 30 ili 32 godine. Drago mi je što sam se ja počeo pronalaziti s 25, haha.

Možemo reći da vas je velika konkurencija i posljedično prebacivanje na krilo koštalo bržeg razvoja na seniorskoj razini?

Pa da. Gledajući cijelu priču, to je bila najveća pogreška. OK, tako se dogodilo, tako je moralo biti. Sad sam na poziciji koju volim i u kojoj uživam.

U mladosti ste promijenili četiri kluba iz različitih gradova. Je li bilo teško prilagođavati se na nove škole, prijatelje, seliti se i voziti na treninge i utakmice?

Da, to mi je teško padalo. Kad sam išao u Bjelovar i Varaždin, mama me svaki dan vozila. Doslovno bih krenuo odmah poslije škole: individualni trening u Križevcima, učenje, odmor pa klupski trening u Bjelovaru.

S treninga bih trčao doma kako bih išao na ulicu, igrao nogomet ili košarku. Taj je period bio OK jer sam bio sa svojom obitelji. No, kada sam otišao u Rijeku, postalo je teže. Bilo mi je teško, ponekad sam i plakao, osobito kada sam morao ići iz Križevaca.

S vremenom sam prihvatio situaciju. Znao sam zašto sam tamo, dao sam sve vrijeme u nogomet. Nažalost, moji brojni prijatelji su isto tako uložili vrijeme pa im se nije isplatilo. Stoga sam sretan i zadovoljan u kojem smjeru moja karijera ide.

Mladi nogometaši, kada promijene sredinu, često budu pred raznim izazovima jer nemaju pratnju odrasle osobe. Kako ste se vi snašli u Rijeci?

To je najveći problem. U mojem slučaju je dobro to što me zanimao samo nogomet. Nikamo nisam išao i ništa nisam radio osim igrao nogomet, on me sačuvao od drugih stvari i činio sretnim. Djeca izgube fokus kada krenu šarati ovamo i onamo.

Rijeka vas je dovela 2015., kada ste imali 16 godina, iz Bjelovara. Je li bilo još ponuda i zašto ste izabrali Rijeku?

Trenirao sam s Dinamom, koji je u špici imao Sandra Kulenovića. Nije mi imalo smisla ići onamo jer je Kulenović uz mene bio najbolji u tom godištu. Imao sam ponudu Hajduka, ali u Rijeci su mi živjeli baka i deda. Roditelji su procijenili da bi mi bilo preteško otići sam u Split, a baka i deda su bili blizu, u Opatiji, te su brinuli za mene.

U Rijeci ste odradili jednu kadetsku sezonu?

Za juniore gotovo uopće nisam igrao jer me trener Kek odmah priključio prvoj ekipi. Čak sam igrao prijateljske utakmice za seniore iako po godinama nisam imao pravo nastupa u službenom susretu.

To dovoljno govori o vašem talentu.

Da. Dominirao sam u kadetima i juniorima, pa su rekli da nema smisla igrati s njima. Kek je želio da cijelo vrijeme budem s prvom ekipom, što sam, naravno, objeručke prihvatio. Bila je to ekipa koja je osvojila prvenstvo i Kup. Trenirao sam s njima cijelu godinu i puno toga naučio.

Kako je bilo raditi s Kekom, sada izbornikom Slovenije, poznatim kao strogim trenerom?

Bio mi je prvi seniorski trener. Mnogi igrači ne vole takve trenere, a meni su najbolji. Jednak je prema svima, nema igrače koje diže i one koje spušta. Iznimno je profesionalan, rad mu je najbitniji.

Iako rijetko pokazuje emocije, pozvao me u kancelariju, pričali smo, i pokazao mi da ima velika očekivanja od mene. Htio je da ostanem, ali na kraju sam otišao u Hajduk. Žao mi je što nisam s njim više radio, no bio je to moj odabir i sretan sam s njim. Ispunio sam san, zaigrao sam za Hajduk, za klub koji navijam i pred navijačima koje obožavam.

Nakon što ste odradili jednu sezonu u kadetima Rijeke, stigao je poziv Bayerna, i to tadašnjeg trenera Carla Ancelottija. Prisjetite se toga.

Imao sam 16 godina kada me Ancelotti pozvao na desetak dana priprema s prvom momčadi Bayerna. Bilo je super. Imao sam veliku vjeru u sebe, išao sam uživati i nije mi se to činila kao velika stvar, ipak sam u glavi još bio dijete.

Iskusio sam najveći mogući nivo, vidio njihov odnos prema radu i životu. Bayern me htio zadržati, ali su htjeli da se probijam kroz juniore i B momčad. Nisam bio u planovima za prvu ekipu, što je bilo normalno jer sam bio dijete, ali nisam htio opet igrati juniorski nogomet jer sam s Rijekom već igrao seniorski. Zaključio sam da je Hajduk najbolja priča.

Kako ste reagirali kada je Ancelotti nazvao vašu majku kako bi vas pozvao u Bayern?

Sve mi je to bilo prečudno. Ancelotti je mamu zvao nakon što sam bio najbolji igrač turnira u Mađarskoj. Bio sam sretan, naravno, ali sam to shvaćao kao nešto normalno. Posjetili smo i upoznali Ancelottija u Italiji, nakon čega sam slomio ključnu kost na turniru Kvarnerska rivijera. Ancelotti mi je rekao da dođem u Bayern čim se oporavim, i tako je bilo.

Ancelotti je poznat po fenomenalnom odnosu s igračima. Kakav ste dojam stekli o njemu?

Kada sam ga upoznao, bio sam klinac koji je imao respect prema svima. Da je bilo koja starija osoba stala pred mene, sramio bih se i pokazao poštovanje. Čudio sam se Ancelottijevu odnosu s igračima. Po cijele bismo dane bili u Bayernovu kampu, a on je s igračima pio kave, zezao se, pričao...

To nije normalno jer se većina trenera drži kancelarija. "Vidimo se na treningu i to je to." Ancelotti se više ponašao kao igrač nego kao trener, super je.

Imate li anegdotu s Ancelottijem, Joshuom Kimmichom, Arturom Vidalom, Robertom Lewandowskim, Thomasom Müllerom ili nekom od zvijezda Bayerna?

Najviše sam se družio s Franckom Riberyjem i Davidom Alabom te nekolicinom mlađih igrača, od kojih su neki bili iz Hrvatske i Srbije kao Bayernovi juniori pridruženi prvoj ekipi. Uglavnom su svi bili okrenuti sebi i svojim individualnim programima.

Ispričat ću anegdotu s Alabom. Moji roditelji su došli na trening i slikali se s njim, a onda je Alaba progovorio hrvatski: "Je l' vam dobra slika, hoćete još jednu?" Smijali su se što je znao govoriti hrvatski. Naučio ga je tako što se kao dijete na ulici igrao s djecom s Balkana koja su ondje bila u izbjegličkom kampu.

Odbili ste Bayern i otišli u Hajduk.

Karl-Heinz Rummenigge (tadašnji predsjednik Uprave Bayerna, op. a.) nazvao je mamu i rekao kako Bayern želi da krenem od juniora. U tom sam trenutku bio 100 posto siguran da je Hajduk bolji put jer nisam htio više igrati juniorski nogomet.

Hajduk je ispunio sve uvjete za moju obitelj, to je bila najzdravija opcija, a i sada mislim da smo ispravno postupili. Nažalost, u Hajduku nije kliknulo, nije bilo jednostavno kako sam mislio da će biti. Bilo je teško.

Rekli ste kako vam uopće nije bilo neobično što vas zove Bayern. To svjedoči o velikom samopouzdanju.

Pa da. Kada sam bio mlad, ne sjećam se utakmice u kojoj nisam zabio gol. Primjerice, u kalendarskoj godini u Bjelovaru imao sam oko 100 golova. Znao sam da sam kvalitetan i da ću biti najbolji kamo god otišao. Takva je tada bila moja glava. Čak i kad sam trenirao s prvim ekipama, govorio sam si da sam najbolji. Valjda je to normalno mišljenje kad si ludi klinac. Možda je tako čak i najbolje.

Koliko ste se promijenili od tada?

Dosta. Čovjek se promijeni kada proživi uspjehe i neuspjehe, to ga oblikuje. Na kraju krajeva, sretan sam i zadovoljan onime što sam iskusio. Sada uživam.

Igrali ste diljem svijeta. Je li točna česta izjava prema kojoj nogometaš može igrati bilo gdje nakon što proživi pritisak u Hajduku?

Teško je, ali vjerujem da i vani ima klubova u kojima nije lako. Igrati u Hajduku za mene je bio šok kada sam bio mlad. Igrao sam pred 65 tisuća gledatelja protiv Schalkea, pred 60 tisuća protiv Herthe i pred 70 tisuća protiv HSV-a, ali sve je to kamilica za Poljud, haha. U Hajduku, iako si možda prvi na tablici, ako ne dominiraš jedno poluvrijeme, svi ti zvižde. To je stvarno čudno.

U drugim klubovima to niste doživjeli?

Recimo, ako u Njemačkoj izgubiš, ideš dalje, navijači su i dalje uz tebe. Mentalitet je potpuno drugačiji i mislim da balkanske igrače zbog toga vani cijene. Ni ja ne volim izgubiti u običnoj vježbi na treningu, a kamoli izgubiti utakmicu. Dok stranci kažu: "OK, izgubili smo, nema veze, sutra je novi dan."

Debitirali ste za Hajduk protiv Evertona (1:1) u kvalifikacijama za Europa ligu 2017. godine. Prisjetite se osjećaja koji su vas prolazili u trenutku kad ste ušli u igru.

Uvijek imam lude debije, haha. Iskreno, dan prije utakmice nisam spavao. Sve mi je bilo čudno već u karanteni iako nisam mislio da ću igrati. Kad sam ušao na kraju utakmice, bila je to nevjerojatna euforija, tlo mi se treslo pod nogama. Neopisivo, nagrada za sve što sam prošao, pamtit ću ga cijeli život. Ne može svatko debitirati za Hajduk protiv Evertona.

Deset nastupa za Hajduk.

Bio sam sretan što sam u Hajduku napravio prvi korak u seniorskom nogometu. U tom trenutku nisam bio dovoljno zreo u glavi, a kamoli igrački. Dobio sam šansu, ne mogu reći da nisam. Igrač u Hajduku mora raditi razliku, očekuju se samo pobjede.

Nisam bio spreman, ali ne žalim ni za čim, dao sam sve za Hajduk. Da sam imao ovu glavu i ovo tijelo, bilo bi drugačije, ali tada je to bio moj maksimum. Znam da su to prepoznali navijači te ljudi u i oko kluba. Svi su oko mene bili pozitivni, nikad nisam imao problema.

Iz Hajduka ste otišli u Rudeš u ljeto 2019., pa zatim u Hoffenheim.

Hajduk je tada odbio ponudu Parme za mene. Ostalo je još mjesec dana priprema, a trener Siniša Oreščanin, koji je preuzeo momčad, nije me vidio u sastavu. Hajduk me stoga odlučio pustiti u zadnji tren. S obzirom na to da je bio kraj prijelaznog roka, nisam imao opcije kao na početku, pa sam otišao na posudbu u Rudeš.

Bio sam ondje par mjeseci, trener Tomislav Ivković mi je dao priliku na krilu. Odigrao sam sve utakmice i uživao, ali nije lako igrati u ekipi koja ispada. Dobro sam igrao, razvio sam se i došle su ponude CSKA Moskve i Hoffenheima. Otišao sam u Hoffenheim.

U Hoffenheimu ste imali 12 nastupa, sedam golova i jednu asistenciju za drugu momčad, dok za prvu niste zaigrali. S obzirom na to da ste imali dobre brojke, zašto niste dobili priliku?

Bio sam u problemu automatski kad sam došao. Došao sam iz HNL-a koji je bio puno kvalitetniji od njemačke regionalne lige koju je igrala druga ekipa Hoffenheima, a puno slabiji od Bundeslige koju igra prva momčad. Bio sam na međustepenici: igrao sam za drugu momčad, trenirao s prvom. To mi nije bio dovoljan podražaj, shvatili smo da to nema smisla i da je bolje ići na posudbe.

U Cincinnatiju sam se ozlijedio i bila je korona, a u Pafosu nisam imao statistiku, ali dobro sam igrao. U Hoffenheimu se u međuvremenu zamijenila klupska struktura. Nisu me vidjeli u prvoj ekipi, druga za mene nije imala smisla i otišao sam u Domžale na poziv trenera Simona Rožmana i sportskog direktora Senijada Ibričića. Rekli su da mi treba konstantna minutaža i da ću biti glavni igrač. Tu sam prvi put eksplodirao.

U Domžalama ste imali 14 golova i šest asistencija u 34 nastupa.

Baš sam dobro igrao, to je za krilnog igrača ozbiljna statistika, s time da sam golove zabijao Olimpiji i Mariboru kao najboljim klubovima. Bio je ispravan potez otići nekoliko stepenica niže kako bih napravio skok.

Andrej Kramarić je najveći igrač u povijesti Hoffenheima. Jeste li stekli dojam što on znači tamo za klub?

Svi smo živjeli u Heidelbergu, u Sinsheimu je stadion. Kramarić je ondje legenda, doslovno direktor i igrač. Veliki je profesionalac, kao da ima 15 godina, a ne više od 30. Svaki dan prvi dođe i zadnji ode. Ima top odnos prema radu i suigračima, svi ga obožavaju. Miran je, pametan i staložen. Zaslužio je sve što mu se događa.

Hrvatski klubovi, njemački Hoffenheim i Wehen, američki Cincinnati, ciparski Pafos, južnokorejski Gangwon, slovenski klubovi Domžale i Celje. Nevjerojatno je što ste proputovali u nogometnom smislu s 26 godina.

Kad sam iz Domžala otišao u Wehen, nisam imao sreće. Druga Bundesliga bila je dobra prilika, podloga za dalje. Igrao sam top utakmice protiv Schalkea, Herthe, St. Paulija i HSV-a, zabio sam i imao dobru sezoni. Nažalost, ispali smo.

Nije imalo smisla opet igrati treću ligu, a puno igrača je otišlo. S obzirom na to da me Wehen platio Domžalama, nisu me htjeli pustiti besplatno. Bilo je nekoliko opcija, a jedino su Južnokorejci mogli platiti posudbu i meni dati plaću, stoga sam otišao.

U Gangwonu je bilo dobro. Izborili smo azijsku Ligu prvaka, a ja sam stvarno dobro igrao. Međutim, došlo je do komplikacija. Promijenila se struktura u klubu, otišli su ljudi koji su me doveli. Počeo sam slabije igrati i već sam bio u kontaktu s europskim klubovima. Presudili su Riera i Celje, znao sam da će to za mene biti najbolji korak.

U jednom intervjuu govorili ste kako je južnokorejski nogomet bio najteži koji ste igrali i da je način razmišljanja igrača drugačiji od europskog. Na što ste mislili?

Skroz drugačije, ne znam kako bih to objasnio. Stvari koje kod nas nisu normalne, tamo jesu. U nekim su segmentima puno bolji od nas, u drugima kasne. Fizički su jako spremni, jako puno treniraju. Sitne su građe i nabijeni pa dobro igraju u malim prostorima. Jako su okretni i teško ih je predriblati, ali ne igraju u dubinu.

Puno se trči i puno udara, grubo je. Južnokorejska liga je puno intenzivnija od HNL-a i drugih liga s ovog područja. Nema puno stajanja, nema faulova kao na Balkanu, gdje je sve faul.

Kako ste se navikli na južnokorejsku kulturu?

Jako dobro, čak mi ponekad nedostaje. Jako su pošten narod, to je najbolja riječ kojom bih ih opisao. Naravno, moraš se prilagoditi mjestu u koje dođeš. Dijete mi je tamo išlo u vrtić, žena i ja smo bili prezadovoljni.

Kako je bilo u Cincinnatiju od listopada 2020. do srpnja 2021.? Ondje vas je zatekla korona.

Amerika je skroz drugi svijet u odnosu na Južnu Koreju, sličnija je našoj kulturi. Nažalost, tamo sam se ozlijedio na tri mjeseca. Nisam toliko odigrao, ali život je bio jako lijep. Puno igrača ide po lošim gradovima i državama, a ja sam igrao po najboljim gradovima u državama: Pafos, Split, Ljubljana, Heidelberg, Wiesbaden...

Football, odnosno američki nogomet, glavni je sport u SAD-u, a tu su i košarka, bejzbol i hokej. Kako ste doživjeli američki odnos prema sportu?

U Cincinnatiju i saveznoj državi Ohio sport je iznimno važan. Sve se svodi na utakmice, ljudi žive za njih. Nisam otišao na utakmicu američkog nogometa jer nisam bio ondje za vrijeme njihove kratke sezone.

No gledao sam Cincinnati Redse, njihovu bejzbolsku momčad. Fora iskustvo. Bejzbolaši i igrači Cincinnati Bengalsa (NFL klub, op. a.) dolazili su na naše utakmice, a mi smo išli na njihove. Družili smo se i izvan terena, išli jedni drugima na rođendane.

Njihova sportska kultura je zbilja pozitivna, odlazak na utakmicu im je obiteljska stvar. Tijekom utakmice bejzbola, koja traje četiri sata, ljudi ne tipkaju po mobitelima nego se druže. To zbližava obitelj i to nam nedostaje u Europi.

Odaziv publike na utakmice u Hrvatskoj i Sloveniji je jako loš. Za mene to nije demotivirajuće jer jedva čekam igrati, motiviran sam svaki dan jer imam takav karakter. Naravno, ljepše je igrati pred punim nego pred praznim stadionom. S druge strane, kad si loš, dobro je da je prazno, haha.

Imate li anegdotu s američkim sportskim zvijezdama?

Kad sam upoznao igrače američkog nogometa, nisam mogao vjerovati da postoje takvi ljudi. Svi su visoki dva metra i imaju 150 kilograma mišića. Stao sam pored njih i izgledao ako igračka. Nenormalno.

Trener u Cincinnatiju bio vam je Jaap Stam (53), legendarni nizozemski stoper i jedan od igrača koji je svojom pojavom i borbenošću ulijevao strah u kosti. Što nam možete reći o njemu?

Nikad nisam upoznao osobu koja je toliko dobra izvan terena, a kada dođe na teren, kida sve, kao da je potpuno druga osoba. Kad god bi igrači igrali protiv trenerskog stožera, svi bi zbog Stama izlazili plavi i u bolovima, nisu mogli stajati, haha.

Igrate li sada najbolji nogomet u karijeri?

Najviše uživam u najboljoj momčadi koja dominira. Igram najbolji nogomet, ali ne zbog sebe, nego zbog suigrača. Kad svi rade svoj posao i igraju dobro, onda pobjeđuješ.

Kakve su želje vas i Celja?

Cilj mi je što dulje raditi s gospodinom Rierom kako bih što više naučio od njega. Uživam doći k njemu na trening, a utakmice su šlag na torti.

Godinama ste se selili i mijenjali klubove. Je li sada želja dulje ostati na jednom mjestu?

Da. Ne znam zašto je moja karijera takva, haha. Sad mogu reći da želim ostati tri godine u Celju, a možda odem iduće sezone. Volio bih ostati što dulje. Da je Riera tri godine sigurno trener, odmah bih potpisao. Novac mi nije cilj, samo želim napredovati.

Neobično je što već s 26 godina govorite kako vam novac nije bitan. To uglavnom govore stariji igrači.

Rano sam krenuo, u medijima sam od malih nogu, imao sam puno uspona i padova. Toliko mi se toga dogodilo... Jedan Andrej Kramarić ima manje klubova nego ja, haha. Iskustvo me oblikovalo, sada drugačije razmišljam.

Ako ste sada promijenili stav, znači li to da ste prije bili pod velikim pritiskom?

Naravno, pogotovo kada sam bio mlađi. Devedeset posto igrača je pod pritiskom. Uvijek želiš biti najbolji, a puno te ljudi gleda. Na kraju se pitaš - zašto? Trener mi daje zadatke koje moram ispuniti, i to je to.

Ako uspijem Rierine zadatke, nema šanse da odigram lošu utakmicu. Nije problem promašiti dodavanje ili gol. Ali moraš ispunjavati zadatke. Ako to ne radiš, onda nastaje problem.