Prije 20 godina "smiješni balkanski mucavci" u Palermu izborili priznanje hrvatskog nogometa
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Foto: YouTube
Video: HRT, You Tube
VEČERAS od 20:45 na San Siru dvoboj 4. kola kvalifikacija za EURO 2016. igrat će Italija i Hrvatska. Na isti taj 16. studeni 1994., dakle, prije točno dvadeset godina, također na talijanskom tlu i također u sklopu kvalifikacija za EURO, susreli su se ista dva protivnika.
Danas Hrvatska dolazi u Milano u ulozi prikrivenog favorita, kojem čak i poslovično bahati Talijani tepaju i laskaju. Tada, prije 20 godina okolnosti su bile posve drugačije.
Italija je bila moćna momčad, svjetski doprvak i ekipa prepuna svjetskih klasa predvođenih Zlatnim repićem, Robertom Baggiom. S druge strane, Hrvatska je bila nogometna enigma.
Malena balkanska državica, napola okupirana i rastrzana kaosom rata, unatoč svjetski priznatim igračima, bila je nepoznanica i nikako nije mogla predstavljati opasnost za snažnu Italiju. Štoviše, talijanski mediji su Vatrene opisivali kao tipične Balkance, poslovično lijene, spore, umišljene i divlje.
Ipak, nešto se u svemu tome pitalo i Hrvate. Ovo je priča o utakmici koja je šokirala globalnu sportsku javnost, a hrvatsku reprezentaciju masnim slovima upisala na nogometnu mapu svijeta.
Prisjetimo se kako je zapravo sve počelo.
Maksimir, 13. svibnja 1990.
Mnogi će i danas, četvrt stoljeća poslije reći da su događaji na nikad odigranoj utakmici između Dinama i Crvene zvezde 13. svibnja 1990. na Maksimiru bili prekretnica, nešto nakon čega više ništa nije moglo biti isto.
Naravno da je pretjerano reći da je tog dana počeo Domovinski rat, kako neki tvrde, jer jasno je da nije. Zvezda i Partizan su i sljedeće 1991. gostovali u Zagrebu, kad je sve prošlo u najboljem redu. Te 1991. igrači Hajduka su osvojili usred Beograda Kup maršala Tita, a mjesec dana poslije su ''zaboravili doneti cveće šampionu Europe u Beograd''.
Također, Zvone Boban, isti onaj Boban koji je po romantičnim tumačenjima nekih udarcem u prsa Refika Ahmetovića tog 13. svibnja 1990. ''ispalio prvi hrvatski metak'', zajedno je sa Šukerom, Jarnijem i Bokšićem u dresu sa šest baklji na prsima igrao u Beogradu, i to dva tjedna nakon što je rat uistinu i počeo.
Međutim, točno je da je nakon 13. svibnja 1990. hrvatski nogomet morao krenuti nekim svojim putem, samostalno i odvojeno od onih koji su tog dana došli na Maksimir rušiti, uništavati te pripremati teren za ono što će uslijediti već nagodinu.
Vulić: Već na SP u Italiji znali smo da će se nešto dogoditi
''Već za vrijeme Svjetskog prvenstva u Italiji 1990., svi mi igrači smo bili svjesni da će se nešto dogoditi. Bilo je to jasno. Situacija u državi morala se odraziti na reprezentaciju i cijelo to prvenstvo proteklo je u jednoj jako čudnoj atmosferi. Premda, moram biti iskren i reći, niti u jednom trenutku u toj reprezentaciji, među igračima nije se dogodio niti jedan incident s političkom konotacijom.
Imali smo zaista jednu sjajnu reprezentaciju predvođenu vanserijskim trenerom kao što je bio Osim i mislim da smo imali kvalitetu za možda postati i svjetski prvaci'', za Index se prisjetio Zoran Vulić, standardni stoper te posljednje reprezentacije zajedničke Jugoslavije na jednom velikom natjecanju.
Posljednji jugoslavenski sastav za koji su igrali hrvatski igrači bio je onaj koji je odigrao utakmicu protiv Švedske 16. svibnja 1991. godine, nekoliko dana prije referenduma o neovisnosti Hrvatske i samo dva tjedna nakon pokolja 12 hrvatskih policajaca u Borovom Selu, odnosno nešto više od mjesec dana nakon ''krvavog Uskrsa'' na Plitvicama.
Povijesna utakmica kao šamar Terazijama
No, samo tri mjeseca poslije Svjetskog prvenstva u Italiji, pripreman je teren za odigravanje prve međunarodne utakmice samostalne reprezentacije Hrvatske. Kako je Hrvatska i dalje bila dio SFRJ, cijela se operacija morala odraditi u tišini i apsolutnoj tajnosti, jer jasno je kako bi na najavu jedne takve utakmice reagirali nogometni dužnosnici na Terazijama.
17. listopada 1990., na stadionu u Maksimiru Hrvatska reprezentacija ugostila je reprezentaciju SAD-a te ju je pobijedila 2:1. Prvi gol za reprezentaciju zabio je Aljoša Asanović, a momčad je vodio Dražan Jerković.
''Ponosan sam i na sebe i na svih ostalih 13 momaka. Trebalo je imati hrabrosti''
''Od mog posljednjeg nastupa za Jugoslaviju, u onom nesretnom četvrtfinalnom meču protiv Argentine, do utakmice u hrvatskom dresu, pod hrvatskom zastavom i hrvatskom himnom protiv SAD-a prošlo je samo tri mjeseca i to je najbolji dokaz kako je vrijeme relativno. Što je to tri mjeseca, a opet, s druge strane, nekad se u tri mjeseca dogodi toliko toga što ne bi stalo u nekoliko godina. Kad se sad, s ove vremenske distance sjetim događaja vezanih za tu utakmicu s Amerikancima, jedino što osjećam je ponos što sam imao sreću i čast biti dijelom te ekipe.
Vjerujte, u to vrijeme je trebalo imati hrabrosti odigrati jednu takvu, po svemu specifičnu utakmicu. Neki igrači koji su trebali igrati nisu bili tu. Neke klubovi nisu pustili, neki poput Bobana, Jarnija, Šukera i Bokšića su igrali tog dana za mladu reprezentaciju Jugoslavije u Rusiji, neki iz ovih ili onih razloga nisu bili tu. No, svih nas 13 koji smo tu večer zaigrali imali smo sreću postati dio povijesti.
Sjećam se, tada sam igrao u Nantesu kad sam dobio poziv klub me naravno nije želio pustiti. Njima je to bila neke bezvezna utakmica, no meni nije. Bez obzira na odluku kluba, ja sam odlučio doći. Bio sam tada kapetan ekipe i vjerovao sam da će taj moj status ipak nekako ''sanirati'' posljedice mog samovoljnog odlaska. Tako se nekako i dogodilo, no i da nije, ja ne bih žalio'', prisjetio se Vulić te slavne listopadske večeri prije 24 godine.
Uoči Rumunjske i Prosinečki dobio poziv, ali nije došao
Dva mjeseca poslije utakmice s SAD-om, 22. prosinca 1990. hrvatska reprezentacija odigrala je svoju drugu utakmicu. Na Kantridi protivnik je bila reprezentacije Rumunjske, još jedan sudionik SP u Italiji. Uoči te utakmice i Robert Prosinečki je dobio poziv, no Žuti tu utakmicu nije odigrao.
Poslije se pričalo da je on poziv odbio te su mnogi zahtijevali da ga se više nikad ne smije zvati. Ipak, najvjerojatnije je da ga Zvezda nije ni obavijestila o pozivu niti je on u Beogradu bio u poziciji birati. Hrvati koji su tada živjeli i radili u Beogradu doživljavali su brojne neugodnosti i sigurno Prosinečki nije bio u tom pogledu iznimka.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Bilo kako bilo, Hrvatska je golovima Cice Kranjčara i Srećka Bogdana slavila 2:0 protiv renomiranog suparnika, a utakmica protiv Rumunjske bila je prva koju su u hrvatskom dresu odigrali Zvonimir Boban, Davor Šuker i Robert Jarni.
''Da sam mogao birati, ne bih igrao protiv SSSR-a, nego protiv SAD-a. No, sad sam tu i vidjet ćete s kakvim ću žarom igrati. Rumunji su prava momčad, ali mi smo još bolji. S punim tribinama do pobjede, to je recept'', prije utakmice s Rumunjskoj rekao je Davor Šuker.
Šest mjeseci poslije te utakmice, a na užas FSJ-a dogovorena je i treća međunarodna utakmica hrvatske reprezentacije, a ovaj put je protivnik bila Slovenija. Utakmica koja je odigrana 19. lipnja 1991. u Murskoj Soboti upamćena je po svečarskom raspoloženju, a jedini gol odluke postigao je Fabijan Komljenović.
Međutim, tada se počelo događati ono što je zlokobno prijetilo. JNA se otvoreno stavila u službu pobunjenih Srba u Hrvatskoj i počeo je otvoreni krvavi rat. Hrvatska je bila pod opsadom, uništavana su sela i gradovi počela je bespoštedna borba za goli opstanak. Jasno, nogomet nije više nikog zanimao i na sljedeće nastupe hrvatske reprezentacije morali smo pričekati više od godine dana.
U međuvremenu, točnije od 15. siječnja 1992. Hrvatska je postala međunarodno priznata država. Samim tim mogao je početi proces primanja Hrvatske u međunarodne sportske odbore. No, FIFA i UEFA su kasnile za drugim svjetskim sportskim organizacijama i UN-om po pitanju prijama Hrvatske u svoje članstvo. Također, nepuštanjem hrvatskih klubova u europska klupska natjecanja "zbog ratnih okolnosti" pomagali su međunarodnu izolaciju Hrvatske i neinformiranost svijeta o tome da Hrvatska uopće postoji. MOO je 17. siječnja 1992. primio HOO u privremeno članstvo (puno 24. rujna 1993. godine). UN je to učinio 22. svibnja 1992., FIFA tek 3. srpnja 1992. godine.
Da je htjela, FIFA je Hrvatskoj mogla omogućiti kvalifikacije i za SP u SAD-u
Tim otezanjem, FIFA nije Hrvatskoj omogućila sudjelovati na izlučnim natjecanjima za svjetsko prvenstvo 1994. u SAD-u. Da su međunarodne organizacije mogle uključiti Hrvatsku u te kvalifikacije, pokazuje slučaj MOO-a par godina poslije. Primjer kako se je moglo "u ime sporta" omogućiti dodatne kvalifikacije za isključene svjetski jake reprezentacije, pokazalo se kad su to u MOO-u omogućili jugoslavenskoj za košarkaško EP 1995. godine, iako su teritoriji Hrvatske i BiH bili pod okupacijom snaga poduprtih i poticanih iz SRJ.
Dakle, Hrvatska je sve do kvalifikacija za EP u Engleskoj 1996. morala igrati isključivo prijateljske utakmice, a nakon Slovenije i utakmice u Murskoj Soboti, sljedeći nastupi Vatrenih bili su u dalekoj Australiji. U tih godinu dana puno toga se promijenilo. Hrvatska je postala samostalna i međunarodno priznata država, a hrvatska nogometna reprezentacija dobila je novog izbornika.
Smjena Jerkovića i propala turneja po Australiji
U poprilično čudnim okolnostima smijenjen je Dražan Jerković, a reprezentaciju u Australiju poveo je Stanko Poklepović. Na put je krenula jedna miješana reprezentacija, uglavnom sastavljena od igrača iz domaće lige. Ipak, turneja nije završila onako kako su se u HNS-u nadali. Odigrane su tri utakmice i zabilježena su čak dva poraza te jedan remi.
''Shvatljiva je bila srdžba naših iseljenika. Nismo ništa odigrali. Australci su nas prebili. Jedva smo došli do lopte onako umorni i neaklimatizirani. A i suđenje je bilo užasno.'', pričao je poslije Igor Štimac, koji je u drugoj utakmici (poraz 1:3) i isključen.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
''Pisalo se da sam pljunuo suca. Nisam ga pljunuo, samo sam licem pokazao što mislim o njegovom suđenju. I izbacio me van''.
Već prije treće, posljednje utakmice Stanko Poklepović znao je da će u Hrvatskoj biti proglašen isključivim krivcem te da će vrlo vjerojatno čim stupi na hrvatsko tlo biti proglašen bivšim.
Ipak, Poklepović je preživio australski krah, ali samo do sljedeće utakmice s Meksikom u Zagrebu. Iako su Meksikanci lagano pobijeđeni 3:0 (Šuker 2, Računica), Poklepović je smijenjen, a na njegovo mjesto je došao budući predsjednik HNS Vlatko Marković.
Ipak, najvažniji dobitak utakmice s Meksikom nije bio rezultat već informacija koju je u Zagreb donio kapetan Zvone Boban.
''Neki dan sam dugo razgovarao s Prosinečkim. Prvi put smo, iako smo veliki prijatelji, razgovarali o mogućnosti da nastupi za Hrvatsku. Presretan sam. Ne moram vam govoriti koliki će to biti dobitak za hrvatski nogomet'', izjavio je tada Boban.
Prosinečki će zaista zaigrati za Hrvatsku, no ipak ne odmah. 25. lipnja 1993. u Zagreb je došla reprezentacija Ukrajine. Vatreni su slavili 3:1 i s tom utakmicom završila je jedna, nazovimo je ''sramežljiva'' era hrvatskog nogometa.
U trijumfu nad Španjolskom zajedno debitirali Ćiro i Žuti
Sve što se poslije događalo dio je legende, jedne krasne bajke o maloj, ali nogometno velikoj Hrvatskoj koje od ožujka 1994. punih četiri godine neće prestati oduševljavati nogometni svijet.
Simbolika ili ne, no znakovito je da je zajedno za Hrvatsku debitirao dvojac koji je već imao zajedničku burnu prošlost. Uoči utakmice s Španjolskom u Valenciji izbornik je postao Ćiro Blažević, a po prvi put je kockasti dres obukao Robert Prosinečki. Očito je bilo da su sve one urbane legende o ''pojedenoj diplomi'' bile zaboravljene, jer te se proljetne večeri dogodilo nešto što je zauvijek iz temelja promijenilo povijest hrvatskog nogometa.
Svaka čast Amerikancima, Rumunjima ili Meksiku, no u Valenciji je tog 23. ožujka skinut skalp jednoj od najjačih reprezentacija na svijetu, Španjolskoj. Ta pobjeda je kao bomba odjeknula svijetom i nitko više nije na Hrvatsku gledao kao nepoznanicu. Skupa u paru, Prosinečki i Ćiro su te večeri počeli stvarati legendu o Vatrenima, a da priča bude još filmičnija, baš je Žuti načeo Španjolsku, koju je poslije samo dotukao Šuker.
Samo se čekao rujan i početak kvalifikacija za EURO u Engleskoj, a u međuvremenu, odigrano je još nekoliko prijateljskih utakmica. Najprije je reprezentacija igrača HNL-a doživjela debakl 1:4 u Slovačkoj, a onda je i jedna miješana reprezentacija remizirala u Mađarskoj (2:2).
Tekst se nastavlja ispod oglasa
U lipnju je u Zagreb, u sklopu njihovih posljednjih priprema za SP u SAD-u došla i Argentina predvođena velikim Maradonom. Utakmica je bila, baš onako kako se kaže, prava prijateljska i završila je i bez pobjednika, ali i bez golova. Nakon Argentine, u kolovozu je u Tel Avivu pregažen Izrael, a onda je moglo početi ono pravo.
Počelo je ono pravo
Gotovo četiri godine nakon one utakmice protiv SAD-a, reprezentacija Hrvatske krenula je u kvalifikacijski ciklus za Englesku. Zajedno s Hrvatskom u skupini su bili još Italija, Litva, Ukrajina, Estonija i Slovenija, a prvi test za Vatrene bio je Tallin i Estonija.
Prva dva mjesta vodila su direktno u Englesku, a prvo mjesto u skupini bilo je rezervirano za svjetskog doprvaka Italiju.
''Kakvo drugo mjesto?!'', vikao je Blažević odmah nakon ždrijeba. ''Moramo i bit ćemo prvi. Koja Italija, kakva Italija, mi ćemo bit prvi i basta''.
U premijernom nastupu za bodove 4 rujna 1994 u Tallinu je s dva pogotka Šukera svladana Estonija, a potom 9 listopada na Maksimiru identičnim rezultatom i Litva (Jerkan, Kozniku).
Slijedio je veliki obračun sa svjetskim viceprvakom Italijom u Palermu. Međutim, tamo nije bilo Ćire. Disciplinska komisija UEFA-e izrekla je Blaževiću 9-mjesečnu suspenziju zbog verbalnih eskapada nakon uzvratnog ogleda Dinama i Auxerrea u Kupu pobjednika kupova krajem rujna. Dinamo u Francuskoj nije sačuvao prednost iz 3:1 i Zagreba, poražen je 3:0, a Ćiro je kažnjen zbog, kako je Disciplinska komisija obrazložila ''nepristojnim vrijeđanjem suca i uvredljivim izjavama na francuskoj televiziji''.
Bez Ćire do pobjede genracije
Dok je Ćiro bio na saslušanju u Ženevi, momčad je u Poreču pripremao njegov pomoćnik Branko Ivanković. S obzirom da sa nije mogao voditi momčad protiv Italije, Ćiro je želio na klupi vidjeti baš Ivankovića, koji bi slijepo slijedio njegove upute, no Savez je mislio drugačije. Momčad je u najvažniji meč u njihovoj karijeri poveo Tomislav Ivić.
Talijanske novine su se danima natjecale tko će više ismijati hrvatske reprezentativce. Za njih oni praktički nisu ni postojali, bili su nebitni. Pisali su bahato,prepotentno i uvredljivo. Ismijavali su Vatrene, a najviše su na zub uzeli Slavena Bilića, i to zbog zamuckivanja?!. U jednim je novinama objavljeno da Bilić na sam spomen Roberta Baggia zamuckuje i kaže: ''Ba, Ba, Baggio''.
Ništa novo za Talijane koji su se natjecali u optimističnim prognozama. Hrvati za njih nisu ni postojali, a prepotencija ih je koštala glave. Nikad do kraja nije raščišćeno je li za veličanstvenu pobjedu 2:1 (Šuker 2, D. Baggio), zaslužan Ivić koji je ''izmislio'' Elvisa Brajkovića ili je ipak sve to bilo maslo mudrog lisca Ćire (kome je kazna preinačena u pet utakmica kazne, i to klupskih). Na koncu, nije ni bitno. Trijumf u Palermu bio je maturalni rad jedne velike generacije i pokazatelj da se na nogometnoj sceni pojavila jedna sjajna ekipa, koja će u godinama koje slijede pokazati svoje pravo lice i svoju moć.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu? Kliknite ovdje.
Ovo je .
Homepage nacije.
Imate važnu priču? Javite se na desk@index.hr ili klikom ovdje. Atraktivne fotografije i videe plaćamo.
Želite raditi na Indexu? Prijavite se ovdje.
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
Učitavanje komentara
Tražimo sadržaj koji
bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati
Facebook
Google