MARIO ŠITUM (33) ovog je ljeta zamijenio dugogodišnji boravak u inozemstvu povratkom u Zagreb, točnije Lokomotivu. Nakon odlaska iz Dinama prije četiri i pol godine, posljednje sezone u karijeri odradit će na Kajzerici, u ulozi jednog od mentora mlađim igračima. Od njegovog prošlog razdoblja u Lokomotivi prošlo je 11 godina, a kako kaže, ugodno su ga iznenadili trenažni uvjeti koji su ga dočekali na povratku u klub.

Šitum je dijete Dinama koje je od početka gradilo svoj put po posudbama, no unatoč čestim promjenama klubova, najviše nastupa u karijeri upisao je upravo za Dinamo, njih 90. Za Plave je u tom razdoblju postigao 10 golova uz šest asistencija. Službeno ima i dva nastupa za A selekciju hrvatske reprezentacije na prijateljskom China Cupu, na koji je izbornik Ante Čačić prvenstveno vodio igrače iz HNL-a.

Drugi period u inozemstvu, nakon ranijih posudbi u Speziju i poljskom Lechu, obilježilo je kraće razdoblje u turskom Kayserisporu i tura po talijanskoj pokrajini Kalabriji, u kojoj je nastupao za drugoligaše Regginu, Cosenzu i prvotnog trećeligaša Catanzaro, s kojim se vratio u drugu ligu.

O mladim danima u Lokomotivi, odnosu kluba s Dinamom i razdoblju Zdravka Mamića, Speziji i Lechu, odnosu s Nenadom Bjelicom, problemima s talijanskim vlasnicima i Dinamovim "zlatnim" godinama u kojem je srušeno prokletstvo od 49 godina bez proljeća u Europi, Šitum je govorio u Indexovom Intervjuu tjedna.

Vaš povratak bio je obiteljski motiviran. Prošlu sezonu bili ste sami u Italiji, igrali ste za Catanzaro. Kako je biti natrag u Zagrebu?

Lijepo je biti doma i biti s obitelji nakon godina seljenja. Iskreno, privatna situacija prevagnula je da zatvorim inozemno poglavlje i potražim klub u zagrebačkom krugu. Imao sam ideju ostati blizu Zagreba i tako je i ispalo.

Po potpisu ugovora rekli ste da ste se brzo dogovorili. Jesu li još neki klubovi bili opcija ili je Lokomotiva bila prvi izbor?

Bilo je opcija i u Italiji i u regiji, ali ništa konkretno nisam želio gurati jer sam odlučio da s inozemstvom završavam. Nazvao je predsjednik Lokomotive, sve je bilo jasno u prvom razgovoru i dogovor je brzo pao. Bilo je za nasmijati se. Nije bilo pregovora, sve se znalo.

Nije se pregovaralo oko cifri, znao sam zašto dolazim i što je prioritet. Osjećam i neku vrstu duga prema Lokomotivi jer mi je upravo ovdje dana prilika kad sam bio mlad.

Marin Leovac, Domagoj Antolić, Leonardo Sigali. Dosta vas je bivših dinamovaca i iskusnih igrača. Družite li se najviše međusobno?

U kontaktu sam s puno suigrača iz generacije. Najviše smo se držali Petar Stojanović, Mislav Oršić, Marin Leovac i ja, često s obiteljima. Svi smo se razletjeli po svijetu, ali Zagreb nam je uvijek baza pa se nađemo kad smo tu. Nisam aktivan na društvenim mrežama, držim krug bliskih prijatelja i to mi je dovoljno. U klubu također, većinom s dečkima koji su mi blizu po godištu.

Teško je održavati kontakte, nemam ni Instagram ni Facebook, imam prave prijatelje. U Zagrebu bih godišnje proveo po dva tjedna, tako da nije jednostavno. Međutim, ne bih mijenjao svoj život, život nogometaša je u drugu ruku poseban.

Žrtvuješ sve, pića s prijateljima, druženja, rođendane, blagdane... Ljudi ti šalju slike blagdanskog stola, a tebe nema, i tako godinama. Žrtvuješ normalne stvari koje nemaš godinama. No drago mi je što je tako ispalo, ne bih to mijenjao.

Kako vam izgleda povratak u SHNL nakon pet godina? Je li drukčije u odnosu na zadnje razdoblje u Dinamu?

Liga je i dalje nepredvidljiva, ali ozbiljna. Kod nas u klubu vidi se ogroman iskorak, od svlačionica do terena i akademije. Sve je na visokoj razini i to se osjeti u svakodnevnom radu. 

Kakve su ambicije Lokomotive ove sezone? Sjajno ste startali.

Predsjednik je napravio sjajan posao. Imamo spoj iskustva i mladosti i širinu koja nam je falila. Došli su ozbiljni igrači koji još imaju puno za dati: Pajač je igrao u Serie A, Antolić je bio kapetan Dinama, Leovac, Sigali, Kolinger, Vešović…

Uz njih su mladi koji dolaze iz naše škole, osvojili su i juniorsku titulu, igrali Ligu prvaka mladih. Prepoznati su filozofija i rukopis trenera i brzo su se prenijeli na seniorsku razinu. Unutar svlačionice i stožera odnosi su čisti i profesionalni, to se osjeti na rezultatu. Vjerujem da će sezona biti dobra.

Ideja igre i radna etika sada se jasno vide u prvoj momčadi. To je filozofija kluba – živi se od prodaje i svake sezone gradi s novim talentima. To privlači mlade jer znaju da će brže doći do prve momčadi nego u većim sustavima. Naravno, takav model zna donijeti i težu sezonu, ali temelji su zdravi i klub radi dobar posao.

Nitko kao klinac ne navija za Lokomotivu. Svi teže Dinamu, Ligi prvaka, reprezentaciji. Međutim, Lokomotiva odrađuje onaj prljavi posao te je jedna od najzaslužnijih za razvoj ogromnog broja igrača. Ja sam jedan od njih, generacija kad smo bili drugi s Brozovićem, Pjacom, Antolićem...

Gledajući unazad, jeste li zadovoljni karijernim izborima ili biste nešto mijenjali?

Zadovoljan sam, ali naravno da bi čovjek neke odluke promijenio kad gleda s odmakom. Kao klinac sam možda bio nestrpljiv, htio sam igrati odmah. Bilo je situacija i kod izbora klubova u Italiji kada bih danas možda izabrao drukčije. Ali nogomet je nepredvidljiv i sve što se događalo dio je puta. Velik sam vjernik i zadovoljan sam kako je sve ispalo.

Recimo, ja sam svojevoljno bježao iz Dinama na posudbe, htio sam igrati. U Italiji sam imao izbore, otišao sam u klub iz treće lige slijedom nevjerojatnih okolnosti.

Kakvih nevjerojatnih okolnosti?

U tom trenutku bio sam na posudbi. U Italiji svakakvi ljudi drže klubove. Ljudi koji financijski nemaju jasno podrijetlo novca. Mislim konkretno na Regginu u Serie B, gdje je prve godine sve bilo OK. Druge godine su se pojavile informacije da nedostaje novca, tako sam ja na posudbu otišao u Cosenzu, isto u Serie B.

Tamo sam odradio vrhunsku sezonu, znao sam da potom ulazim u zadnju godinu ugovora. Nakon te sezone zvao me predsjednik, uvjeravao da računaju na mene i da napadamo plasman u prvu ligu. Razgovarali smo o produljenju ugovora, a ja sam odbio ponude s Cipra i iz Poljske. Međutim, promijenili su trenera i sportsku politiku.

S Filippom Inzaghijem došlo je 15-ak novih igrača i na kraju su mi priopćili da ne računaju na mene. Od važnog igrača došao sam do toga da moram otići iz kluba. Bio je kraj kolovoza, ekipe su bile popunjene i našao sam se na prekretnici. Posljednji tjedan prijelaznog roka su mi rekli: "Možeš ostati, ali nećeš igrati." I što da onda radim?

Imali ste tri opcije.

Bila je teška situacija, većina klubova je već popunila rostere, zbog toga ni povratak u Hrvatsku nije bio opcija, a ja sam imao 28 godina, najbolje igračke godine. Imao sam tri ponude iz treće lige: Triestina, momčad u Trstu, dakle blizu Zagreba, Reggiana i Catanzaro, koji je bio u istoj regiji kao i moj tadašnji klub. Bilo je to jako intenzivno, i doma za obitelj.

Ljudi su me pitali: "Igrao si Ligu prvaka, za Dinamo, uvijek visoki rang nogometa - prva poljska liga, Serie B, kako ćeš u treću ligu?" Savjetovali su me da radije ostanem, no nisam htio. Danas se vrte igrači kao na traci, ništa ti nije garantirano. Bio sam ljut na sebe, nisam znao što da radim. Bio sam ljut što nisam ranije prepoznao situaciju.

Odabrao sam Catanzaro: klub je bio ozbiljno posložen, trener i predsjednik su me zvali doslovno stotinu puta i uspjeli smo posložiti da ostanem na istim uvjetima na toj posudbi. Glatko smo osvojili ligu, rušili rekorde i tri mjeseca prije kraja proslavili naslov.

Dvije sljedeće sezone igrali smo play-off za ulazak u Serie A. Ispalo je sjajno i sportski i ljudski. Za usporedbu, Triestina je te sezone jedva ostala u ligi. Bio sam jako blizu da izaberem taj klub, tako da je ovako jako dobro ispalo. Vjerujem da je to bio moj put koji sam morao proći. Bilo je tu puno raspleta, muljaža, nevjerojatnih situacija, laži, puno situacija s menadžerima... Gotovo filmski.

U Lokomotivi niste bili 11 godina. Opišite nam tu prvu momčad i suigrače s početaka: Andrej Kramarić, Marko Pjaca, Marcelo Brozović…

Svi smo bili klinci koji su se htjeli izboriti. Talent je prštao, ali nitko tada nije znao tko će gdje dogurati. Bili smo prava klapa, znali smo se zabaviti, ali je nogomet bio na prvom mjestu. Treninzi su bili jaki, ekipa ozbiljna i profesionalna.

Znao sam Brozovića cijeli život, znao sam od prije i Kramarića i Antolića. Bila je to grupa klinaca koja se došla izboriti, zalagati, nije ništa nagoviještalo da će neki od njih postati svjetska klasa.

Ta generacija se pamti po finalu Kupa protiv Hajduka. 2:1 za Bijele na Poljudu, 3:3 na Maksimiru. Kako pamtite taj dvomeč?

To mi je jedan od posebnih perioda. Te smo ih sezone pobjeđivali i u prvenstvu, svaki put smo ih pregazili, vjerovali smo da ćemo uzeti trofej. Imao sam odličan Kup, bio najbolji strijelac i zabijao u važnim utakmicama. Nažalost, nismo stavili točku na i, a mislim da smo zaslužili. To je bio kraj sezone, bili smo u formi i uigrani. U našim glavama smo bili favoriti.

U Lokomotivi vas je vodio Tomislav Ivković. Kakav je bio kao trener?

Jednostavan i vrlo jasan. Imao je oko za prepoznati dobrog igrača i nije gledao tko je star, mlad ili kako se zove. "Igra onaj tko je najbolji", ta rečenica mi je ostala u pamćenju kroz cijelu karijeru. Nije previše komplicirao ni taktizirao, znao je posložiti ekipu i dao nam je slobodu uz odgovornost.

Imao je autoritet, bio je otvoren i uvijek si znao na čemu si s njim. Nije bilo incidenata, bili smo dobra grupa. Znao je i zagalamiti, uvijek je bio otvoren, kao i danas na televiziji. Rekao bi ti u lice, znao si s njime na čemu si. Stara škola, ozbiljan trener.

Želim to istaknuti, nisu mi jasni današnji odnosi Lokomotive i Dinama. Koliko je Lokomotiva dala hrvatskom nogometu i Dinamu kroz igrače, to se ponekad zaboravlja. Rezultati su mjerilo, a iz zemlje s četiri milijuna ljudi konstantno izlaze vrhunski igrači.

Ljudi su rezervirani zbog prijašnje dinamike tog odnosa i uloge Zdravka Mamića u njemu.

Dinamika odnosa klubova uvijek će postojati, to je nogometni biznis. Da se ne lažemo, toga će uvijek biti. To je nogomet, okreću se ogromne količine novca. Igrači igraju zbog navijača, ali iznutra stvari nekad izgledaju drukčije nego izvana. To da je bio Pero, Marko, Ivan... Toga će uvijek biti. Ne samo u nogometu, u svim sferama društva.

Meni je smiješno o tome pričati, rezultati su jedino mjerilo. Zemlja od četiri milijuna ljudi je nadjačala gotovo sve, a onda se ne govori čija je to zasluga, nego svima smeta zašto je netko napravio nešto.

Mislite na Zdravka Mamića?

To što je čovjek napravio, on je svoj novac uložio u Dinamo. OK, on je poslije napravio neke stvari, možda i zaradio, ali on je cijeli svoj život i familiju stavio na kocku. Kad je Dinamo ispao u Ligu za bedaka, stavio je svoj novac, svojom sposobnošću stvorio reprezentaciju.

Glupo je sada pričati o drugim stvarima, nije isti pogled nas koji smo u nogometnom sustavu od sedme godine i navijača koji dolazi na Sjever i ima svoje mišljenje. Da me ne shvati netko krivo, mi igramo zbog tih ljudi...

Mamić je imao s vama dodirnih točaka dok ste igrali u Lokomotivi?

Imao je, bio je uključen u sve. Bio je predsjednik za poželjeti, on je to radio sa srcem i dušom. Davao je premije, plaćao ljudima svadbe... Nema igrača koji ga nije volio ili rekao nešto loše protiv njega. Kada sada gledamo njegovu eru od 15 godina i vidimo što je napravio, ja ne znam tko bi drugi to uspio. Ostalo što je radio ili nije radio, ne znam iskreno. 

Kad vidimo transfere koje je radio, koliko je igrača iz reprezentacije prošlo kroz Dinamo, a i kroz Lokomotivu. Zato mi je žao zbog sadašnjih odnosa, nemam unutarnje informacije, ali vidim što se piše po medijima. Ja sam jedan od onih koji je prošao i jednu i drugu stranu i ne vidim razlog za to. Sve je bilo posloženo, godinama je išlo, ne vidim zašto ne bi išlo i dalje.

Današnja struja sa Zvonimirom Bobanom vjerojatno ne želi imati bilo kakve poveznice s tim razdobljem.

Nije to tako jednostavno. Na jedan način gledate vi koji ste novinar, na jedan način navijač, a na jedan način igrač. Igrač od 18 godina u Zagrebu ima obitelj, prijatelje i školu. Posudba u klub poput Lokomotive logičnija je i puno manje komplicirana nego selidba u Osijek ili negdje izvan Zagreba.

Manje je prilagodbe, brže napreduješ, doma si, pod kontrolom si. Lokomotiva je meni i mnogima bila druga obitelj koja je dala šansu i europsko iskustvo već s 19–20 godina. To je neprocjenjivo za igrača i dosta se podcjenjuje.

Lokomotivina akademija sve je kvalitetnija.

Lokomotiva godinama osvaja kadetska i juniorska prvenstva. Dominira, škola je jako razvijena i mladi znaju da će brže doći do prve ekipe. Klub izbaci talenta za talentom, a kad se pokažeš, nije problem ni sljedeći korak - prva momčad. Sve je na igraču: radiš, imaš kvalitetu i isplivat ćeš, bez obzira na to što se ponekad politika ili trener promijene.

Nakon dviju sezona u Lokomotivi uslijedila je Spezia s Nenadom Bjelicom. Je li on trener vašeg života?

Da. Pod njim sam igrao najbolji nogomet i napravio najveći uspon. Povezali smo se kroz profesionalnost i sličan pogled na igru i vrijednosti. Odnos je uvijek bio korektan i s poštovanjem, ništa preko granice privatnog.

Cijenim i to što je često vjerovao Hrvatima i davao nam ulogu. Naslovi poput "najdraži igrač" i "najdraži trener" su se više provlačili kroz medije, ali dogodilo se to da su nam se karijere tijekom 4-5 godina preklapale.

U Speziji je bila mala hrvatska kolonija. Kako je to izgledalo iznutra?

Bili su tu Budan, Datković, Brezovec, Čanađija, Katanec, Miloš… Klub je prolazio kroz promjene vlasnika i direktora, to je normalno u biznisu. Došao sam i ozlijedio se na pripremama, ali sam kod Bjelice osjetio povjerenje i korektan tretman, igrači su bili ljudi, ne brojevi.

Za takvog trenera se gine. Uvijek je bio obiteljski tip, jako dobar prema svim igračima. Nikica Jelavić ima jako slične kvalitete, mislim da može sličnu karijeru napraviti. Kliknuo sam s Bjelicom, rasli smo zajedno kroz početke karijere, a on je uspio otići još dvije, tri stepenice više.

Bjelica je odradio sjajan posao u prvom mandatu u Dinamu. Postane li trener nakon dobrog posla u Dinamu više atraktivan za sportske direktore i menadžere?

U Italiji Hrvate zovu europskim Brazilcima, oni nas užasno cijene. Najveći uspjeh ima reprezentacija, onda Dinamo, ali zanimljivo je da ti jedan pojedinac često otvori ili zatvori vrata u inozemstvu. Ako Hrvat u jednom klubu napravi glupost, više neće uzimati Hrvate. Ali generalno, ljudi nas jako cijene.

U sezoni 2015./16. ste sa Spezijom napravili senzacionalan pothvat. Kao drugoligaš pobijedili ste Romu u Kupu na Olimpicu nakon penala, bilo je 0:0 u 120 minuta. Kod Rome su promašivali Edin Džeko i Miralem Pjanić. Sjećate li se te utakmice?

Kako se ne bih sjećao, bila je jako zanimljiva. Došla je nova struja u klubu, svi Talijani. Ako pogledate sastav u toj utakmici, vidjet ćete da su tada igrali praktički svi Balkanci. Zašto? Očekivala se Romina dominacija, očekivalo se "pet komada" za njih, igrali su i Mohamed Salah, Edin Džeko,  Antonio Rudiger... A pored mene Čane (Čanadžija), Breza (Josip Brezovec) i mi idemo u rat. Nismo se nikoga bojali.

Dok nisi unutar sustava, ne možeš razumjeti o čemu se radi. Zašto su u toj utakmici stavili sve Hrvate, a u prvenstvu su igrali Talijani? Došla je nova struja, to je biznis. Bilo je 12-13 Balkanaca u momčadi, u svlačionici se pričao hrvatski. Mislim da su nas namjerno stavili sve protiv Rome.

Međutim, držali smo nulu, igrali smo bunker i prošli na penale. A onda tjedan dana kasnije u četvrtfinalu ispadneš od Alessandrije iz treće lige. Ljudi su nas pregazili, nismo vidjeli loptu. Kao da smo igrali protiv Barcelone. Nogomet je nepredvidljiv.

Unatoč tome, htjeli su me zadržati u klubu. Klubovi Serie B imaju ozbiljne budžete, a promjena vlasnika, direktora ili trenera često znači i veća promjena. No ako si ti njima dobar igrač, ostat ćeš. To je posao. Ako igrač radi i daje, ostat će. Ako dođe nova ideja, kreneš dalje.

Nakon Spezije uslijedio je povratak i dobra sezona u Dinamu, pa nova avantura s Bjelicom u Lech Poznanu. U Dinamu ste dobro izgledali i kao desni bek, u Poljskoj kao krilo.

Možda bih s današnjom glavom ostao dulje na beku u Dinamu. Ne bih išao u Poljsku, ostao bih igrati u Dinamu desnog beka. Ne znam kako bi to završilo, no tada sam sebe više vidio kao krilo i to je utjecalo na odluku. Ali i odlazak u Poljsku bio je dobar potez, igrao sam ozbiljne utakmice i puno dobio.

Bjelica me u Lechu vidio kao krilo. Igrao sam dobro, bili smo prvi prije play-offa, ali smo u završnici kiksali i on je dobio otkaz. Bjelica je odmah otišao u Dinamo, vrlo brzo me nazvao nakon toga i vratio sam se u Dinamo. Tu je krenulo europsko proljeće i povijesni rezultati.

Neki su se igrači u Lechu rasplakali zbog njegova odlaska. Zašto je ostavio takav trag?

Brinuo je o svima, od prvotimca do čistača. Nije bilo podjela, razmišljao je o svima. Kad je slobodan dan, slobodan je svima. Ljudi cijene takav pristup, a uz to su bili i rezultati. Bio je kompletan paket i karijera mu to potvrđuje. Bio je jako dobar čovjek. Ljudi su plakali za njime, ljudi i dan danas šalju poruke.

Igrao sam nedavno protiv Spezije i slikao se nakon utakmice s jednim ekonomom. Kaže: "Pozdravi Mr. Bjelicu, pošalji mu slike." Isto tako su reagirali i neki ljudi s press konferencije. Napravio je dobre rezultate, ljudi ga se sjećaju.

Povratak u Dinamo poklopio se s povratkom Nenada Bjelice. Je li to bio pritisak ili prednost?

I jedno i drugo. S jedne strane velika prednost jer sam doma i vodi me trener koji me cijeni. S druge strane nametneš si dodatnu odgovornost jer ne želiš da itko pomisli da igraš "zato što je on tu". Bio sam svojevrsna produžena ruka, poznavao sam trenera i svlačionicu pa sam suigračima mogao prenijeti što mogu očekivati. Sve je funkcioniralo uz puno poštovanja i profesionalizma.

Bili ste dio generacije koja je s Dinamom izborila prvo europsko proljeće nakon 49 godina. Kako ste to doživjeli iznutra?

Znali smo da imamo kvalitetu, ali u nogometu ništa ne možeš garantirati. Tada se sve posložilo: predsjednik je imao svoje, trener svoje, a mi igrači svoje, kohezija je bila vrhunska. Kada je sve posloženo, stvari idu svojim tijekom. Došli su i igrači koje sam znao godinama, poput Oršića, došao je Petković, Ademi... Olmo se počeo probijati. Brzo smo kliknuli i to se vidjelo na terenu.

Dvomeč s Benficom u četvrtfinalu Europa lige. 1:0 doma na Maksimiru, 0:3 u Portugalu nakon produžetaka. Koliko malo je nedostajalo?

Jako malo. Dobili smo 1:0 na Maksimiru, u Lisabonu smo imali svoje šanse, lopta nam se kotrljala po gol-liniji… Sjećam se prilike koju sam trebao pospremiti u gol, uklizao mi je netko prije nego što sam mogao pucati. Ostane žal, ali i ogroman ponos jer je to bio rezultat ranga iznad naših okvira.

Sljedeće sezone otvorili ste Ligu prvaka demoliranjem Atalante (4:0). Što je donijelo tu eksploziju?

Bjelica nas je fenomenalno postavio, a atmosfera na Maksimiru bila je "dvanaesti igrač". Orša je imao svoj dan, pojeli smo ih. Bjelica je odradio strašan posao. Osjetilo se da grad stoji iza nas. Kad je publika takva, izvučeš dodatnih deset posto, nevjerojatna energija je bila te večeri. Kao da je ta utakmica bila početak vraćanja navijača.

Nije isto kad nas gleda 100 ljudi ili 10 tisuća. Daš nešto više. Imaš respekt prema čovjeku koji je došao, koji bi mogao pokisnuti, koji je možda ostavio obitelj doma da bi došao tebe pogledati. Nešto više moraš izvući.

Treba još spomenuti utakmicu sa Šahtarom u Maksimiru iz iste sezone (3:3). Bila je to velika prilika za Dinamovo proljeće u Ligi prvaka.

Ostalo je žaljenje, ali to su sve vrhunski rezultati. Bilo je teško, ali na kraju smo svi realni. Ostao je ponos, dominiraš, pobjeđuješ... Bude ti u trenutku žao, prođu te emocije. Ponosan sam i želim budućim generacijama da ostvare taj uspjeh.

Imali ste kratku epizodu u Turskoj s Robertom Prosinečkim. Kakvo je to iskustvo bilo?

Robi me zvao u borbi za ostanak, cijenio me i htio je igrati nogomet. Spasili smo se i napravili ono što je traženo. Davali su jako dobre uvjete koje u Dinamu nisam mogao dobiti. Dobio sam dijete i morao sam to iskoristiti. Trener je tražio pojačanja, klub nije pratio i zato nije ostao.

Turska je specifična, bilo je kašnjenja plaća i svega. Na kraju sam morao ići preko FIFA-e, ali sve se riješilo. Dosta su neprofesionalni. Bilo je škakljivo, ali nakon oko godinu dana uspio sam sve naplatiti.

Pisalo se da ste bili nadomak Osijeka kod Bjelice nakon toga. Što se dogodilo?

Sve je bilo dogovoreno, obavio sam i liječnički. Dan prije Bjelica pobijedi Hajduk 1:0 i dobije otkaz. U trenu se sve promijeni i taj se put zatvori. Sitnica ti okrene cijelu karijeru.

Nakon toga vas je put odveo u Italiju. Koliko je razlika u praćenju i infrastrukturi između SHNL-a i Italije?

Velika. U trećoj ligi u Italiji imali smo po 15 tisuća ljudi u prosjeku. Kod nas je baza manja, ali zato naši europski rezultati vrijede još više. To se ponekad podrazumijeva, a ne bi smjelo.

Ovog prosinca službeno gostujete Dinamu, ali već sada igrate doma na Maksimiru. Hoće li to ipak biti poseban susret?

Bit će posebno, naravno. Doći će obitelj i prijatelji, želiš se pokazati i dokazati da vrijediš. Na terenu si natjecatelj, ne priznaješ da je itko bolji.

Vidite li se nakon igračke karijere u nogometu? Teren, ured, škola?

Da. To je moj život, emocija i poziv. Trenutno me najviše privlači trenerski poziv i već radim na licencama. Direktor ili menadžer nisu isključeni, ali najviše me vuče teren. Cijeli život sam unutra, poznajem ljude i imam iskustvo koje mogu prenijeti. Nijedan dan mi nije bilo teško ustati i ići na trening, to je u meni.

Nisam to nikada smatrao kao posao, nije mi bila muka raditi. Gledam to kao: "Ti se igraš, igrao si se kao klinac, igraš se sada s 30-ak godina i ljudi ti plate za to tisuće eura." Uživam u tome i vidim se i dalje u tome.

Za kraj, jedna 10 godina stara izjava Nenada Bjelice: "Nisam pretenciozan, nisam čovjek koji će lupetati, ali spreman sam preuzeti rizik i reći da će Šitum za pola godine biti hrvatski reprezentativac." Imate dva nastupa u A reprezentaciji s prijateljskog turnira u Kini. Mislite li da ste mogli više?

Mogao sam i nisam, oboje je istina. To su velike riječi čovjeka s težinom i one gode, ali nogomet je kompleksan. S odmakom bih neke odluke mijenjao, možda drukčije birao uloge ili klubove.

Ali miran sam jer znam da sam dao maksimum i nikoga nisam razočarao, prvo sebe pa onda druge. Mogu svakome pogledati u oči i reći da sam se maksimalno dao. Vjernik sam i vjerujem da sam došao dokle sam trebao, i s time sam zadovoljan i sretan.