NE RADI se ovdje o promjeni svijeta na bolje, nego o promjeni svijeta. Tačka - tako Zijah Sokolović u filmu Paviljon pokušava objasniti istražitelju što se zapravo dogodilo u domu za starije i nemoćne. Sad jel’ istražitelj shvatio poantu teško je reći, baš kao što ni sam nisam siguran da sam je razumio, no tome ćemo se vratiti kasnije.

Prvo da vidimo što se zapravo dogodilo u tom kontroverznom domu za starije o kojemu govori ovaj novi bosanskohercegovački film s nemalim kreativnim i ipak manjim financijskim hrvatskim uplivom.

O čemu se tu radi?

Isprva se, kao i u ponekom stvarnom domu, događa zanemarivanje pa čak i zlostavljanje štićenika od strane uprave i radnika doma. Već uvodne, prenaglašene scene zlostavljanja otkrivaju stiliziranu naraciju koja balansira između realizma i crne komedije.

Kad shvate da je ravnateljica doma (Mirjana Karanović) ogrezla u bešćutnoj logici profita, grupa penzića podiže oružani ustanak, no zahtjevi za bolje uvjete s vremenom se politički i ideološki šire te sve počinje podsjećati na pravu revoluciju. 

Budući da i inače revolucije dižu samo oni koji više nemaju što izgubiti, smještanje njezina žarišta u dom za starije posve je legitiman i logičan izbor. Malo je tko u našem društvu toliko deprivilegiran, potlačen i ponižen kao ljudi treće dobi pa u Paviljonu svjedočimo zamalo geronticidu.

Oni zaista nemaju razloga za kalkuliranje. U tome se možda krije i tumačenje rečenice s početka teksta, naime njihov je položaj toliko grozan da im se može činiti kako je svaka promjena dobro došla, pa čak i ona koja nije na bolje. 

Vođa revolucije je Anđelo (Rade Šerbedžija), a u užem rukovodstvu Oslobodilačkog komiteta još su i Mojmir (Miralem Zubčević), Schumacher (Zijah Sokolović), Gerta (Ksenija Pajić), Bjelinski (Meto Jovanovski) i Sabina (Branka Petrić).

S druge su strane stupovi vlasti, gradonačelnik (Ermin Bravo) i zapovjednik policije (Nikša Butijer). Eskalacija će uslijediti brzo i neočekivano brutalno pa film iz lagane gerijatrijske komedije skreće u satiru, a zatim i u grotesku, dok se tematski fokus sa socijale seli na teren politike. 

Prvi problemi filma

Tu se naziru i prvi problemi filma koji, usudio bih se reći, ipak olako naziva fašistima likove kojima se može svašta reći, ali ipak ne odgovaraju slici krvožednih nacista.

U lošijoj varijanti, to je oportunistički političar, a u blažoj bedast i nevješt policajac. Okorjeli i ne baš nemoćni penzići bez problema od njih rade budale kroz cijeli film, a pri tome se ponekad pokazuju i beskrupulozniji od mrskih ugnjetača.

Ciljevi njihove borbe nesumnjivo su plemeniti, no sredstva baš i nisu. Čim steknu slobodu i osjete moć, naši se simpatični starčići prosto povampire pa se filmska završnica može doživjeti kroz dvostruke konotacije, istovremeno kao tragična katarza pravednog pokreta za oslobođenje, ali i kao subverzivna aluzija na svojedobni prijeteći prosvjed branitelja u Savskoj. 

Paviljon označava povratak filmu talentiranog bosanskohercegovačkog redatelja Dine Mustafića nakon 22 godine, odnosno nakon vrlo uspjelog Remakea iz 2003. godine. Ta se pauza povremeno osjeti u filmskoj dinamici te nedovoljno skladno izvedenom balansiranju između realizma i groteske, no za većinu onoga što je u njemu dobro i loše ipak je odgovoran scenarij Viktora Ivančića, kojemu je ruku dao i Emir Imamović Pirke. 

Ivančić je briljantni novinski pisac i humorist te autor kultne Bilježnice Robija K. koja je doživjela i kazališno uprizorenje te sam uvjeren kako je i Paviljon, originalno objavljen kao kratka priča, primjereniji za kazališnu nego filmsku adaptaciju. 

Rade dominira

Vidi se iz aviona da Ivančić ovdje nije na svom terenu; dok u dijalozima prepoznajemo tipičan Ivančićev rukopis ispunjen karakterističnim jezičnim parafrazama, parodijama i kalamburima koji ismijavaju dominantne društvene narative te metajezikom koji te narative predstavlja, postaje bjelodano kako je taj tip humora funkcionalniji u novinskom tekstu nego u filmskom scenariju u kojemu se nerijetko doima artificijelnim. 

Ipak, veći je problem reducirani razvoj priče i likova. Za priču je od početka bilo jasno da joj je perspektiva skučena, no baš je zato za likove trebalo biti više prostora od ovih krokija na kojima su zapeli. Njihova karakterizacija oslanja se na jezične dosjetke i duhovitosti, no to nije dovoljno da likovi postanu nešto više od puke funkcije jedne zapravo prilično banalne parabole.

Ok, glumačka je ekipa na razini regionalnog dream teama pa glumci donekle kompenziraju slabosti scenarija, no i to ima svoje granice.

Che Guevaru iz staračkog doma relaksirano i duhovito igra Rade Šerbedžija kojemu je ovo jedna od boljih filmskih izvedbi posljednjih godina. Rade je dominantan, no ipak otvara prostor i za druge, dobrog Miralema Zubčevića, uvijek zahvalnog Zijaha Sokolovića, dobro raspoloženu Mirjanu Karanović te nedovoljno iskorištenog glumačkog prvaka Sjeverne Makedonije, Metu Jovanovskog.

Zapravo, što vrijedi za Metu, vrijedi i za većinu glumaca, ostaje dojam da je ova ekipa mogla mnogo više nego što joj je scenarij ponudio.

Uz sve spomenute nezanemarive mane, Paviljon je tematski intrigantan, komunikativan i povremeno duhovit film koji će, međutim, imati velikih problema u potrazi za gledateljima. Gledateljska niša kojoj se film obraća prestala je odlaziti u kino još prije nego što su otvoreni multipleksi pa će publiku pronaći tek u televizijskim emitiranjima.

Ocjena: 6/10