POPUT nekih ovdašnjih glumaca koji su uglavnom zbog alkohola prestali sličiti na sebe, tako je Edmond O'Brien u Hollywoodu doživio veliku transformaciju u izgledu kada govorimo o mlađoj i starijoj fazi filmske karijere, samo što se to kod njega nije odvijalo desetljećima, nego u svega nekoliko godina.

Tako imamo da negdje početkom pedesetih izgleda gotovo kao mladić, a već u, primjerice, Čovjeku koji je ubio Libertyja Valancea iz 1961. postaje neprepoznatljivi stopostotni starkelja, iako je imao 40 i nešto godina, o Divljoj hordi (1969.) već i da ne govorimo.

Pored dva nepoveziva izgleda koja je promijenio u hodu, može se o njemu govoriti kao o epizodistu koji je to ostao čak i kada je igrao glavnu ulogu, prije svega u Ubojicama Roberta Siodmaka gdje je bio nositelj priče, a treće potpisan je iza debitanta Burta Lancastera i također mlađahne Ave Gardner. No dobro, od njih je studio želio napraviti zvijezde, od njega, je li, nije.

Dobitnik Oscara

U razdoblju bez sijede brade i kosurdače zaradio je i Oscara za Bosonogu kontesu, igrao i u Zvonaru crkve Notre Dame, Usijanju (opet svi pamte samo Cagneya, njega tek poneko), Dvostrukom životu, The Hitch-Hikeru, Juliju Cezaru, dok mu je drugi dio biografije, pored spomenute Horde i Valancea, obilježio i film Sedam dana u svibnju za koji je također zamalo uzeo najpopularniju nagradu.

Ipak, od cijelog popisa naslova jedan se mora izdvojiti, a to je D.O.A., skraćeno od Dead on Arrival iliti Prispio mrtav, noir klasik Rudolfa Matea u kojem je i igrao glavnu ulogu i tretira mu se kao glavna uloga, a u D.O.A. je Eddie pojam zlosreće, čovjek koji slučajno pije otrov od kojeg će umrijeti za nekoliko dana i cijeli film provodi jureći za vlastitim ubojicom. Noirična sudbina dovedena do ekstrema, nije potrebno ni istaknuti koliko je savršeno odigrao ulogu.

Obolio od Alzheimera

"It ain't like it used to be, but it'll do" je rečenica koju izgovara na kraju Horde i primjenjiva je na svako novo poglavlje života, kao što je bila na novo poglavlje povijesti u tom filmu, mudriji od očekivanog je bio taj njegov Sykes, šteta što su ga za svojih života malo slušali ostali članovi ekipe. Možda je do zapuštenog izgleda koji je tako dobro pristajao O'Brienu tog doba i zbog glasa koji kao da je oblikovan desetinama tisuća popijenih čašica. A i jest bio, što je samo olakšavalo ovom i inače sjajnom glumcu da još uvjerljivije iznese alkoholičare koje je tako često tumačio.

Pojavio se u preko 120 filmova i serija, već rekosmo da su ga i Oscari htjeli, što kroz osvajanja, što nominacije, ostavio je upečatljiv trag unatoč prešutnoj prilagodljivosti na bilo koji materijal, a samim tim i teže iskazivanje vlastite ličnosti kroz likove, ali sve to je radio tek do sredine sedamdesetih godina 20. stoljeća, a do svojih 60 godina.

Tada je obolio od Alzheimera i puno desetljeće se borio koliko je mogao, a tužnu scenu iz duševne bolnice je i njegova kći opisala u jednom intervjuu: "Vrištao je u ludačkoj košulji, bio je nasilan. Sjećam se da sam primijetila koliko je mršav u tom trenutku. Nismo ni znali za to, zato što je godinama spavao s gomilom odjeće na sebi. Vidjeli smo ga tamo i bauljao je po sobama kao i sve izgubljene duše na tom mjestu." Nažalost, bila je to i jedna od posljednjih njegovih scena, preminuo je 1985. godine.

Bez obzira na takav kraj, bez obzira i na sve fizičke promjene koje nisu došle zarad uloga, bez obzira na nešto manju zvučnost njegovog imena, Edmond O'Brien je bio glumački majstor i svatko tko je čuo za njega, to jest svatko tko ga je nekad gledao, to mora potvrditi.