U SKLOPU 16. kola Prve HNL od 18 sati igra se najveći hrvatski derbi između Dinama i Hajduka. Tim povodom, u suradnji s Yugopapirom, donosimo tekst Zdravka Reića i Renéa Bakalovića iz časopisa "Start", objavljen u prosincu 1984. Tada se igrao 77. derbi te je na klupi Dinama bila Hajdukova legenda Tomislav Ivić, a Splićane je vodio njegov učenik Stanko Poklepović. 

DINAMO i Hajduk odigrali su 77. prvoligaški susret pred prepunim maksimirskim stadionom kapaciteta 50.000 mjesta. Po službenim podacima prodano je 32.297 ulaznica, uz prosječnu cijenu od 400 dinara (cijena magazina Start: 70 dinara); službeni bruto prihod bio je 10,468.000 dinara, a čista zarada 7,760.000 dinara. U prihod nije uračunata naknada za izravni televizijski prijenos, jer za njega nije ni bilo službene Dinamove dozvole. Sam derbi, više no ikad, bio je značajniji od puke statistike... 

Dinamo je postao karakterna ekipa, konstatirao je Tomislav Ivić nakon prošlonedjeljnog susreta između Dinama i Hajduka, aludirajući na motivacijsku čvrstinu koja je zagrebačkom prvoligašu omogućila da rezultat 0:2 preokrene u neodlučeni ishod u jednom tako teškom dvoboju. U sarajevskom susretu sa Željezničarom, nakon vodstva domaćina, Dinamo se također izborio za remi, u Novom Sadu je 1:0 za Vojvodinu preokrenuo čak u svoju ukupnu pobjedu. Nagovještaj jedne tendencije postao je nakon ovoga susreta s Hajdukom definitivno nova Dinamova značajka.

No ta osobina, bez koje velika momčad ne može biti velika, nije bila jedina koju je 77. prvoligaški susret Dinama i Hajduka testirao. Mnoštvo okolnosti pretvorilo je jednu utakmicu u ključni argument za cijeli niz sadašnjih i budućih vrednovanja ta dva kluba.

Nekoliko dana prije same utakmice njen neuobičajeni značaj mogao se očekivati na brojnim razinama. U samoj upravi telefonske i osobne rezervacije povlaštenih mjesta gotovo da su paralizirale redoviti rad u uredima. Broj akreditiranih novinara i protokolarnih najava nagoviještao je rekordni posjet. Razlog izostanka rekorda djelomice je u tome što tajnoviti dogovor o TV-prijenosu ipak nije bio dovoljno tajnovit, pa su neki potencijalni gledatelji ipak pretpostavili TV-ekran i sobnu temperaturu iskušenju gužve, tmurnog i hladnog nedjeljnog poslijepodneva. 

Uobičajeno izuzetne okolnosti derbija bile su ovaj put vrlo neobične. U petak u 11 sati na treningu na pomoćnom terenu iza istočne tribine, govor gledatelja upućivao je na izraženu dalmatinsku većinu. Frakcija ivićevaca bila je beskrajno zaintrigirana pomalo bizarnim položajem: guru je promijenio pastvu - kamo sad usmjeriti emocije? 

Ivić u trenirci, toploj sintetskoj jakni i s vunenom kapom na glavi trči između dva gola, gdje igrači upražnjavaju kombinaciju klasičnog nogometnog meča i uvježbavanja posebnih varijanti. Ivićev prodoran glas odzvanja ojačan glomaznom konstrukcijom tribina, a komentari gledatelja sasvim su prigušeni. Majstora ne treba ometati. "Mlinka, priđi mu odmah, ništa prostora nismo uzeli."

Prostor je jedna od Ivićevih fiksacija. On za njega nije pasivna kategorija. On osjeća njegove potencijale poput igrača goa, drevne dalekoistočne igre, u kojoj žetoni trebaju zagospodariti pločom. Krajnje jednostavna igra koja omogućuje da čak i mala djeca ovladavaju njenim pravilima - no dubine koje krije nisu ni umnim starcima omogućile da potpuno ovladaju njome. 

Ispod banalne nogometne površine, igre koja privlači osobe skučenih misaonih kapaciteta, Ivić je otkrio prostore za intelektualne izazove. Još kao vrlo mladi trener nastojao je uspoređivati svoje nove ideje sa zamislima naših nogometnih uglednika. "Ofsajd je pomoćno sredstvo napada", objašnjavao je Miljanu Miljaniću. Miljanić je u tom trenutku bio spreman na samo jedan logički korak koji mu je govorio da ofsajd služi za posrednu obranu vlastitog gola. Ivićeve ideje zvučale su mu kao tipična smušenost mladog stručnjaka, a Ivić nije pokušavao dalje razvijati svoje teze o pregrupiranju, u kojemu ofsajd služi kao prijetnja i otvaranje novih mogućnosti za napad. Ni Vujadin Boškov nije pokazao više razumijevanja.

Autoriteti ipak nisu poljuljali Ivićevu vjeru da nogometna taktika nije zbroj konačnih, odavna razrađenih varijanti. "To je to, lopta se šeta, vratar trči po crti i ne može dobro braniti", sa zadovoljstvom je na treningu komentirao dok je Stojić vadio loptu iz mreže. Lice mu je odražavalo iskonsku sreću pretakanja zamišljenog u realno i vrlo efikasno oružje. Stotinjak gledatelja, uglavnom posvećenih kibica, uočavalo je smisao varijanti koje im je prezentirao Ivić. Arslanović je postigao još jedan gol, Ivić je već razdragan i otima mu se uzvik: "Yes, sir."

Njih stotinjak davno je prestalo sumnjati u potencijale novog Dinamovog trenera. Dobar dio jugoslavenske sportske javnosti, pa i "Dinamovih navijača", još nije bio siguran nije li fama o taktičkom geniju još jedna od demagogija kojom sport obiluje. Osim toga, hoće li Ivić i protiv Hajduka provesti potpunu mobilizaciju? (Vojni termini značajna su stavka upravo Ivićeva rječnika.) Kako on shvaća profesionalnu etiku, je li opsesija nogometom za njega jača od opsesije Hajduka?

Dileme vezane za Ivića nisu iscrpile atraktivnost derbija. Fantazije o kandidaturi Zagrepčana za natjecanje u sljedećem Kupu UEFA počele su dobivati realne prizvuke: 11 od 19 mogućih bodova, koliko je osvojio Dinamo pod Ivićevim vodstvom, a osobito uspjesi u posljednjim kolima, bili su prvoklasan aperitiv za ponovo probuđeni apetit navijača. Ali Dinamo ipak nije Ivić. Kakve su stvarne mogućnosti maksimirskih igrača? Mogu li slijediti ideje i ambicije svog trenera na duže staze? Nalazi li se Dinamo na putu dugoročnog oporavka?

Hajdukovci su od derbija također očekivali mnoge odgovore. Dolazili su u Zagreb u legendarnim "feratama s tovarima", vlakovima s najglasnijim navijačima. Do trenutka kad su u subotu prijepodne navijači i vodstvo puta Splićana stigli avionom u Zagreb i odmah se prebacili u hotel Intercontinental, u hotelskoj taverni Grič već je bio spreman dio neformalnog Hajdukova stožera.

Sljedeća 24 sata, gotovo neprekidno, istaknuta dalmatinska javna lica i sami klupski stručnjaci i rukovoditelji iznosili su svoje teze o utakmici. Razmatralo se što znači biti hajdukovac i kako se takva osoba treba ponašati u ovakvim trenucima. Najekstremnije krilo smatralo je da Ivića ne treba čak ni pozdraviti. Istodobno je Ivić sa suprugom boravio u istom hotelu. Miljenko Smoje ga je nakon rukovanja upitao: "Jesi li počeo kajkati?" 

To nije bila jedina prilika u kojoj je teško bilo razabrati što je zafrkavanje, što ironija, a što sarkazam. Posebno se očekivao susret dvojice trenera, Ivića i Poklepovića.

Samo tri godine razlike u starosti činilo ih je, praktično, predstavnicima iste generacije, ali uvijek ih je razdvajalo. Tri godine stvorilo je, uz ostale okolnosti, vrlo bliske odnose tipa "otac-sin". Događale su se neobične situacije: Poklepović bi sjedio s kolegama, jugoslavenskim nogometnim trenerima, no kad bi stolu prišao Ivić, on bi se automatski, u znak poštovanja, dizao. Što će se dogoditi prilikom ovoga susreta zanimalo je prijatelje kluba, novinare i fotoreportere? Jesu li rezultati s Hajdukom Poklepovića emancipirali do ravnopravnih odnosa s Ivićem?

Konačno, hajdukovci su razmišljali o tome što eventualni poraz Sarajeva u susretu sa Zvezdom i povoljan ishod maksimirskog dvoboja znači. Postaje li time Hajduk najozbiljniji kandidat za titulu prvaka? Kakva je, zapravo, prava snaga kluba u kojemu igraju igrači poput Vujovića, Sliškovića i GudeIja? Što znače (dotad) osvojena 22 boda, uz mnoštvo zdravstvenih problema s početka prvenstva, ali i uz osječki debakl na europskoj nogometnoj sceni? Nosi li Poklepović sobom novi val klupskog prosperiteta ili još jedan interval stagnacije? Ima li izvornih trenerskih zamisli primjerenih Hajduku, ili je svoje ideje tek sakupljao dok je godinama asistirao Iviću i drugim stratezima bijelih?

U trenerskim relacijama introvertirani i mirni Poklepović, kojemu je svaka arogancija strana, rekao je da Hajduk mora težiti za tim da osvoji prosječno tri naslova iz četiri prvenstva. Uspjeh u Maksimiru bit će siguran nagovještaj osvajanja državnog prvenstva, postala je prevladavajuća teza među hajdukovcima. Upućeniji su koristili i argument tradicije: Hajduk je poslije rata sedam puta bio prvak, i svaki put bio je uspješan Dinamov suparnik u Zagrebu. 1950. - 3:1, 1952. - 3:0, 1955. - 6:0, 1971. - 1:0, 1974. - 1:0, 1975. - 2:1, i 1979. - 2:2. Posljednja tri uspjeha Splićani su ostvarili s Ivićem na čelu.

Hajduk svoje igrače nagrađuje vezanim premijama u paketu od po četiri prvenstvene utakmice. Tako je posljednja jesenska premija isplaćena poslije šesnaestoga kola, nakon utakmice sa Željezničarom. Bodovna akumulacija iznad planirane stvorila je atmosferu u kojoj su rukovoditelji pitali igrače da sami odrede nagradu za eventualnu pobjedu u Maksimiru. "Pet starih milijuna", odgovorili su.

Prvo derbi-suočavanje zbilo se u subotu prijepodne. U spomenutu tavernu Grič ušao je Poklepović, za stolom je doručkovao Ivić. Prijatelji, ravnopravni suparnici, protivnici?

"Znam ja što me čeka od Špace (Poklepovića)...", izjavio je Ivić dan prije za Slobodnu Dalmaciju.

"Strahujem li od Ivana (Ivića)? Kako to? Pa znamo se mi u dušu...", govorio je istom novinaru Poklepović. No je li sve tako izvjesno? Vječni pomoćnik vodio je ovom prilikom favorita, superiorni vođa bio je na čelu tabora koji se tek izvukao sa samoga dna. Za Jugoslaviju donedavno anonimni Poklepović postao je predmet općeg zanimanja, svjetski afirmirani Ivić trebao je još jednom dokazati svoje vrijednosti u klubu kojemu su aspiracije znatno niže u ovom trenutku od kluba njegova prijatelja i nekadašnjeg učenika. Jesu li nove okolnosti stvorile i nove odnose među njima?

Ivić i Poklepović su se zagrlili i poljubili, no oko njih bili su "Startovi" fotoreporteri i novinari, uskoro i mnoštvo drugih znatiželjnika. O spontanosti više nije moglo biti govora. Poklepović je zbog te neobične situacije postao potišten. Njegova urođena jednostavnost, prisnost i nenametljivost stvorile su već i znatno prije podsvjesni strah od tog susreta. 

"Nije u redu što se derbi Dinamo - Hajduk promatra kao dvoboj Ivić - Poklepović", ponovio je nekoliko puta tih dana. Ivić se u novoj situaciji mnogo lakše snalazio. Ono što je kod Poklepovića stvaralo hipertenziju i nešto poput blage mučnine, za Ivića bila je još jedna situacija koja traži prave poteze, prave izjave, obvezatne duhovitosti i pokoji smiješak.

"Osjećaj se kao kod kuće", rekao je Ivić Poklepoviću pomalo ironično, s obzirom na to da ni Zagreb, a svakako ni hotel, nisu sredine gdje se i sam Ivić u ovom trenutku može tako osjećati. Ironija je i odličan zaklon koji, zbog mnoštva mogućih interpretacija, može zaštititi prave osjećaje i stavove. Ivić je nastojao okrenuti sve na zezanje i olakšati napetu situaciju. Razne sredine i razni susreti, u kojima su se pomno pratile njegove reakcije, naučile su ga da unaprijed planira kako se treba ponašati, ali i da brzo i spretno reagira na neočekivane okolnosti i pitanja. Jezgrovite, jednostavne i poželjno duhovite rečenice materijal su koji novinari vole i pamte. No Poklepović se još dugo nakon tog susreta nije opustio.

Ivić je krenuo svojim mladićima u Maksimir na subotnji trening u 11 sati. Ostavio je hajdukovce koji su krenuli na Gornji grad razgledati stare kineske umjetnine. U kuhinji ispod južnih tribina, Barica Horvat pripremala je tijesto za senf-okruglice, na štednjaku su krčkali goveđi odresci, a ostava je bila pretrpana salatom koju je dan prije dopremio jedan navijač poljoprivrednik. Dragec Cizerić, ekonomist, bio je u potrazi za teletinom koja je bila neophodna za standardizirani nedjeljni obrok u 11 sati prije utakmice: goveđa juha, teleći naravni odresci, pire krumpir, zelena salata i kompot od jabuka.

U kancelariji, kat ispod, službenici su se mučili s prekobrojnim novinarskim propusnicama, a nešto dalje, na terenu, Ivić je nekolicini novinara, koji su komentirali sutrašnje uvjete za igru, objašnjavao kako je znao dolaziti na važna inozemna gostovanja dan prije susreta. Razgledao bi teren, bio bi zadovoljan što je suh, to su za hajdukovce bile najuobičajenije okolnosti za igru. 

"Nakon vedre noći i isto takvog prijepodneva, zadovoljno smo pripremili odgovarajuće krampone, istrčali na teren i upali u blato do gležnja. Domaćini su cijelu noć natapali travu vodom iz vatrogasnih šmrkova", prisjećao se Ivić.

Noć prije zagrebačkog derbija Dinamovi igrači proveli su u spavaonicama ispod južne tribine. Hajdukovi prvotimci spavali su na četrnaestome katu hotela Intercontinental. Do kasno u noć, treneri, novinari i članovi uprave raspravljali su o sutrašnjoj utakmici. 

Posljednje nedoumice: hoće li Ivić zaista staviti Brauna u momčad kao što je najavljeno? S druge strane, analizira se i suvremeni nogometni trend, televizija je upravo završila prijenos kvalifikacijske utakmice između Francuza i Bugara. Je li francuska era već stvar prošlosti, ili može imati nekoliko sukcesivnih epizoda, poput razdoblja njemačke dominacije? 

U raspravama sudjeluje još jedan dalmatinski trener zaposlen u Zagrebu. Njegovi su uspjesi u sjeni Ivićevih, no zapravo jednako upečatljivi. Iz donjeg dijela republičke lige, Stipe Kedžo preselio je NK Zagreb u vrh tablice i vrlo vjerojatno će se u sljedećoj sezoni momčad iz Kranjčevićeve ulice ponovo naći u drugoj ligi. Dok dalmatinski treneri razmišljaju o uspjesima francuskoga nogometa, promatračima se nameće tema o uspjesima dalmatinskih nogometnih stručnjaka, čiji novi val tek nadolazi.

U nedjelju, nešto prije 14 sati, hajdukovci su autobusom stigli na maksimirski stadion, čije su tribine, nešto više od sata prije početka utakmice, već dopola ispunjene.

Oko 14 i 30 dva puta po 16 igrača zagrijava se na pomoćnim terenima iza južne tribine, dok masa gledatelja, koja se s posljednje tramvajske stanice i parkinga uputila na svoja mjesta, zastajkuje i promatra prvotimce kako trčkaraju dok im para suklja iz usta. Posjetitelji se prije ulaska u gledalište zaustavljaju na nekoliko mjesta gdje se u velikim posudama brčkaju kobasice. Skupina hajdukovaca-ivićevaca objašnjava kako već sada mogu početi slaviti jer danas nikako ne mogu izgubiti. Netko od njihovih ljubimaca u svakom će slučaju osvojiti bodove.

Ta neobičnost ipak nije presedan u odnosima dva kluba. Ugledni sportski novinar Roman Garber prostudirao je arhive i pronašao dosta angažmana koji su bili posljedica transfera Zagreb - Split i obratno. Počelo je s Bernardom Vukasom, koji afirmaciju nije mogao osigurati u Zagrebu, a u Splitu je postao jedan od najvećih nogometnih mitova. 

Otac Dinamova vratara Željka Stinčića, Branko, branio je gol Hajduka. Igrač Božo Senčar nastupio je za oba tima, poslije i Wilson Džoni. Od trenera, prije Tomislava Ivića, obje su ekipe vodili Branko Zebec i Vlatko Marković.

Te selidbe ipak nisu doprinijele nekim srdačnim odnosima. Međusobna netrpeljivost, vezana osobito za starije generacije, mogla se zapaziti i na ovom susretu. Veterani Hajduka, koji su igrali u Ivanić Gradu, rezervirali su ulaznice za nedjeljnu utakmicu. Uz karte za zapadnu tribinu, dužnosnik veterana našao je u omotnici i Dinamove značke (cijena karata 550 dinara, plus 50 dinara za prigodnu značku za Dinamovu četrdesetu obljetnicu). Hajdukov dužnosnik izjavio je kako mu ne pada na pamet da podijeli značke svojim veteranima: "Ivo Bego sigurno bi me svojom probo."

Poslije utakmice, Poklepović je rekao da njegovi igrači nisu nikad spremnije i agilnije istrčali na teren. "Znao sam tada da ne možemo izgubiti", komentirao je, ali nervoza ga je tijekom utakmice vjerno pratila. "Zadržite kontrolu", neprekidno je ponavljao svojim igračima pred sam susret. 

Gotovo opsesivan strah od mogućeg incidenta na utakmici progonio ga je već danima. Upućeni, koji su imali uvid u jedan i drugi stožer prije utakmice, odbacivali su svaku primisao o mogućem dogovorenom rezultatu. Napetost nije bila glumljena. No prognoze su se i kod znalaca bitno razlikovale. Hajduk je dobio posljednju prvenstvenu utakmicu protiv Dinama u Maksimiru 1970., i to autogolom inače izvanrednog Filipa Blaškovića.

Splićane je tada vodio, naravno, Tomislav Ivić. Od ukupno 76 utakmica u ovom natjecanju, Dinamo je 20 puta pobjeđivao (16 puta u Zagrebu), Hajduk 30 puta (12 puta u Zagrebu) uz 20 remija (10 zagrebačkih). Gol-razlika iznosila je 104:95 u korist Hajduka, 52:44 u korist Dinama kad se računaju samo zagrebački susreti. 

Statističke analize pokazuju da posljednjih godina, nakon Ivićeva odlaska iz Hajduka, Zagrepčani počinju rapidno popravljati ukupni omjer.

No statistika je, kao što je poznato, podatna disciplina, i o njoj je na maksimirskom stadionu malo tko od prisutnih 50 tisuća ljudi razmišljao u nedjelju 9. prosinca u 15 sati, kad je sudac Kulenović označio početak utakmice.

Prvih pola sata igre pokazalo je osnovne zamisli Ivića i Poklepovića. Praktično, bile su identične: po pet igrača u obrambenim paketima. Mlinarić s jedne i Slišković s druge strane u vrhu napada, a ne u vezi, kako bi se oba odmarala dok je protivnik u napadu. I jedni i drugi čekali su da suparnici otvorenije krenu u napad. 

Dinamo je prvi malo omekšao tu tvrdu formaciju, i već prvom prilikom Vulić presijeca loptu, a Slišković završava brzu akciju pogotkom u 35. minuti. Dvije minute poslije, Slišković se prisjeća savjeta Katalinića prije no što će slobodni udarac uputiti prema Stojićevim vratima: "Ne pucaj preko zida, nego direktno, 'iz koraka.'"

U Dinamovoj obrani očekivala se neka uigrana varka, no Sliškovićev udarac "iz potkoljenice" bio je za sve njih potpuno iznenađenje. Nakon 2:0, činilo se da se priprema parada Hajduka, protiv koje Ivić i Dinamo nemaju pravo protusredstvo.

Na klupi Dinama, u prvih pola sata, trener domaćina (ali zasad još ne i domaći trener) nemilosrdno je zlostavljao svoje glasnice instruirajući svoje igrače. Vratne žile grčevito su mu pulsirale, a tijekom utakmice više je stajao nego sjedio. U njegovoj blizini stajali su kamerman s JVC kamerom na ramenu i ton-majstor, zaduženi da za potrebe emisije "Tele-sport" donesu "srčan" materijal. Snimka koju su svom uredniku donijeli bila je tako sočna da je gotovo cijeli materijal cenzurirao.

Na utakmici, pogotovo takvog značenja, Ivić se doima poput osobe koju je sam vrag spopao. Kad je Dinamo primio dva zgoditka u dvije minute, moglo se očekivati da će Ivić doživjeti nervni slom. Umjesto toga, njegova raspomamljenost malo je popustila. Dinamo nije više imao što izgubiti, ostalo je samo pitanje kako sad nešto dobiti? Pred sam kraj prvoga poluvremena, Dražić je pogrešno dodao loptu i ona je dospjela do Mlinarića. Mlinarić je brzo poslao loptu do Cerina, no on nije odlučio sam realizirati priliku, vraća je Mlinariću - i uslijedio je zgoditak.

Dinamova publika dokazuje da nije nepovratno utonula u svoj čuveni drijemež komornog ugođaja. Drugo poluvrijeme nije više moglo donijeti Hajdukovu predstavu, ali ni drugi, izjednačujući Mlinarićev gol nije primirio dinamiku susreta.

Pred kraj utakmice ostalo je još jedno novo Hajdukovo svojstvo da se potvrdi. U posljednjim susretima, Splićani razdoblje od 85. minute pa do kraja stalno koriste da preokrenu rezultat. U susretu s Partizanom Andrijašević postiže izjednačujući zgoditak u 89. minuti. Zlatko Vujović u Titogradu donosi pobjedu u 88. minuti. Isti igrač pred sam kraj utakmice i u Nikšiću postiže pogodak i pobjedu, a u 86. minuti u Rijeci izjednačenje. 

Poklepović je počeo igrati na kartu strašljivosti i ziheraštva protivnika, koji posljednjih pet minuta po svaku cijenu čuvaju eventualni pogodan rezultat. Tako Hajdukova završnica počinje podsjećati na onu s početka pedesetih godina, kad se uvriježio izraz "Hajdukova bura" za posljednjih petnaest minuta utakmice, koju je demonstrirala ekipa na čelu s Vukasom.

I u Zagrebu Splićani su u završnim trenucima stvorili nekoliko odličnih prilika, no ovaj put one su ostale bez rezultata.

Ivić je razdragano mahao navijačima (Blaževićeva repatica još je nad Maksimirom), Poklepovićev grč napokon je popustio i javila se uobičajena reakcija: suze. U Splitu se počelo naklapati da je utakmica ipak rezultatski dogovorena. No to nema veze sa činjenicama.