IVANA Gillé ima filmsku priču. Naime, ona je umjetnica koja je iz Dubrovnika otišla u veće hrvatske gradove, nakon toga provela preko dva desetljeća u Njemačkoj, a onda se vratila u rodno mjesto i pokrenula svoj biznis. Nije otvorila birtiju ili počela rentati apartmane, nego je ostala vjerna svojoj ljubavi - umjetnosti. Njen Histeria concept store tako je neobična kombinacija galerije, trgovine odjećom i male knjižare.

"Uvijek kad sam dolazila ovdje ljeti u Dubrovnik, primjećivala sam koliko je sve išlo u istom, mainstream pravcu. Nije bilo velike ponude za domaće i to mi je najviše smetalo, jer se sve koncentriralo na turizam, apartmane... Za nas domaće praktički nije bilo ničega", kaže nam.

O tome kako je otišla, zašto se vratila, odakle joj ideja da otvori takav prostor i još puno drugih stvari razgovarali smo s ovom poduzetnom umjetnicom. Rezultate možete pročitati u nastavku.

Rano ste otišli iz Dubrovnika, i na kraju se vratili u njega. Kako i zašto?

Htjela sam ići u umjetničku školu, a nje tada nije bilo u Dubrovniku. To je bio razlog zbog kojeg sam već s 14 godina otišla u Split. Onda sam otišla na Likovnu akademiju u Zagrebu, pa sam kasnije radila u Njemačkoj. I tako je to išlo do danas.

Jeste li se vratili planirano ili je odluka bila spontana?

Nisam imala konkretan plan, ali nisam se mogla zamisliti da cijeli život ostanem u Njemačkoj. Bila je ideja vratiti se kad-tad, a onda se pružila prilika i došla sam 2022., nakon 24 godine u inozemstvu. Između 2013. i 2015. imala sam i svoju galeriju u Stuttgartu, ali nisam mogla živjeti samo od umjetnosti.

Ipak, kad ste se vratili, uspjeli ste...

Da, to je bila ideja – ako se vratim, radit ću nešto svoje. Ili sad, ili nikad! Morala sam smisliti kako spojiti umjetnost s nečim praktičnijim. Tako je došla ideja o grafičkim romanima i održivoj odjeći – slow fashion, ekološki materijali, mali brendovi s europskog tržišta koje sam dovela u Hrvatsku. Kod nas toga nema, jedina sam koja vodi te brendove ovdje.

Oduvijek ste znali da želite biti umjetnica?

Da, to je smiješna priča! Htjela sam neko voće, a nisam se mogla sjetiti koje. Mama mi je nabrajala, ali ništa nije bilo točno, poludjela sam! Na kraju su mi dali papir i olovku da nacrtam što želim. Tako da mi je crtanje oduvijek bilo lakši način izražavanja nego riječi.

Kad bi nam dolazili gosti, roditelji bi pokazivali moje crteže, a onda bi netko pitao: "Hoćeš li ti biti umjetnica kad narasteš?" A ja odmah: "Ne, nikako, ne daj Bože!" Kasnije sam shvatila da me to plašilo jer sam gledala filmove o umjetnicima – svi su bili siromašni, gladni, umirali mladi. Ali eto, na kraju sam svejedno postala umjetnica. Nije bilo druge opcije.

Zašto ime Histeria? Niste se bojali da ćete otjerati kupce?

Ne (smijeh). Mislila sam da ću otjerati samo one koji nisu moji kupci i ciljana publika. Volim zanimljive riječi, a histerija je riječ koja ima negativnu konotaciju, posebno prema ženama. Htjela sam se autoironično poigrati s tim.

Mi žene jesmo ponekad histerične, robovi svojih hormona, ali na grčkom histeria znači maternica - dakle, to je i jedna lijepa i ženstvena riječ.  Ime se lako pamti, intrigira, ljudi pitaju – zašto "Histerija"? Tako da je ispalo dobro i u tom smislu.

U svom prostoru imate potpuno različite stvari: odjeću, slike, nakit, grafičke romane... Kako to funkcionira?

Imam kutak za grafičke romane, mjesto za sjesti, čitati, opustiti se. Koncept je smišljen kao kreativna kuća u kojoj nema stresa oko kupovine, sve je kao u dnevnom boravku. Ljudi dolaze i kažu da im je kao kod kuće. Kupnja nije u prvom planu: ako nešto kupe, super, ako ne, opet dobro – cilj je da se osjećaju ugodno i inspiriraju.

Iznajmljujete slike, što je usluga koje još nije bilo u Hrvatskoj. Odakle ideja za to?

U Dubrovniku ima hrpa evenata, konferencija, vjenčanja... Događaju se u salama koje nisu toliko zanimljive - zašto ne uljepšati prostor i atmosferu slikama? Kad naslikam slike, dok se ne prodaju stoje u skladištu. Današnja generacija ne želi toliko investirati, nego uživati u nečemu i onda to zamijeniti.

Ljudi mogu unajmiti slike, a kasnije ih mogu i kupiti – od cijene se odbije ono što su već platili za najam. Cijena najma ovisi o veličini slike, ali okvirno, za sliku vrijednosti 3000 €, najam bi bio oko 100 eura mjesečno.

Tko više posjećuje Histeriju, domaći ili turisti?

Dolaze i jedni i drugi. Ali svi koji su došli, bili su oduševljeni. Nitko mi još nije rekao: "Ma nije to za mene." Čak i ako im se osobno moj stil odjeće ne sviđa, nađu nešto drugo – neku sitnicu ili poklon za nekoga. Imala sam i domaćih i stranih kupaca, ali budući da je Dubrovnik mali grad, nema puno ljudi koji svakodnevno prolaze. Tako da je veći promet ljeti, za vrijeme turističke sezone.

Ljudima netko preporuči, vide radnju kad prolaze ulicom… Moja sreća je što sam blizu jednog bara, pa kad idu na piće usput svrate. I to su i domaći i stranci, jer sam u Gružu, koji je više urbana zona gdje ljudi žive, a ne samo turisti. Tu je i luka, kolodvor, pivovara, muzej... Tako da ima ljudi.

Stranci me nađu, pogotovo mlađa generacija koja već zarađuje, ali još nema obitelj pa može putovati i istraživati. Njima je jedan dan u Starom Gradu dosta, jer je ljeti prenapučen, pa traže autentična mjesta. Ove godine nudim i likovne radionice jer ljudi danas žele doživjeti nešto, a ne samo kupiti suvenir. Žele iskustvo, nešto što će ponijeti sa sobom kući.

Po što ljudi najčešće dolaze?

Najviše prodajem odjeću, to definitivno najbolje ide. Nakon toga grafički printovi, mali formati slika, pa nakit i sitnice za poklone – naušnice, torbice... Imam i muške stvari – donje rublje, remene, majice. Ili sami kupuju, ili žene, djevojke, prijateljice uzmu za njih.

Kako birate ponudu grafičkih romana? Čitate sve što naručite?

Ne stignem baš sve pročitati! Gledam što me privuče, pročitam opise na stranici izdavačke kuće Fibra, pročitam probne stranice... Biram one priče koje mi se čine zanimljive, dublje, nešto što ima težinu.

Nisam baš za čistu znanstvenu fantastiku, više me privlače autobiografske priče, drame, nešto humoristično... Uglavnom, njih sam uključila više iz osobnog gušta, nisu mi glavni biznis. Volim kad ljudi dođu, prolistaju, sjede i uživaju.

Kakvi su vam planovi za budućnost?

Prvo bih htjela povećati prostor jer sad sve puca po šavovima. Voljela bih imati zaseban prostor za radionice, da ne moram premještati stvari. Imala bih jedan dio samo za galeriju i kutak za čitanje, jedan za odjeću i dodatke, a treći za radionice. Sad nema prostora za to, ali imam u planu kad se pojavi prilika.

Ne želim seliti jer ovaj prostor paše ovdje. I lokacija ima svoj šarm - u tvorničkom kompleksu, nekadašnjem TUP-u, već je otvorena galerija za izlaganje, keramički atelje, sad se radi knjižnica...  Kad sam tražila prostor, razmišljala sam o Starom gradu, ali tamo je sve pretrpano i prezasićeno.

Htjela sam se maknuti od toga i biti u dijelu grada koji ima potencijal postati kreativni centar. Ovdje je taj prostor u razvoju, nadam se da će se to s vremenom razviti u koordiniranu inicijativu. Moglo bi otići u dobrom pravcu.