"JA PRAVIM filmove za publiku, ali na način koji se meni sviđa. Ne mogu znati što publika želi, ne znam to, a sumnjam da i ona zna. Ljudi vole dobar film, tako da moraš snimiti film imajući povjerenje, znajući da ako je dobar, ljudima će se svidjeti", rekao je Carol Reed.

Koliko ti samo duguju mračne ulice Beča i nikad nijedne ne može neki redatelj predstaviti kao ti njih, Carole Reede, s kamerom kojoj kut od 90 stupnjeva ništa ne znači, ruševinama za nezaboravljanje tek proteklog rata, glazbom Antona Karasa koja naizgled više pripada veseloj romansi nego tmurnom noiru (ali ne), te s američkim plaćenicima Cottenom i Wellesom što se vijaju tim ulicama i što im sjene jedu jedna drugu. Beč je ono iz Trećeg čovjeka, stvarnost ne može ni prići tome.

Dojam koji stvara spomenuta atmosfera rijetko koji drugi dojam s filmskog platna može izjednačiti, a veličanstveni redatelj Reed jest inzistirao na nekim ključnim detaljima, npr. na završnoj sceni kuliranja na groblju, kao i recimo da se Orson Welles uopće nađe u Trećem čovjeku i to je bilo mudro, premda je htio i Jamesa Stewarta za glavnu ulogu, ali pitanje je bi li to bilo mudro i bi li funkcioniralo bolje nego s Josephom Cottenom koji kada igra luzerskog gubitnika (prigodan pleonazam) u odnosu na Wellesov posve suprotan lik, to djeluje da ne može biti prikladnije. Sve je ispalo kako treba ovako kako jest i kada je BFI objavio da je Treći čovjek najbolji britanski film ikad, gotovo da se jedinim logičnim odgovorom može smatrati "Ajde?!" glasom Billyja Pitona.

Gigant iza kamere

Treći čovjek je iz 1949., a u tom razdoblju poslije Drugog svjetskog rata Reed je imao još dva suha klasika, prvi je Odd man out, također noir atmosferični krimić s jakom podzemnom pozadinom, James Mason je ostvario rane bravure na snijegu, a drugi je The Fallen Idol, koji jest u biti triler, ali zaista ne bi bilo greška puštati ga djeci u osnovnoj školi, naprotiv.

Tijekom samog rata imao je i fantastični Noćni vlak za München kojem također nije manjkalo uzbuđenja nijedne jedine sekunde, ali kasnije tijekom pedesetih i šezdesetih podosta je lutao i po Hollywoodu i po domovini Velikoj Britaniji, pa su tek osrednji filmovi poput Trapeza, Trkača, Našeg čovjeka u Havani bili neka konstanta. Pred kraj života uzeo je Oscara za najbolju režiju, ali opći dojam je da Oliver! iz 1968. nije u samom vrhu njegovog stvaralaštva. No bolje ikad nego nikad.

I dan-danas je značajan uzor Stevenu Spielbergu, Michael Powell je za njega rekao da "konstruira filmove kao što urar konstruira svoje satove", a možda najbolji kompliment dao mu je Graham Greene, čovjek koji je napisao baš Trećeg čovjeka. Opisao ga je kao "jedinog redatelja kojeg zna, a koji ima tu posebnu vrstu ljudske simpatije, izvanredan osjećaj za pravo lice u pravoj ulozi, preciznost montiranja i rezanja, a najvažnije, ima moć empatiziranja s brigom autora oko ekranizacije djela i sposobnost da ga vodi i savjetuje". Kad Graham kaže...

Inače, stric Olivera Reeda i tek drugi redatelj poslije Alexandera Korde kojem je dodijeljena titula Sira na Otoku, neka to budu dvije najmanje bitne informacije za kraj obilježja života giganta iza kamere. Velikog Carola Reeda.